„In Illo uno unum“

Duhovno i pastoralno promišljanje o jedinstvu u Crkvi

Nadbiskupski pastoralni institut

Kaptol 29a

22. siječnja 2026.

UVOD

Jedno tijelo i jedan Duh – kao što ste i pozvani na jednu nadu svog poziva! (Ef 4,4).
Polazim od ovoga citata apostola Pavla, izabranoga za Molitvenu osminu za jedinstvo kršćana koju upravo obilježavamo, kako bih istaknuo nešto vrlo važno, možda nedovoljno uzeto u obzir: naš poziv, Božji poziv na koji smo odgovorili, nikada nije nešto privatno, odnos između dvoje – pojedinca i Boga.
To je uvijek poziv: pozvani smo osobno, dakako, ali kako bismo tvorili jedno tijelo i jedan duh, kao što je jedna nada na koju smo pozvani.
Ta je nada spasenje. A spasenje jest, u konačnici, biti jedno u Jedinome Kristu: odnosno pripadati Njemu.
Kao što znate, geslo koje je izabrao papa Lav XIV., In Illo uno unum – „U Njemu koji je Jedan, mi smo jedno“ – riječi su iz propovijedi svetog Augustina koji, tumačeći Psalam 127., kaže: „Iako je nas kršćana mnogo, u jedinome smo Kristu, jedno.“
To je snažna sinteza kršćanske vjere i, istovremeno, zahtjevno mjerilo naše evanđeoske autentičnosti.
Pozvani smo biti jedno u istini, dakle jedno u mišljenju, u umu, ali i jedno u praksi, dakle u životu, u srcu.
Jedno u vjeri i jedno u ljubavi. To je nada na koju smo pozvani.

1. „Da svi budu jedno“: srce Evanđelja
Možemo reći da je Isus, kada je molio Oca da svi budu jedno (Iv 17,21), izrazio sam razlog zbog kojega je došao na ovaj svijet, trpio, umro i uskrsnuo: odnosno kako bi nas pomirio međusobno i s Ocem.
Stoga nije samo molio, nego je darovao svoj život: „I za njih posvećujem samog sebe – kaže obraćajući se Ocu – da i oni budu posvećeni u istini.“ Isus se, dakle, prinosi, posvećuje, kako bismo bili jedno u Istini, i odmah dodaje: „Ne molim samo za ove, nego i za one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene“ – da, Isus je molio i za nas. A za što je molio? – da svi budu jedno.
No kako moramo biti jedno? „Kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi, da i oni u nama budu jedno“ (Iv 17,19–21).
To je nevjerojatno! Čini se nemogućim! No bi li Isus molio za nešto za što je znao da je nemoguće?
Zastanimo na trenutak nad tim Isusovim riječima.
Isus od nas ne traži da se samo slažemo ili da se malo više ljubimo. On traži da budemo jedno kao što su On i Otac jedno. To je nevjerojatna mjera.
Koliko često čujete propovijedi o tome?
Vrlo rijetko!
A ipak ovu molitvu koju je Isus izrekao na kraju svojega života, u trenutku svoje muke, možemo smatrati Njegovom oporukom!
Kako onda možemo zanemariti oporuku jedne osobe, a tim više, oporuku Sina Božjega koji je svoj život dao za nas?
Ali to nije sve! Isus izričito povezuje jedinstvo svojih učenika s vjerodostojnošću njihovoga poslanja: „da svi budu jedno… da svijet povjeruje“ (Iv 17,21).
Za Isusa jedinstvo nije ukras Crkve, nije ideal koji je na ovoj zemlji gotovo nedostižan; ono je uvjet njezine plodnosti.
Nije dodatak, nije nešto opcionalno, već sama bit njezina poslanja!

