Predstavljanje spomen-knjižice

Želimir Puljić, In honorem et gloriam Almae Matris Iadertinae.

Zadarskom sveučilištu uz 630. obljetnicu početka sveučilišne tradicije (1396.-2026.),

Prof. dr. sc. Anita Pavić Pintarić

Prorektorica Zadarskoga Sveučilišta

Uvod – značenje sveučilišne tradicije u Zadru

Spomen-knjižica podsjeća nas koliko je duboko ukorijenjena sveučilišna tradicija u našem gradu i omogućuje jasnije razumijevanje vrijednosti i odgovornosti koje nosi kontinuitet znanja kroz stoljeća. Ova prigodna knjižica svojevrsna je posveta bogatoj akademskoj baštini koju danas njeguje Sveučilište u Zadru te potiče čitatelja na promišljanje o trajnoj važnosti sveučilišnog obrazovanja, a napose u našem gradu, o čemu smo imali prilike razmišljati i u posljednja dva dana u prigodama dodjele rektorove nagrade i svečane sjednice povodom Dana Sveučilišta.

Knjižica okuplja autorove izvorne tekstove, pozdravne govore i propovijedi održane prigodom Dana Sveučilišta u razdoblju od 2010. do 2022. godine, kao i nekoliko tekstova napisanih upravo za ovu publikaciju i prvi put predstavljenih javnosti. Knjižica uključuje i odabrane ulomke zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Franje Kuharića, kao i sažete prikaze znanstvenih ostvarenja više autora, ponajprije prof. dr. sc. fr. Stjepana Krasića. Svi su tekstovi složeni u smislenu cjelinu kojom msgr. Puljić promišlja poslanje i narav sveučilišta.

Promišljanja započinju pogledom prema ishodištima europske misli – prema školstvu stare Grčke i Rima, koji su postavili temelje zapadne civilizacije. Kao što se stablo prepoznaje po korijenu, tako se i suvremeno sveučilište može razumjeti samo u svjetlu svojih izvorišta. U antičkim školama oblikovali su se obrasci mišljenja, rasprave i traženja istine koji su stoljećima usmjeravali razvoj europskoga kulturnog i znanstvenog prostora.

Na tom se povijesnom horizontu jasnije ocrtava i značenje zadarskoga Generalnog učilišta dominikanskog reda osnovanog 1396. godine. Ono je njegovalo studije filozofije i teologije, dviju disciplina koje su bile nosivi stupovi intelektualne izgradnje Europe. Od 1553. godine, kao povlašteno sveučilište (universitas privilegiata), steklo je pravo dodjeljivati najviše akademske stupnjeve, uključujući i doktorat znanosti– priznanje intelektualne zrelosti i društvene odgovornosti. Time je postalo više od mjesnoga učilišta: izraslo je u prepoznatljivo središte znanja na istočnoj obali Jadrana, čije je značenje nadilazilo lokalne okvire. Broj dodijeljenih doktorskih naslova bio je zakonski ograničen, a u razdoblju od 1553. do 1807. godine dodijeljeno je najmanje 105 doktorskih naslova.

2. Narav i poslanje sveučilišta je biti alma mater – brižna majka

Nakon uvodnog povijesnoga pregleda, msgr. Puljić produbljuje svoja promišljanja o samoj naravi i poslanju Sveučilišta. U središtu Sveučilišta nalazi se ona unutarnja iskra koja čovjeka potiče na promišljanje i istraživanje – potreba da razumije sebe, svijet koji ga okružuje i smisao vlastitoga postojanja. Sveučilište je mjesto gdje se ta iskra pretvara u trajni plamen promišljenog istraživanja. Njegova je zadaća biti savjest u području znanja, postojano usmjereno prema istini i dobru, ne podliježući prolaznim interesima ni površnim odgovorima.

U tom je smislu sveučilište uistinu alma mater — brižna majka koja njeguje i usmjerava intelektualni rast. Sveučilište oblikuje putove znanstvenoga propitivanja i pomaže čovjeku da se snađe u složenosti vlastite naravi i svijeta koji ga okružuje. Čovjek je biće koje traga za svojim korijenima, misli i zaključuje, uvijek iznova prelazeći granice već spoznatoga, a istodobno čezne za zajedništvom, suživotom u prihvaćanju, poštivanju i uvažavanjem drugih. Upravo zato sveučilište ostaje prostor susreta razuma i odgovornosti – mjesto na kojem se hrabro i ustrajno kroči prema dubljem razumijevanju istine.

