Vrlo sam zahvalan Ministarstvu vanjskih i europskih poslova, Diplomatskoj akademiji, Gradu Zagrebu, izdavačkoj kući “ALFA” a osobito veleposlaniku Filipu Vučaku, za zalaganje i kompetenciju kojom su promovirali i pratili izdanje ove knjige, u kojoj su sabrani govori održani na Konferenciji priređenoj u Vatikanu 20. listopada 2012. u prigodi 20. obljetnice uspostave diplomatskih odnosa između Svete Stolice i Republike Hrvatske. Upoznat sam s izdanjem ove knjige na talijanskom jeziku, i jako mi je korisno za moju službu apostolskog nuncija u Hrvatskoj. Nadao sam se da će doći do izdanja i na hrvatskom jeziku. Drago mi je da je do toga došlo, zahvaljujući zdušnom zalaganju brojnih zaslužnih institucija. Uvjeren sam da će ova knjiga uvelike poslužiti, ne samo diplomatima i stručnjacima za međunarodne odnose, nego i mnogima koje zanimaju odnosi između Svete Stolice i Hrvatske. Želim se kratko osvrnuti na ove odnose, a svoje sam razmišljanje sažeo u 4 točke.

1. Na prvom mjestu, želim naglasiti da srdačni i bliski odnosi Svete Stolice s hrvatskim narodom imaju stoljetnu povijest. Već davne 879. godine – prije više od jedanaest stoljeća – papa Ivan VIII, uputio je pismo knezu Branimiru, jamčeći molitve za njegovu “zemaljsku kneževinu”. Poznato vam je da se ova gesta pape Ivana VIII. smatra prvim međunarodnim priznanjem Hrvatske, jer je priznanje Pape – koji je tada bio najveći crkveni i politički autoritet – bilo nešto poput današnjeg pristupanja u Ujedinjene narode.
Osim toga, dobro su dokumentirani i raniji kontakata između Svete Stolice i hrvatskog naroda, još iz vremena svetog Pavla (2 Tim. 4, 10).
Ove snažne veze između Hrvatske i Svete Stolice, nisu oslabile tijekom stoljeća, te su bile nadahnuće za odnose koji su se događali od 1992. do danas.

2. Sveta Stolica priznala je neovisnost (Hrvatske) 13. siječnja 1992. za vrijeme pontifikata svetog Ivana Pavla II. Često se govori da je Sveta Stolica, kao pravni međunarodni subjekt, prva priznala Hrvatsku. To nije točno, jer ju je prva priznala Slovenija – 1991. – a onda su uslijedile Island, Litva, Irska i Njemačka. Priznanje Svete Stolice bilo je početkom 1992., dva dana prije slavnog 15. siječnja 1992., kada su ostale zemlje članice Europske zajednice priznale neovisnost Hrvatske.

Da je Ivan Pavao II. (tadašnji Papa) pokazivao posebnu pažnju prema hrvatskom narodu, pokazuju i tri pastoralna pohoda kao i brojna zauzimanja na pastoralnom i diplomatskom planu. Ali, mora biti jasno da, priznanje Hrvatske i Slovenije – čiji su se narodi demokratskim putem opredijelili za samostalnost, što je bilo dopušteno i prema jugoslavenskom ustavu iz 1974. – a to je i Papa stalno naglašavao, nije bilo usmjereno protiv bilo koga.

Štoviše, pred žalosnim ratnim prizorima, Ivan Pavao II. je smatrao da bi međunarodno priznanje dviju republika moglo stati na kraj oružanom sukobu. Dakle, nakon što je dao precizne upute svom državnom tajniku, zatražio je da svaki pothvat prati pojašnjenje: priznanje novih Republika od strane Sveta Stolica nije zamišljeno kao proširenje neprijateljstava, nego njihovo zaustavljanje.

3. Opipljiv znak izvrsnih odnos između Republike Hrvatske i Svete Stolice, su četiri Ugovora potpisana i ratificirana između 19. prosinca 1996. i 14. prosinca 1998. godine. Prvi se odnosi na pravna pitanja; drugi je o suradnji na području odgoja i kulture; treći o dušobrižništvu katoličkih vjernika pripadnika oružanih snaga i redarstvenih službi Republike Hrvatske; četvrti o gospodarskim pitanjima.

Osamnaest godina nakon potpisivanja prva tri Ugovora i šesnaest godina od potpisivanja Ugovora o gospodarskim pitanjima, može se ustvrditi da je njihova primjena u biti bila pozitivna. Ugovor, koji još uvijek zahtijeva veću pažnju i primjenu je onaj o gospodarskim pitanjima, u onom dijelu koji se odnosi na povrat oduzetih dobara za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine.

4. U kontekstu stoljetnih i stabilnih odnosa s hrvatskim narodom i u viziji Europe s dva plućna krila – što je Ivan Pavao II. često spominjao – nije začuđujuće što je Sveta Stolica pružila Hrvatskoj bezuvjetnu podršku u procesu europske integracije.

S naše točke gledišta, Hrvatska je – po svom povijesnom i zemljopisnom položaju – uvijek bila dio europske civilizacije. U tom smislu, nadbiskup Dominique Mamberti – koji je tada bio naš “ministar vanjskih poslova” (tajnik za odnose s državama) – 30. lipnja 2013., uoči ulaska Hrvatske u Europsku uniju, javno je izjavio da zahvaljuje Bogu “za značajnu prekretnicu u povijesti hrvatske nacije” (Homilija u Hrvatskoj crkvi svetog Jeronim, u Rimu). Ali, on je ustvrdio da tu prekretnicu ne treba smatrati kao postizanje cilja, nego kao polazišnu točku za novo poslanje: “To je obveza za još intenzivniju izgradnju kuće, to jest našeg kontinenta … gledajući je kao prigodu, ne samo za napredak i prosperitet vlastite domovine, nego također za izgradnju Europe kao zajedničkog doma naroda s jednakim dostojanstvom”. A onda je nadodao: “Ako Hrvatska danas ima zadatak, ako postoji obaveza koju danas treba s povjerenjem predati Hrvatskoj, to je zadaća da u Europi ponovno oživi svijest o kršćanskih korijenima, svjedočenjem vrijednosti koje ona sama donosi.”

Dakle, gledajući prema europskoj budućnosti Hrvatske, želja nam je da, poput ostalih naroda s dubokim kršćanskim korijenima, uzmogne dati Europi poseban doprinos duhovnih i moralnih vrijednosti; to jest, onih vrijednosti koje su stoljećima oblikovale osobni i nacionalni identitet njezine djece.