2. Otkriće: jedinstvo je moguće
Oduvijek me je, još od prvih godina moje formacije za svećeništvo, duboko doticala ova Isusova molitva. Dopustite mi stoga jedan autobiografski osvrt kako bih ispričao okolnosti u kojima je Gospodin u moje srce položio sjeme jedinstva.
U sjemenište sam ušao s jedanaest godina, s vrlo jasnim uvjerenjem: da postanem svećenik.
Međutim, tijekom prvih godina gimnazije proživio sam duboku krizu. Nakon tri godine u sjemeništu moje biskupije u Fossanu, premješten sam u sjemenište u Cuneu.
Tako sam iz lijepog, novog, otvorenog i svijetlog sjemeništa prešao u staru, mračnu zgradu s debelim zidovima. Činilo mi se kao da ulazim u zatvor.
Osim toga, kući se odlazilo samo tri puta godišnje: za blagdan Svih svetih, za Božić i Uskrs te tijekom ljetnih praznika. Disciplina je bila stroga. Nastava, koja se odvijala unutar sjemeništa, postala je, naravno, zahtjevnija.
U mojem nas je razredu bilo dvanaest sjemeništaraca, često podijeljenih, svadljivih i površnih. Kartanje nam je bila omiljena razonoda tijekom dugih zimskih večeri.
Ja sam iskreno tražio Gospodina. Uz zajedničke pobožnosti, svake sam večeri sâm odlazio u kapelicu, a svaki sam tjedan samostalno molio križni put.
Na dan kada sam navršio petnaest godina – bili smo na duhovnim vježbama, u jednoj lijepoj kući za duhovne obnove na selu – u svojoj sam sobici uzeo u ruke križ i počeo ga promatrati i razgovarati s Isusom, govoreći Mu da ga želim ljubiti svim svojim snagama, cijeloga života, živjeti Evanđelje i naviještati ga svima.
Bila je to neka vrsta posvete, bez ikakve formalnosti, no u mojem je srcu to nesumnjivo bila prava posveta.
No u sjemeništu mi se činilo nemogućim živjeti Evanđelje i pitao sam se: „Kako ćemo ga moći naviještati ako mi sami, koji smo pozvani propovijedati ga, ne uspijevamo živjeti po njemu?“
Proživljavao sam bolan raskol između osobnog odnosa s Isusom i života u zajednici. Osobito su mi riječi Evanđelja o uzajamnoj ljubavi, kao i izvještaji Djela apostolskih o prvoj kršćanskoj zajednici u kojoj su svi bili jedno srce i jedna duša, izgledali predivni… ali neostvarivi.
Želio sam nešto učiniti da promijenim situaciju, ali nisam znao kako. Ni duhovnik, kojem sam se obratio, nije mi znao dati rješenje.
S određenom sam zavišću promatrao razred koji je bio generaciju mlađi od mojeg, jer mi se činio kao uzor. Posebno su me se dojmila dvojica sjemeništaraca, Franco i Eraldo: među njima se osjećao poseban odnos, širili su radost. Bili su ozbiljni i marljivi u učenju, ali vedri i bezbrižni u slobodno vrijeme. Unosili su sklad i život u cijeli svoj razred. I ja sam želio biti poput njih, ali kako sam to mogao sam?
Netko mi je rekao da su oni gens, mladi sjemeništarci Pokreta fokolara. Nikada prije nisam čuo za taj pokret i to me zainteresiralo, no bio sam previše sramežljiv da im priđem.
Napokon sam jednoga dana skupio hrabrost i prišao Francu da ga pitam za objašnjenje.
S velikom mi je jednostavnošću rekao:„Mi želimo zajedno živjeti Evanđelje. Svaki mjesec uzmemo jednu rečenicu iz Biblije, zvanu Riječ za život, koju nastojimo živjeti, a zatim jedni drugima ispričamo kako smo je živjeli“, pa mi je naveo nekoliko primjera.
Meni je to bio grom iz vedra neba: bilo je to upravo ono što sam tražio.
Odmah sam upitao: „Mogu li vam se i ja pridružiti? Što trebam učiniti?“
„Vrlo je jednostavno: uzmi Riječ za život i pokušaj je živjeti; a onda ćemo si, ako želiš, međusobno ispričati kako ide“, odgovorio mi je.
„Ako te brat prisili da ideš jednu milju, pođi s njim dvije“, glasila je Riječ za život toga mjeseca (svibanj 1976.), koje se još uvijek sjećam. Komentar Riječi za život imao je vrlo znakovit naslov: osveta ljubavi.
„Gdje nema ljubavi, stavi ljubav i naći ćeš ljubav“, rekao bi sveti Ivan od Križa. Bilo je to doista istinito! Koliko je samo bilo prilika za to, čak i u sjemeništu, i u mojem razredu!
Odnosi s kolegama odmah su se promijenili.
Življenje Riječi i dijeljenje njezinih plodova omogućavalo mi je da doživim jedinstvo. Shvatio sam što znači Isusova prisutnost ondje gdje su dvojica ili trojica ujedinjena u njegovo ime (usp. Mt 18,20). On je bio taj koji je donosio mir i radost koje sam vidio u životima one dvojice sjemeništaraca!
Strukture mi više nisu teško padale, disciplina još manje; čak je i kartanje u večernjim satima, koje sam prije smatrao prostačkim, postalo prigoda da ljubim braću.
Postupno se jedinstvo među nama produbljivalo i skupina se širila.
S vremenom smo osjećali potrebu da budemo sve konkretniji.
Bratska opomena – koju smo zvali „sat istine“ – postala je uobičajena, snažna prilika da pomno preispitamo svoje nakane i svoj cilj: pomagati jedni drugima živjeti Evanđelje.
Odlučili smo također postupiti poput prve kršćanske zajednice, odnosno staviti u zajedništvo naša skromna dobra. Bio je to zahtjevan korak, no shvatili smo ga vrlo ozbiljno.
Nitko više nije govorio „moje“ za ono što mu je pripadalo; željeli smo živjeti kao obitelj. Svatko je bio samo čuvar, a time i odgovoran, za ono što mu je bilo povjereno.
Življenje Riječi doista je mijenjalo naš mentalitet i bilo je očito da nas upravo Riječ koja se živi čini JEDNO. In Illo, odnosno u Riječi, svatko od nas je jedna Riječ. Evo, to znači da smo „sinovi u Sinu“ po djelovanju Duha Svetoga koji nam je darovan.
Biti „jedno kao Otac i Sin“ zasigurno je nedostižan ideal, ali ostaje cilj kojemu trebamo težiti. A kada, zbog svojih ograničenja, osjetimo udaljenost od toga ideala, uvijek možemo iznova započeti.

