1Kor 8, 1b-7. 10-13;Ps 139, 1b-3. 13-14.23-24; Lk 6, 27-38;

Poštovani i dragi vjernici, draga braćo i sestre!

Radostan sam da kao vojni biskup predslavim današnje sveto euharistijsko slavlje na našemu sada već tradicionalnom hodočašću Hrvatske kopnene vojske u Udbinu, u mjesto svehrvatskih stradanja. U zajedništvu s dušobrižnicima, vojnim kapelanima, zapovjednicima i pripadnicima Hrvatske kopnene vojske okupili smo se kako bismo tražili snagu i nadahnuće za svoj život u zanimanju koje je jako zahtjevno i posebno.

Hodočašće je odlazak u neko sveto mjesto, u određenome vremenu i s jasnim ciljem. Poznato je nekoliko vrsta hodočašća: pokorničko hodočašće ima cilj dobiti oproštenje grijeha ili izvršenje pokore za grijehe; zavjetno hodočašće s molitvama i nakanama koje su obvezujuće, kao i zahvalno hodočašće kao zahvala za primljene milosti i uslišane molitve, pomoć u nevoljama, razna ozdravljenja. Naše hodočašće u sebi objedinjuje sve, pokoru, zavjet i zahvalu. Ovdje donosimo terete svoje ljudskosti, grijehe i grješna nagnuća, sklonosti, navike i sve što nas opterećuje i razdire, ali i ljepotu biti čovjek, ljubljeno Božje stvorenje, dijete Božje, kojemu Bog iskazuje svoju ljubav, primajući ga u okrilje svojega milosrđa i praštanja.

Hodočastiti znači doći na sveto mjesto u potrazi za smislom, otvorena srca i duha ponizna, tražeći blagoslov.

Treba nam svjetlo i nada, utjeha i moćna riječ, ohrabrenje. Žedni smo Božje dobrote i blizine. Božja riječ je svjetlo i našim stazama, ona je univerzalna i nije prikladna samo pojedincima. Nije eksluzivna. Božja riječ snažno govori i poučava, oblikuje i odgaja sve bez obzira na zanimanje i poziv.

Bilo bi nerazumno i neodgovorno oglušiti se na Božju riječ i olako je shvatiti, s mislima kako je daleka i opora, neprimjenjiva i nesuvremena. Više od ušiju koje će čuti, Božja riječ traži otvoreno srce pozorna slušatelja. Kada nam drage osobe i oni koje poštujemo govore, ne stvaraju se komunikacijski šumovi, nego pomno slušamo i promišljamo o sadržaju. Koliko bi nas tek trebao obuzeti Božji govor, riječi iz Božjih usta i srca!

Dragi hrvatski vojnici, lijepo je i časno biti dionik današnjega hodočašća na ovome svetome hrvatskom tlu.

Dopustimo da nas Božja riječ zahvati. Svjesno izbjegnimo monologe i razgovore koji će nas udaljiti od traženja riječi koje će biti svjetlo našim koracima, koje će nas pokretati i usmjeravati, odgajati i voditi. Pustimo neka nam Bog govori, jer jedino su to riječi života vječnoga.

Današnja nas liturgijska čitanja obogaćuju i poučavaju. Ne trebamo tražiti prigodnije tekstove za današnju euharistiju. Evanđeoski ulomak o praštanju i ljubavi prema neprijateljima nije jeka ni glas koji se gubi u daljini kao eho nekih prošlih, davnih vremena, nego su to riječi koje struje u život vječni. Uvijek svježe i nove, snažne i poticajne, izazovne i obvezujuće.

Ljubav je najveće mjerilo i mjera svega, pa tako i našega kršćanstva. Praštanje je lice ljubavi. A tu smo uvijek početnici. Učimo prve korake. Teško nam je praštati i najbližima, onima koje volimo. Kako li je tek teško prihvatiti govor o praštanju i ljubavi prema neprijateljima iz netom naviještenoga Evanđelja!

Ljubav iskazana praštanjem temelj je kršćanskoga prihvaćanja i nasljedovanja našega Učitelja. Neprijateljstvo, mržnja i osveta s druge strane izravno se suprotstavljaju evanđeoskoj poruci i Isusovu pozivu i primjeru. Isus prašta i moli oproštenje u najtežim i najbolnijim trenutcima, s križa vapije Ocu da oprosti onima koji su ga odbacili, prezreli i osudili, pogubili, “jer ne znaju što čine”. Vapaj ljubavi koji sve otkriva. Vrijedno je sebi i drugima posvijestiti da dubok i trajan trag ostavljaju samo oni koji iskazuju ljubav u praštanju.

Koliko god bilo teško praštati i prihvaćati one koji su nas povrijedili, nanijeli nam nepravdu ili zlo, obveza i nalog praštanja su neopozivi i opetovani, praštati i ljubiti iznova, ne brojeći koji je put, da bi se nama oprostilo: “Kako i mi otpuštamo dužnicima našim!” Itekako zahtjevno.

