„Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju. Oni pak odoše i propovijedahu posvuda, a Gospodin surađivaše i utvrđivaše Riječ popratnim znakovima“ (Mk 16,15.20).

Draga braćo svećenici i sva ostala braćo i sestre Kristovi vjernici!

Danas, kada slavimo blagdan svetoga Franje Ksaverskoga, zaštitnika kršćanskih misionara, nebeskoga zagovornika ove župe i ovoga samostana, sasvim je prikladno započeti propovijed upravo navedenom mišlju iz Svetoga Pisma. Ona ne samo u vremenskom i teološkom smislu prethodi cijelom općem i svakom pojedinačnom kršćanskom misionarskom djelovanju, već se u tim riječima nalazi također njegovo božansko utemeljenje i zauvijek naznačen izvoran, potrebit i jedini pravi način njegova odvijanja.

I.

„Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju“ (Mk 16,15) su riječi, koje je uskrsnuli Isus izgovorio kada se, prema izvještaju Markova evanđelja, neposredno prije uzašašća k Ocu Nebeskom, u posljednjem ukazanju pojavio pred okupljenom grupom preostale jedanaestorice apostola. One su božanska zapovijed i sadrže doslovce njegovu posljednju želju te su, ako ih se vidi na takav način, također Isusova oporuka. Njome je Isus svojim učenicima u nasljedstvo ostavio istinu, da je On uskrsnuo, i obvezu, da tu istinitu Radosnu vijest nikako ne zadržavaju samo za sebe već da ju šire i dijele svima. Upravo zato taj odlomak Markova evanđelja nazvan je opisom sveopćega poslanja Isusovih učenika da svjedoče i navješćuju. Tako su ga razumjela i Jedanaestorica jer, kako piše Marko u nastavku, nakon toga „odoše i propovijedahu posvuda, a Gospodin surađivaše i utvrđivaše Riječ popratnim znakovima“ (Mk 16,20).

Povijesni Isus je među ljudima bio prisutan na tri načina: tijelom, riječima i djelima, ali je uskrsnuo i uzašao na nebesa kao prvi od umrlih te garancija i razlog nade svima, koji vjeruju da će uskrsnuti. Uskrsnuo je, no nije napustio čovjeka i njegov svijet, već je zastalno ostao s čovjekom na zemlji u sva tri spomenuta oblika, samo na drukčije načine. Oni se zovu Crkva, Evanđelje i djelatna ljubav. S ljudima je u Crkvi – svom tijelu kojemu je On glava – i njezinim sakramentima, kojima ih posvećuje i tako ih pripravlja na ostvarenje nade u njihovo uskrsnuće. Po navještaju pak Evanđelja Isus je također uvijek prisutan, jer stalno govori ljudima, da je po On po svom uskrsnuću prvi od svih koji će usnuti (usp. 1 Kor 15,20) i poziva ih na obraćenje. A po djelatnoj ljubavi Crkve i svakoga njezina uda, to jest po svakodnevnom svjedočenju nas pojedinih vjernika, na djelu je Isusova ljubav prema potrebitima.

Apostoli su dosljedno izvršili čast i obvezu, da pođu i prenose ove tri osnovne dimenzije Isusove Radosne vijesti svim narodima. Razišli su se doslovce po cijelom ondašnjem poznatom svijetu te svjedočili, propovijedali i posvećivali, počevši od Jeruzalema. A što znači to da „Gospodin surađivaše i utvrđivaše Riječ popratnim znakovima“, uočava se na već primjeru baš te prve zajednice kršćana, jer njezini članovi, kako se čita u Djelima apostolskim „bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama. Strahopoštovanje obuzimaše svaku dušu: apostoli su činili mnoga čudesa i znamenja. Svi koji prigrliše vjeru bijahu združeni i sve im bijaše zajedničko. Gospodin je pak danomice zajednici pridruživao spašenike“ (Dj 2,42-44.47).

Biblijski je dakle nauk, da su postojanost u pravom nauku, zajedništvo u svjedočenju ljubavi, sakramentalna slavlja te zajedničke i privatne molitve bitni elementi autentičnoga djelovanja kršćanskoga misionara. Odnosno, bez obzira kada i gdje se obavlja, ono nikada nije ni prozelitizam, ni reklamerstvo ni marketing, kako je ovih dana upozorio papa Franjo. Naspram tomu, ono je ponajprije postojanost u apostolskom nauku, iz kojega izrasta ponizno služenje uskrslom Isusu te naviještanje i svjedočenje radi toga, da se na njegovo ime „prigne svako koljeno nebesnikâ, zemnikâ i podzemnikâ“ i da svaki jezik prizna: „’Isus Krist jest Gospodin!’ – na slavu Boga Oca“ (Fil 2,10-11). Taj navještaj vrši se riječju i poglavito primjerom. A ponajviše primjerom, jer ljudi oduvijek više vjeruju svjedocima negoli govornicima. I upravo zato kršćanski navjestitelj je uvjerljiv svjedok u mjeri u kojoj je uspio ostvariti harmoniju svog osobnog života s onim što propovijeda.

II.

Nalazimo se na početku nove liturgijske godine koja će, u pastoralnom smislu, biti obilježena izvanrednim misijskim mjesecom u listopadu 2019. Njega je najavio i za cijelu Crkvu već proglasio papa Franjo, kako bi se još više probudila svijest o misijama među nekršćanima i nastavila novim poletom misionarska preobrazba života i dušobrižništva. Neposredni povod tomu jest sto godina otkako je papa Benedikt XV., 30. studenoga 1919., objavio apostolsko pismo „Maximum illud“, koje je poznato kao „magna charta“ suvremenih misionarskih nastojanja i početak novoga razdoblja evangelizacije.