3. Sveta pričest
Ovaj intenzivan život zajedništva među nama – bili smo već lijepa skupina, dvanaestak učenika iz pet razreda gimnazije – pomogao nam je da dublje razumijemo smisao i vrijednost presvete Euharistije.
Dogmatska konstitucija Lumen gentium kaže: „Sudjelujući u euharistijskoj žrtvi, koja je izvor i vrhunac svega kršćanskog života, oni prinose Bogu božansku Žrtvu i same sebe s njome: tako svi, bilo prinosom bilo svetom pričešću, ispunjuju svoju zadaću u liturgijskom činu, ne svi jednako, nego svaki na svoj način. Nadalje, okrijepljeni Kristovim tijelom na svetome zboru, oni na konkretan način pokazuju jedinstvo Božjega naroda“ (LG 11).
Sabor uči da je Euharistija izvor i vrhunac kršćanskog života. Ona se sastoji od prinosa samih sebe, ali ponajprije od Božjeg dara koji, prihvaćajući naš prinos u jedinstvu s prinosom svojega Sina, preobražava taj prinos u „Svetu pričest“. Stoga se kaže: ići na pričest, primiti pričest.
No što to točno znači?
Obično se, govoreći o „euharistijskoj pričesti“, naglašava važnost osobnog sjedinjenja s Bogom. Stoga se treba dobro pripremiti, po potrebi ispovjediti, kako bismo bili manje nedostojni primiti Tijelo Kristovo.
No je li „Sveta pričest“ samo moje osobno zajedništvo s Bogom?
Zar Tijelo Kristovo koje ja primam nije isto ono koje prima moj brat? Moja sestra?
Nije li da upravo po Euharistiji možemo uistinu postati In Illo unum, kao što su Otac i Sin Jedno?
Ponekad se čini da se veća važnost pridaje prisutnosti Krista koji se čuva u svetohraništu – odnosno Kristu „koji ostaje“, kojemu se iskazuje čast, koji se kadi, nosi u procesiji i svakodnevno posjećuje – nego Kristu „koji se blaguje“, čija prisutnost ostaje u bratu koji, nakon što je primio Isusa, sam postaje Kristovo živo svetohranište.
Je li Isus ustanovio Euharistiju kako bi mirno boravio u svetohraništu ili kako bi postao dio nas? Kako bismo mu se klanjali ili kako bi nastavio živjeti na ovoj zemlji u nama?
Jasno je da je Isus htio da ga blagujemo kako bi postao tijelo našega tijela, kako bi živio u nama, jer nas želi učiniti jedno s njim, kako bismo bili jedno, kao što su On i Otac jedno.
Nije bez razloga rekao: „Ako dakle prinosiš dar na žrtvenik pa se ondje sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar ondje pred žrtvenikom, idi i najprije se izmiri s bratom, a onda dođi i prinesi dar.“ (Mt 5,23–24).
Najprije idi! Božji dar, Sveta pričest, zahtijeva, najprije, naš doprinos, jer nas je Bog stvorio slobodnima!
Isus potom dolazi zapečatiti to jedinstvo koje želimo i koje mu, unatoč svim našim slabostima i bezbrojnim manama, prinosimo.
Mi mu donosimo naše malo, nesavršeno jedinstvo, a On ga preobražava u „Svetu pričest“, kao što je u Kani Galilejskoj vodu pretvorio u vino, kao što je želio s dva kruha i pet riba nahraniti mnoštvo.
Euharistija je tako, gotovo sasvim prirodno, postala središte našega života, najvažniji susret dana.

