Draga braćo i sestre,
kako se približava proslava Svjetskog dana sredstava društvene komunikacije 2013. želim vam predložiti nekoliko razmišljanja o jednoj sve važnijoj stvarnosti koja se odnosi na način na koji danas ljudi međusobno komuniciraju. Zadržat ću se na promatranju razvoja digitalnih društvenih mrežâ koja pridonose nastanku nove “agore”, javnog i otvorenog prostora u kojem osobe razmjenjuju ideje, informacije, mišljenja i gdje, usto, mogu zaživjeti novi odnosi i oblici zajedništva.
Kada se koriste na dobar i uravnotežen način, ti prostori pridonose jačanju oblikâ dijaloga i rasprave koji, pod uvjetom da se u njima poštuje i uvažava tuđu privatnost te postupa odgovorno i istinoljubivo, mogu učvrstiti sveze zajedništva među osobama i djelotvorno promicati sklad ljudske obitelji. Razmjena informacijâ može postati prava komunikacija, poveznice mogu prerasti u prijateljstvo, međusobne povezanosti olakšati zajedništvo. Ako su mreže (network) pozvane ostvariti tu veliku mogućnost, osobe koje u njima sudjeluju moraju nastojati biti autentične, jer na tim prostorima ne dijelimo s drugima samo ideje i informacije, nego u konačnici same sebe.
Razvoj društvenih mreža zahtijeva zauzetost: na njima ljudi produbljuju odnose i sklapaju prijateljstva, traže odgovore na pitanja koja ih muče, ona im služe za zabavu, ali također za intelektualnu izgradnju i dijeljenje vještinâ i znanjâ. Te mreže postaju tako, sve više, dio samoga tkiva društva jer zbližavaju osobe na temelju tih temeljnih potreba. Društvene su mreže dakle nadahnute težnjama ukorijenjenim u čovjekovu srcu.
Kultura društvenih mrežâ (social network) i promjene oblika i načina komunikacije, postavljaju zahtjevne izazove onima koji žele govoriti o istini i vrijednostima. Često se stječe dojam, a to vrijedi također za ostala sredstva društvene komunikacije, da su značenje i djelotvornost raznih oblika izražavanja uvjetovani više njihovom popularnošću no njihovom intrinsičnom važnošću i vrijednošću. Popularnost je usto često povezana s poznatošću ili strategijama uvjeravanja više no s logikama argumentacije. Ponekad blagi glas razuma može zaglušiti buka silnog mnoštva informacija te ne uspijeva privući pažnju, koju se, naprotiv, priklanja onima koji se izražavaju na zavodljiviji način. Društveni mediji (social media) trebaju zato zauzetost svih onih koji su svjesni vrijednosti dijaloga, razumske rasprave, logičke argumentacije; osobâ koje se trude njegovati oblike razgovora i izražavanja koji apeliraju na najplemenitije težnje onih koji sudjeluju u komunikacijskom procesu. Dijalog i rasprava mogu cvjetati i rasti i kada se razgovara i uzima zaozbiljno one čije se ideje razlikuju od naših: “S obzirom na stvarnost kulturne raznolikosti, ljudi trebaju ne samo prihvatiti postojanje kulture drugoga, već također težiti da se njome obogate i ponude joj sve ono dobro, istinito i lijepo što posjeduju” (Govor na susretu s predstavnicima svijeta kulture, Belém, Lisabon, 12. svibnja 2010.).
Izazov s kojim se društvene mreže moraju uhvatiti u koštac jeste taj da moraju biti doista inkluzivne: tada će one imati koristi od punog sudjelovanje vjernikâ koji žele s drugima dijeliti Isusovu poruku i vrijednosti ljudskog dostojanstva, koje njegovo učenje promiče. Vjernici su, naime, sve više svjesni toga da ako se Radosnu vijest ne pronosi također digitalnim svijetom, ona može biti odsutna u iskustvu mnogih kojima je taj egzistencijalni prostor važan. Digitalni prostor nije paralelni ili čisto virtualni svijet, već je dio svakodnevne stvarnosti mnogih ljudi, napose mladih. Društvene mreže su plod ljudske interakcije, ali one, sa svoje strane, preoblikuju dinamike komunikacije koja izgrađuje odnose: temeljito razumijevanje toga okruženja je dakle preduvjet za značajnu prisutnost u njemu.
Sposobnost korištenja novih jezikâ zahtijeva se ne toliko zato da budemo ukorak s vremenom, već upravo zato da omogućimo beskrajnom bogatstvu evanđelja da pronađe oblike izražavanja koji će moći doprijeti do duhova i srca svih ljudi. U digitalnom svijetu pisana je riječ često praćena slikama i zvukovima. Jedna djelotvorna komunikacija, kao što su Isusove prispodobe, mora zaokupiti maštu i afektivnost onih koje želimo pozvati na susret s otajstvom Božje ljubavi. Poznato nam je, uostalom, da je kršćanska tradicija odvajkada bogata znakovima i simbolima: tu mislim, primjerice, na križ, ikone, slike Djevice Marije, jaslice, vitraje i slike u crkvama. Značajan dio umjetničke baštine čovječanstva stvorili su umjetnici i glazbenici koji su nastojali izraziti istine vjere.