U ovoj knjižici msgr. Puljić ističe kako su optimizam i nada trajno potrebne vrline sveučilišta. One nisu tek ukras akademskog govora, nego njegova srž. Sveučilište bez nade nalikovalo bi svjetioniku bez svjetla –postavljenom na važnom mjestu, ali bez snage da pokazuje pravi smjer. Optimizam, kako se ističe na stranicama knjižice, nije tek utješna filozofija za slabe i naivne, nego snaga koja daje hrabrost gledati naprijed, kako u obiteljskom tako i u profesionalnom okruženju, a nada ulijeva ustrajnost kada put znanja postane zahtjevan.

Msgr. Puljić posvećuje poglavlje razmišljanju o Sveučilištu kao prostoru u kojem mladi ne stječu samo diplome, nego rastu kao cjelovite osobe, pri čemu se brižno njeguje svaka dimenzija čovjeka. Opisuje pedagoški troplet odgojnog procesa: intelektualni, čuvstveni i voljni aspekt. Intelektualno, sveučilište pomaže mladima da prodube razumijevanje svijeta; čuvstveno, odgaja ih za ljepotu, plemenitost i dobrotu; voljno, potiče na djelovanje te budi motivaciju i hrabrost za odgovorno preuzimanje uloge u društvu. Pored toga, potreban je i metodološki troplet nas koji poučavamo: privikavanje, uvjeravanje i dobar primjer mladima. U svojim je tekstovima msgr Puljić istaknuo da znanost i znanje trebaju cvjetati, a humanost, međusobna potpora i pomoć se trebaju jače produbljivati.

3. Razum, znanost i vjera stoljećima su izgrađivale europsku kultura

Znanost i vjera, podsjeća nas ova knjižica, izvori su iz kojih su izrasla sveučilišta – mjesta na kojima je razum učio postavljati pitanja, a vjera širiti obzor smisla i odgovornosti. Razum i vjera predstavljaju dva komplementarna puta spoznaje koji se, kako se ističe u tekstu, ne isključuju nego međusobno potiču i produbljuju u zajedničkom traženju istine. Msgr. Puljić pritom podsjeća da su pokušaji njihova suprotstavljanja često posljedica nedostatnoga razumijevanja same naravi znanosti i vjere. Razumno biće uvijek postavlja pitanja uzročnosti, kako piše msgr. Puljić, a znanstvenik ne stvara zakone prirode, nego ih samo otkriva.

Povezanost znanosti i vjere nije bila tek povijesna okolnost, nego temelj na kojem se stoljećima gradila europska intelektualna i duhovna kultura. Na tom su se temelju kroz povijest susretale i međusobno obogaćivale tehnika, etika, odgoj, umjetnost i kultura. Svaka je donosila vlastiti doprinos, a zajedno su stvarale cjelinu usmjerenu prema istini i dobru. Ondje gdje su djelovale u skladu, rađala su se djela koja su uzdizala čovjeka, učvršćivala zajedništvo i otvarala nove vidike društvu.

Danas, u vremenu brzih tehnoloških promjena i novih etičkih pitanja, stoljetna akademska baština dobiva dodatnu težinu. Ona nas ne poziva na zatvaranje u prošlost, nego na odgovorno suočavanje s izazovima sadašnjosti.

Ova spomen-knjižica stoga nije samo podsjetnik na ono što je bilo, nego i poticaj na ono što je pred nama: čuvati i graditi sveučilište kao živu baštinu u kojoj se znanje stječe savjesno, istraživanje usmjerava prema općem dobru, a istina traži hrabro i otvoreno. Samo tako čovjek može cjelovito rasti, a društvo trajno napredovati. Takvo sveučilište ostaje prostor u kojem se susreću tradicija i budućnost, znanje i odgovornost, sloboda istraživanja i služenje istini.

Neka stoga i ova knjižica bude tihi poticaj da se u promjenjivim okolnostima u kojima živimo uvijek iznova vraćamo onome što je trajno: služenju dobru i cjelovitom rastu čovjeka.