4. Strategije za očuvanje zajedništva
Kako bismo održali zajedništvo i omogućili mu da raste, shvatili smo da je bilo važno usuglasiti se i često obnavljati naše odluke.
Jedna metoda koju smo smatrali posebno korisnom bila je takozvani „pakt milosrđa“. Naime, osobna ograničenja ne nestaju kada netko odluči živjeti Evanđelje.
U zajedničkom životu, naprotiv, stalno otkrivamo nove nedostatke kod sebe i kod drugih. To je, bez sumnje, predstavljalo prepreku našoj težnji za zajedništvom i nismo uvijek imali dovoljno vremena ili uvjeta potrebnih za bratsku opomenu, koja mora biti dobro pripremljena, ili za pomirenje prije primanja Euharistije.
Ipak, tješilo nas je to što smo znali da se svatko trudi opraštati pogreške drugima, uvijek svjesni da nam Gospodin otpušta naše dugove, kao što i mi otpuštamo dužnicima našim (Mt 6,12).
To je značilo uvijek gledati druge novim očima, kao da ih susrećemo prvi put, nastojeći zaboraviti nedostatke viđene dan prije, milosrđem pokrivajući tuđe slabosti, jer ljubav pokriva mnoštvo grijeha (usp. 1 Pt 4,8).
Nadalje, kako bismo učvrstili i učinili stabilnijim naše predanje životu u zajedništvu, sklopili smo još jedan pakt: pakt uzajamne ljubavi. Izražavao je želju da ozbiljno živimo Isusovu zapovijed:„ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio!“ (Iv 15,12).
Na završetku kraće duhovne obnove ili jednotjednih duhovnih vježbi, svi obično donosimo neku osobnu odluku ili obećanje, zar ne? „Pakt“ je poput odluke donesene zajedno, obećanja danog u zajedništvu.
Dragi svećenici i sjemeništarci, ovo ne govorim kako bih vam nametnuo isti put, nego da podijelim vlastito iskustvo, koje je bilo prekrasno i nastavilo se i nakon što su neki od nas postali svećenici.
Razdoblje formacije je iznimno važno i jedinstveno te ga treba dobro iskoristiti za stjecanje mentaliteta zajedništva. Ako želimo „učiniti Crkvu domom i školom zajedništva“, kako je govorio sv. Ivan Pavao II. u Novo Millennio Ineunte. On je precizirao da je to „veliki izazov pred nama u tisućljeću koje počinje, ako želimo ostati vjerni Božjem naumu i odgovoriti i na duboke težnje svijeta“ (NMI 43).
Ovdje bi se mogla otvoriti tema o odnosu s poglavarima, ali već sam previše odužio.
Važno je ipak imati na umu da se život u zajedništvu ne može nametnuti. U protivnom, postoji opasnost da se jedinstvo pretvori u uniformnost, a ono što bi trebalo biti obitelj postalo bi režim.
Očito je da će svatko, kada shvati da treba biti jedno s braćom, nastojati to biti i s poglavarima, poštujući ulogu svakoga, a oni trebaju pamtiti riječ koja kaže:„Vi pak ne dajte se zvati `Rabbi`, jer jedan je učitelj vaš, a svi ste vi braća.“ (Mt 23,8).
Bratstvo, međutim, ne briše različite uloge, baš kao u tijelu, gdje udovi trebaju i Glavu.
Da zaključim ovaj dugački autobiografski prikaz: s vremenom je život među nama postao sve intenzivniji. Ipak, većina je – budući da smo u sjemenište ušli gotovo svi s 11–12 godina – shvatila da svećeništvo nije njihov put. Izlazak iz sjemeništa nije bio trauma ili izdaja, već otkriće drugačijeg načina ispunjavanja Božje volje, nastavak življenja Evanđelja.