Pozvana je cijela Katolička Crkva, i sve biskupijske i župne zajednice, da ovaj izvanredni misijski mjesec u njima bude „prigoda intenzivne i plodne milosti za promicanje inicijativa i intenziviranje na poseban način molitve – duše svake misije – naviještanja Evanđelja, biblijskog i teološkoga razmišljanja o misijama, djelâ kršćanske ljubavi i konkretnih akcija suradnje i solidarnosti među Crkvama, tako da se probudi i nikad nam ne bude oduzet misijski entuzijazam“ (Pismo svega oca Franje u povodu stote obljetnice proglašenja apostolskoga pisma „Maximum illud“). A odazivajući se na taj poziv, Biskupska konferencija BiH je proglasila i misijsku godinu od listopada 2018. do listopada 2019., s nakanom da se još više potaknu cijele biskupijske zajednice i svaki pojedini član. Učinili smo to osjećajući i dodatnu moralnu obvezu, jer su naše biskupije, od 1622. pa čak do 2006. godine, bile pod izravnom nadležnošću Kongregacije za širenje vjere, koja je zadužena za promicanje misijskoga duha i djela.

U prigodnom pismu papa Franjo, oslanjajući se na Drugi vatikanski sabor, podsjeća kako prianjanje uz Isusovu zapovijed, da se pođe po svemu svijetu i naviješta svakom stvorenju, nije opcija za Crkvu, već njezin „neodgodiv zadatak“ (AG 7). To zato jer je Crkva „po svojoj naravi misionarska“ (AG 2). Odnosno, kako je naučavao sveti Pavao VI.: „Evangelizirati, naime, je milost i vlastiti poziv Crkve, njezin najdublji identitet. Ona postoji da bi evangelizirala“ (Evangelii nuntiandi 14). A da bi odgovorila tom identitetu i naviještala Isusa raspetoga i uskrsloga za sve, živoga Spasitelja, Milosrđe koje spašava, „nužno je da Crkva, uvijek pod utjecajem Duha Kristova, hodi istim putem kojim je išao Krist, naime putem siromaštva, posluha, služenja i samopožrtvovnosti“ (AG 5), tako da stvarno posreduje Gospodina, „uzora novoga čovječanstva, tj. onoga čovječanstva koje je prožeto bratskom ljubavlju, iskrenošću, duhom mira, koje svi silno žele“ (AG 8).

Sveti Ivan Pavao II. je primijetio, da je „misija Krista otkupitelja, povjerena Crkvi, još uvijek prilično daleko od svoga dovršenja“, odnosno da „cjelovit pogled na čovječanstvo pokazuje, da je takva misija još uvijek na počecima te da se svim silama moramo angažirati u njezinoj službi“ (Redemptoris missio 1). Zato je potrebito obnoviti misionarsku obvezu u uvjerenju, da misije „obnavljaju Crkvu, okrepljuju vjeru i kršćanski identitet, daju novi zanos i nove motivacije“ (Redemptoris missio 2).

Vjera se jača tako što ju se daruje! Zato je misijsko djelovanje paradigma svakoga djelovanja Crkve, koja ne smije izgubiti revnost u naviještanju onima, koji su daleko od Krista, jer to je uvijek prva zadaća Crkve. I jer su još uvijek daleko od Krista brojni krajevi, koji ga nikada nisu upoznali, ali i jer raste broj ljudi u nekadašnjim kršćanskim zemljama, koji su otišli daleko od Krista, misijsko djelovanje je i danas najveći izazov za Crkvu te pitanje misija, koje uključuje također novu evangelizaciju ovih dekristijaniziranih naroda, mora biti na prvome mjestu (usp. Redemptoris missio 15).

Apostolsko pismo Benedikta XV. potaknulo je, proročkim duhom i evanđeoskom iskrenošću, da se neposredno nakon Prvoga svjetskog rata, „iziđe iz nacionalnih granica, kako bi se svjedočila Božja spasiteljska volja preko univerzalnoga poslanja Crkve. Približavanje njegove stogodišnjice neka bude poticaj, da se nadvlada ponavljajuće iskušenje, koje se skriva iza svake crkvene introvertiranosti, svakoga samo-referencijalnog zatvaranja u vlastite sigurne granice, svakog oblika pastoralnoga pesimizma, svake sterilne nostalgije za prošlošću, da bi se umjesto toga otvorili radosnoj novosti Evanđelja. Također u ovim našim vremenima, rastrgani tragedijom rata i ugroženi žalosnom željom, da se naglase razlike i potiču sukobi, Radosna vijest da u Isusu oproštenje pobjeđuje grijeh, život poražava smrt, a ljubav pobjeđuje strah, neka bude donesena svima s obnovljenim žarom i neka ulije povjerenje i nadu“ (Pismo svega oca Franje u povodu stote obljetnice proglašenja apostolskoga pisma „Maximum illud“).

III.

Vođeni tim nakanama, zahvalni za blagoslov, što smo mogli pomagati i moliti za misije, te ponizno priznajući slabosti propusta i nedovoljnoga zanimanja, na kraju ponizno molimo:

Gospodin Isus Krist, otkupio je krvlju svojom ljude iz svakoga plemena i jezika, puka i naroda, i postali su kraljevstvo Boga našega! Stoga molimo Tebe jedinoga Boga u trojstvu osoba: Pogledaj i obazri se na zasluge Krista svoga, koji je samoga sebe dao kao otkupninu za sve ljude, te učini da od istoka sunčanoga do zapada svi narodi, i mi zajedno s njima, po zagovoru svetoga Franje Ksaverskoga i po djelovanju misionara, veličaju tvoje Ime i da se na svakomu mjestu prinosi i prikazuje čista žrtva Tvom Imenu! Po istom Kristu Gospodinu našemu. Amen.