I bez obzira koliko svoj život usklađivali po ovome nalogu, teško da ćemo ga za života posve ostvariti i ispuniti, ali je pokazatelj i mjerilo našega kršćanstva i sličnosti s našim Gospodinom i Učiteljem.

Ovaj zahtjev za praštanjem i ljubavi prema neprijateljima slijedi nakon Isusova Govora na gori, proglasa blaženstava kojima naglavačke izvrće dotadanje ljestvice vrjednovanja. Blaženstva su središte, srce Evanđelja, povelja evanđeoske poruke i temelj kršćanstva. Blaženi su, kaže Isus, siromašni, ožalošćeni, krotki, gladni i žedni pravednosti, milosrdni, čisti srcem, mirotvorci i progonjeni zbog pravednosti, takvima pripada kraljevstvo Božje. Sve suprotno od dotad poznatih kraljevstava, u kojima je blago bogatima, jakima, nemilosrdnima, osvetnicima, junacima…

Korak dalje ide Isus i govori učenicima kako treba ljubiti neprijatelje i praštati onima koji im čine nepravdu. Iznenađujući je to i neočekivan zahtjev, posve suprotan ljudskoj logici i gotovo nemoguć. Isus je toliko puta šokirao one koji su ga slušali, jer je govorio suprotno od onoga što su naviknuli slušati, oprječno njihovim iskustvima i očekivanjima. Nema govora koji draškaju uši i raspaljuju maštu, umiljato i slatkorječivo, da pridobije što veći broj, da se svidi masi koja će ga slušati i slijediti. Naprotiv, na svakome koraku riječi koje obvezuju i traže, pred kojima nitko ne može ostati ravnodušan, nego se mora opredijeliti.

Isusove riječi u svojoj snazi potresaju i ruše sve što je lažno i varljivo, svaku vrstu neiskrenosti i mazanja očiju. Ne trebaju mu oni koji će klicati i diviti se samo milini riječi koje izgovara, jer mu ne treba priznanje, pohvala ni pljesak. Jedina prava nagrada je istinsko prihvaćanje i obraćenje. Onima pak koji ga žele slijediti nije obećao ni uspjeh ni slavu, nego naprotiv: “Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom” (Mt 16, 24). To je perspektiva budućnosti, koja se ne zaustavlja samo na trenutnome, nego gleda smisao u ispunjenju, u vječnosti. Mnogima je to bilo teško slušati, odlazili su i vraćali se starim navikama.

I nama je ovo itekako izazovan govor, možda i tvrd i teško prihvatljiv. Iskustvo oko nas govori o nečemu posve drukčijemu. Kako ljubiti one koji nas mrze i žele nam zlo, koji nam čine nepravdu? Je li to moguće prihvatiti i ostvariti ako na jedvite muke prihvaćamo i članove unutar obitelji, prijatelje, kolege. Teško nam je voljeti i one koji su nam dragi i praštati svojim najbližima, koji nas vole. Boli nas ako nas povrijede i teško praštamo, posebice ako se to ponavlja. I tu svaki put uočavamo kako smo slabi i nesavršeni, nestalni, zarobljeni i slomljeni ljudskom mržnjom i zlobom. Isus poziva na ljubav koja prašta, jer prava ljubav ne može drukčije. Prava i iskrena ljubav, čista ljubav nema granica, ne da se zarobiti ni uvjetovati. Gdje vlada ljubav, nema mjesta mržnji, zlu i osveti, nego samo praštanju. Valja nam pročistiti život od osjećaja koji nas zarobljuju. Svijet nas uči i odgaja po svojim pravilima, uzajamnosti, proračunatosti i uzvraćanja: Koliko meni drugi, toliko i ja drugima!

Isto vrijedi za dobro i za zlo! Svađa izazivlje svađu, nasilje nasilje, nepravda nepravdu i tako u nedogled. Svijet je pun osvete, mržnje, nasilja i nasilnika na svakome koraku. Svaki nas dan zapljuskuju bujice nasilja u vijestima, novinama, serijama i filmovima. Obračuni svake vrste, odbacivanja, prijevare, uništavanje i razdor. I dječje su igrice pune nasilja. Nema mjesta za slabe, za one koji ne mogu uzvratiti pa se stvara svijet osvajača, osvetnika, uličnih heroja, nasilnika u najmlađoj dobi. Kako ih onda učiti nenasilno se ponašati i izgrađivati civilizaciju ljubavi i praštanja? Kako odgovoriti na Isusov nalog da treba okrenuti i drugi obraz onomu tko nas udari po jednome? Kako ih učiti praštanju i da traže oproštenje, a ne osvetu?

Previše je nepodnošljivosti u obiteljima jer nema praštanja, isprike ni traženja oprosta. Ništa drukčije nije na radnim mjestima, u bilo kojemu zanimanju, a tako i u vojsci. Priznati vlastite pogrješke i tražiti oproštenje, a još više i praštati, ne znači biti slabić. Naprotiv, to je ljudska veličina. Čime će roditelji pokazati ljubav prema djeci i obrnuto ako ne praštanjem i traženjem oprosta.