5. Jedinstvo u svijesti opće Crkve
Kako smo produbljivali teološki nauk, bilo je lijepo shvatiti da život u zajedništvu i poziv na evanđeosku svetost ne trebaju biti nešto iznimno, rezervirano za rijetke izabrane.
S buđenjem laikata, kojemu je veliki doprinos dalo osnivanje Katoličke akcije, Crkveno je učiteljstvo počelo ponovno otkrivati sveopći i zajednički poziv na svetost, koji je prije bio rezerviran za redovničke zajednice ili osobe s posebnim pozivom.
Čini mi se da sinodalni put koji nam je predložio papa Franjo i koji papa Lav XIV. želi nastaviti, nije ništa drugo nego ostvarenje te želje: učiniti Crkvu sve više „domom i školom zajedništva… kako bi odgovorila i na duboke težnje svijeta“. Ta je potreba danas osobito očita u svijetu koji je sve više polariziran i podijeljen.
Sada ćemo napraviti brzi pregled najvažnijih dokumenata Crkvenog učiteljstva o tome, imajući u vidu da se upravo nalazimo u Tjednu molitve za jedinstvo kršćana.
Papa Pio XII. je u enciklici Mystici Corporis (1943.) definirao doktrinu Mističnog Tijela Kristova, gledajući Crkvu s aspekta zajedništva, kao tijela Kristova, jedinstva svih vjernika s Njim, utemeljenog na Euharistiji i nadahnutog Duhom Svetim. Napisana usred Drugog svjetskog rata, izražavala je želju Crkve da bude svjetlo svijetu, kako bi se nadvladale postojeće podjele i stvorio samo jedan novi čovjek ujedinjen s Bogom.
Sveti je Ivan XXIII. vidio jedinstvo Crkve kao temeljni cilj. Sazvao je Drugi vatikanski koncil i ustanovio je Tajništvo za promicanje jedinstva kršćana (danas Dikasterij za jedinstvo kršćana) s ciljem osuvremenjivanja pastorala, liturgije i ekumenskog dijaloga kako bi se pronašlo ono jedinstvo koje nadilazi podjele i pokazuje pravu, jedinstvenu Kristovu obitelj.
S Drugim je vatikanskim koncilom ponovno obnovljen aspekt Božjeg naroda, odnosno Crkve kao Mističnog Tijela Kristova. Isticanje važnosti laikata dovelo je do spoznaje da svaki krštenik u sebi nosi svjetlo milosti i poziv na zajedništvo. Koncilski su oci pošli od tužne spoznaje: „Od Krista Gospodina Crkva je utemeljena jedna i jedina – kaže dokument Unitatis Redintegratio –, a ipak mnoge kršćanske zajednice predstavljaju se ljudima kao prava baština Isusa Krista. Svi tvrde da su Kristovi učenici, ali imaju različita mišljenja i idu različitim putem, kao da je sam Krist podijeljen“ (UR 1). Iz ove je spoznaje proizašla potreba za ponovnim otkrivanjem Crkve kao zajedništva, što potvrđuju Lumen Gentium, spomenuta Unitatis Redintegratio, Ad Gentes, Presbyterorum Ordinis i Sacrosanctum Concilium.
Sveti papa Pavao VI. u enciklici Ecclesiam suam istaknuo je dijalog kao nezaobilazni put u hodu prema jedinstvu. Ne diplomatski, nego duhovni dijalog, utemeljen na poniznosti i slušanju. Bez dijaloga nema zajedništva.
Za svetog papu Ivana Pavla II. jedinstvo je bilo jedan od stupova njegovoga pontifikata. U enciklici Ut unum sint istaknuo je da je ekumensko zalaganje u samoj naravi Crkve, a u već spomenutoj Apostolskoj poslanici Novo millennio ineunte Crkvi trećeg tisućljeća povjerio je zahtjevan program: postati domom i školom zajedništva. Prije struktura, prije planova, potrebna je duhovnost zajedništva.