U društvenim mrežama vjernici pokazuju svoju autentičnost dijeljenjem s drugim ljudima dubokog izvora njihove nade i radosti: vjere u Boga bogatog milosrđem i ljubavlju koji je objavio u Isusu Kristu. To se dijeljenje sastoji ne samo u izričitom izražavanju njihove vjere, nego i u njihovu svjedočenju, to jest u načinu na koji prenose “opredjeljenja, prioriteti, prosudbe koji su duboko povezani s evanđeljem, i onda kada se o njemu ne govori na izričit način” (Poruka za Svjetski dan sredstava društvene komunikacije 2011.). Posebno značajan način pružanja svjedočanstva bit će spremnost darovati samoga sebe drugima na način da se strpljivo i s poštivanjem zanimamo za njihova pitanja i sumnje s kojima se susreću na svom putu traženja istine i smisla ljudskog postojanja. Sama činjenica da se na društvenim mrežama vodi dijalog o vjeri i vjerovanju potvrđuje važnost i istaknuto mjesto religije u javnoj i društvenoj debati.
Za one koji su otvorena srca prihvatili dar vjere, najdublji odgovor na čovjekova pitanja o ljubavi, istini i smislu života – koja su itekako prisutna na društvenim mrežama – nalazi se u osobi Isusa Krista. Naravno da onaj koji vjeruje želi, s poštivanjem i obazrivo, svoju vjeru dijeliti s onima koje susreće u digitalnom svijetu. U konačnici, međutim, ako naši napori da s drugima dijelimo evanđelja urode dobrim plodovima, to se uvijek može prije zahvaliti snazi Božje riječi da dotakne srca, no našim naporima. Naše pouzdanje u moć Božjeg djelovanja mora uvijek biti veće od svakog povjerenja koje stavljamo u ljudska sredstva. I u digitalnom svijetu, gdje lako planu žustre rasprave i dolazi do razdora i gdje postoji opasnost da prevlada senzacionalizam, pozvani smo na pažljivo razlučivanje. Imajmo, u vezi s tim, na umu da je Ilija prepoznao Božji glas ne u silnom vihoru, ni u potresu ili ognju, već u “šapatu laganog i blagog lahora” (1 Kr 19, 11-12). Moramo vjerovati da temeljne čovjekove želje da ljubi i da bude ljubljen, da pronađe smisao i istinu – koje je sam Bog stavio u čovjekovo srce – naše suvremenike uvijek i posvuda drže otvorenima za ono što je kardinal Newman nazivao “blagim svjetlom” vjere.
Osim što su sredstvo evangelizacije, društvene mreže mogu biti činilac ljudskog razvoja. Na primjer, u nekim zemljopisnim i kulturnim sredinama gdje se kršćani osjećaju izoliranima, društvene mreže mogu u njima ojačati osjećaj stvarnog zajedništva sa svekolikom vjerničkom zajednicom. Mreže olakšavaju dijeljenje duhovnih i liturgijskih bogatstava, pomažući ljudima da mole sa snažnijim osjećajem bliskosti s onima koji ispovijedaju istu vjeru. Istinska i interaktivna zaokupljenost pitanjima i sumnjama onih koji su daleko od vjere mora u nama probuditi osjećaj potrebe da svoju vjeru u Božju prisutnost kao i našu djelatnu ljubav jačamo molitvom i razmišljanjem: “Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske, a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi ili cimbal što zveči” (1 Kor 13, 1).
Postoje društvene mreže koje u digitalnom svijetu pružaju današnjem čovjeku prigodu za molitvu, meditaciju ili dijeljenje Božje riječi. Ali te mreže mogu također otvoriti vrata drugim vidicima vjere. Mnogi ljudi, naime, otkrivaju, upravo zahvaljujući kontaktu koji je otpočeo on line, važnost izravnog susreta, iskustva zajedništva ili također hodočašća, tih sastavnica koje uvijek imaju važnu ulogu na putu vjere. Nastojeći uprisutnosti evanđelje u digitalnom svijetu, možemo pozvati ljude na molitvene susrete ili liturgijska slavlja na određenim mjestima kao što su crkve ili kapele. Ne smije izostati dosljednosti ili jedinstvo u izražavanju naše vjere i našeg svjedočenja evanđelja u stvarnosti u kojoj smo pozvani živjeti, bila ona fizička ili pak digitalna. Kada smo, na bilo koji način, u društvu s drugim ljudima pozvani smo pronositi i razglašavati Božju ljubav sve do nakraj zemlje.
Molim da vas Duh Sveti uvijek prati i prosvjetljuje te od srca sve blagoslivljam da uzmognete doista biti glasnici i svjedoci evanđelja. “Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju” (Mk 16, 15).

Iz Vatikana, 24. siječnja 2013., na blagdan svetog Franje Saleškog

Papa Benedikt XVI.