Sve odgojne mjere i vojna stega nemaju snagu bez ljubavi. Razumijevanje i ljudsko prihvaćanje, ono što se izrekne s poštovanjem i ljubavi najuspješnije je sredstvo odgoja. Samo onaj tko je iskusio ljubav i praštanje, tko živi u okružju ljubavi i praštanja, može ljubiti i praštati. Uzvraćati na tuđe zlo i nepravdu nepravdom i zlom znači uništavati u sebi ljubav i dopustiti uvjetovati se tuđim zlom i opačinama.

Težak je uistinu Isusov zahtjev, ali je zato spasonosan. Tako se izgrađuje i živi Božje kraljevstvo, koje se ne osvaja niti čuva ljudskom silom; ne grabe ga nametljivci i silnici, nego oni koji praštaju i ljube.

Sveti Augustin, razmatrajući nad ovim Isusovim pozivom na praštanje i ljubav prema neprijateljima, zaključuje: “U neprijateljima ne ljubiš ono što on jest, nego ono što želiš da postane. Stoga kada ljubiš neprijatelja, ljubiš brata.”

Dragi hrvatski vojnici, na različite smo načine izloženi nevoljama i raznim podnošenjima zla i gorčine. Svijet obiluje nepravdama. Toliko je oko nas zavisti, ljubomore, sukoba i sebičnih interesa, osvete i mržnje koji razdiru. Svakim danom nam je bačena rukavica izazova, ući u takvu arenu, stati na otvorenu pozornicu obračuna kojima se ne nazire kraj, boriti se za svoja prava svim silama, nasiljem odgovarati na nasilje. Ali treba znati da time samo zlo pobjeđuje. Praštanje i ljubav zaustavljaju zlo i pobjeđuju zlo.

Vojnik nije tek ratnik koji se bori, spreman za boj u svakome trenutku i u bilo kojim uvjetima. Vjerojatno da u vama kuca junačko srce, ali i srce ispunjeno ljubavlju koje kuca za drage osobe, vaše obitelji, za našu Domovinu i naš hrvatski narod. Hrvatski vojnik nije osvetnik, nego osoba puna ljubavi i topline, i koliko god bio strogo odgojen i izvježban, osjeća i razumije, voli.

Pokatkada vojnička stega može poslužiti kao izlika za razne vrste nepravdi prema podređenima, ponižavanja i zakidanja u njihovim pravima. Opasno je ako se druge promatra kao prijetnju vlastitomu uspjehu i karijeri, a ne kao prijatelje i kolege, s istim ciljevima i zadaćama. Pogotovo je poguban karijerizam na štetu drugih. Naše je ogledalo uvijek drugi, a ne naša sjena koja nas prati. U licima svojih kolega i prijatelja vidimo svoje pravo lice, svoje uspjehe i napretke, rast i ljudskost, ali i neuspjehe, neljudskost i poraze. Vojnički život ne čine samo uspješne i redovite vježbe, osposobljenost. Život nije poligon raznih ratničkih vještina i snalaženja, uspješna karijera i visok čin. Drugi su uvijek mjerilo našega uspjeha i postignuća, jezičac na vagi.

Hrvatski vojnik nije nikakav plaćenik, ratnik ni za čije sebične interese, nego domoljub koji ljubomorno i po cijenu života čuva svoje “sveto tlo hrvatsko”, “jedinu, milu i lijepu našu domovinu”, “napaćenu zemlju hrvatsku”.

Nismo mi ni roblje moćnika, niti je naša povijest nalik groblju bez znakovlja i s bezimenim pločama, zaraslo u korov i rasutim kostima usput, kako već pjeva Vladimir Nazor:

Rekoše: “Vi ste uvijek bili roblje,
A povijest vaša nalik je na groblje
Na kome niti pravog krsta nema;
Ponegdje ploča, bez imena, nijema;
I korov svuda! Uza sve su pute
Otaca vaših kosti razasute!

Da, to nam kažu,
A sve u meni na to kliče: Lažu!
lako nema raka, spomenika,
Zidina, ploča, pergamena, slika,
Ja ipak znam što bje i kako bje.
Ne razasute na sve četir strane
Već u mom tijelu leže ukopane
Otaca mojih put i kosti sve!
Propao nije ni duh im ni lik:
Pognojili su tlo iz koga nikoh,
Njivu što gradim, putove što svikoh:
Njih mrtvih ja sam živi spomenik!
…U meni sva je njina povijest živa.
Ne trebam drevnih zgrada, knjiga, štiva.

Dragi pripadnici Hrvatske pobjedničke vojske, neka vas ovo hodočašće učvrsti u vjeri. Molimo za sebe i za svoje obitelji, za našu Domovinu, da možemo izgrađivati ljepši i čovječniji svijet, svijet u kojemu vladaju ljubav i praštanje, na temeljnim odlikama “bogoljublja, čovjekoljublja i domoljublja, i nadasve poštenja”, te budemo živi spomenik svoga naroda.

Bog mira i ljubavi neka vas učvrsti u dobru!