Papa Benedikt XVI., već u svojoj prvoj poruci odmah nakon izbora za papu, na koncu euharistijskog slavlja s kardinalima u Sikstinskoj kapeli (20. travnja 2005.), rekao je: „S punom sviješću, stoga, na početku svog služenja u Crkvi u Rimu (…) sadašnji Nasljednik (Petrov) preuzima kao primarni cilj raditi bez ustezanja na obnovi punog i vidljivog jedinstva svih Kristovih sljedbenika. To je njegova ambicija, to je njegov hitni dug (…)“ i dodao: „Jedinstvo je prije svega dar koji treba prihvatiti. Ono proizlazi iz Euharistije, Riječi i preobrazbe srca. Bez tog korijena, jedinstvo se svodi na kompromis.“ Kako su to snažne riječi!
Papa Franjo je vidio jedinstvo Crkve ne kao uniformnost, već kao harmoniju u različitosti karizmi, izgrađenu kroz molitvu, ljubav i zajednički hod stavljajući Boga u središte. Dovoljno je prisjetiti se apostolske pobudnice Evangelii Gaudium i određenih kateheza o Crkvi kao Tijelu Kristovom.
6. Papa Lav XIV.: “In Illo uno unum” kao životni program
U ovaj se kontekst uklapa geslo pape Lava XIV., od kojeg smo i krenuli. In Illo uno unum nije samo patristički citat, već pravi duhovni i pastoralni program. U propovijedi na početku svojeg pontifikata Papa je jasno izrazio svoju prvu veliku želju: ujedinjenu Crkvu, znak zajedništva za ranjeni svijet.
“U jedinome Kristu mi smo jedno.“
Ovdje trebamo usmjeriti pogled u raspetog Isusa: Pomiritelja, koji je dao svoj život za jedinstvo i istovremeno nas poziva da umremo s Njim za jedinstvo Crkve.
Ovo umiranje za jedinstvo u svakodnevnim odlukama znači „znati izgubiti“: svoje ideje, svoje želje, pa čak i vlastiti život!
Jer samo onaj koji gubi, nalazi; tko daje, prima; tko umire, uskrsava!
Jedinstvo Crkve nije stoga nametnuta uniformnost, to je slobodno izabrano zajedništvo. To je aktualizacija misterija Isusove muke i smrti, Isusa koji je mogao uskrsnuti samo zato što je umro!
U tom svjetlu sveti Pavao kaže: „Svima bijah sve“ (1Kor 9,22). Jedinstvo ima svoju cijenu. Zahtijeva žrtvovanje vlastitog ega, krutosti, sigurnosti. Nije brisanje razlika, već odricanje o toga da se vlastito gledište učini apsolutnim.
Kršćansko jedinstvo je trojstveno zajedništvo: različiti smo, ali smo jedno.

ZAKLJUČAK
Kao što vidite, problem nije nedostatak doktrinarne baštine u pogledu zajedništva, nego nedostatak prakse i odgovarajuće metode. Lakše je, naime, odgajati osobe za individualnu duhovnost nego za duhovnost zajedništva.
Za nas svećenike i sjemeništarce sve ovo ima vrlo konkretne posljedice: u životu različitih zajednica, župnih i redovničkih, u prezbiteriju, u odnosu s biskupom, sa subraćom i s laicima. Jedinstvo nije spontani osjećaj, nego svakodnevni izbor koji je često težak. To je izbor onoga koji je odlučio ljubiti do te mjere da je spreman dati život za svoje prijatelje.
In Illo uno unum ne smije ostati samo lijepo geslo Svetog Oca, mora postati cilj kojem svi zajedno težimo.
To je konkretan izraz našeg poziva. Bez jedinstva gubimo vjerodostojnost. Ako ga nastojimo živjeti, unatoč svim našim ograničenjima, postajemo znak.
Neka nam Gospodin daruje da budemo ljudi zajedništva – ne iz strategije, nego iz ljubavi; ne iz kalkulacije, nego iz vjernosti Evanđelju… da svijet povjeruje.