Draga braćo i sestre u Kristu Spasitelju,
Jedna dobra stranica povijesti je vrjednija nego tisuću stranica poezije!
Jedan dobar dan i jedan dobar događaj u životu čovjeka, obitelji, sela, grada, naroda – bolji je nego tisuću dana koji prođu nekorisno.
U danima bez broja, koje pamti ovaj naš grad, naš narod i naša zemlja, današnji dan od prije ravnih 15 godina – ostao je neizbrisiv, ne samo u sjećanju sretnika, koji su bili povlašteni doživjeti njegov izuzetno bogat i usrećujući sadržaj božanskog porijekla – nego i tolikih drugih naših sugrađana, koji su tada spontano uzvikivali: kamo li sreće da se ovakav dan ponovi barem svake druge pa i desete godine.
Toga dana je, u ovoj ovdašnjoj sredini, u ovoj katedrali, u ovom dvorištu i zgradi Ordinarijata, boravio više sati, jedan od najpoznatijih i najomiljenijih suvremenih svetaca Katoličke Crkve i jedan od najutjecajnijih apostola mira i čovjekoljublja tijekom više posljednjih stoljeća povijesti Crkve – papa Ivan Pavao II, tadašnji poglavar naše Crkve, nasljednik apostolskog prvaka sv. Petra i Kristov namjesnik na zemlji.
Četiri dana prije svoga blagoslovljenog drugog po redu, apostolskog putovanja u našu zemlju (18. lipnja 2003) papa je – na kraju svoje opće audijencije – rekao mnoštvu koje ga je slušalo: „Slijedeće nedjelje uputit ću se u BiH da učvrstim u vjeri tamošnju katoličku zajednicu, zauzetu na važnom putu pomirenja i sloge.
Molim vas da me na tome apostolskom putovanju, koje povjeravam majčinskom zagovoru Blažene Djevice, pratite svojom molitvom”.
U svome brzojavu, prilikom prelijetanja teritorija RH, papa je tadašnjem predsjedniku Hrvatske, između ostalog napisao: „Na početku apostolskog putovanja u BiH, kamo idem učvrstiti svoju braću u vjeri i očitovati svoju pastirsku skrb za katolike zauzete u svjedočenju Evanđelja i promaknuća općeg dobra, posebno mi je drago što mogu Vama (…) i svemu hrvatskom narodu (…) očitovati svoje veliko poštovanje praćeno molitvom Bogu da cijeloj vašoj zemlji udijeli napredak i opću slogu”.
A svoje prvo obraćanje u zračnoj luci Mahovljani Sveti Otac je započeo ovim riječima: „Svom dušom haran (tj. zahvalan) za primljeni poziv, vraćam se u Bosnu i Hercegovinu nakon šest godina i zahvaljujem Bogu što mi je ponovno dopustio susresti pučanstva oduvijek tako bliza mojem srcu …”.
A pri kraju svoga pozdravnog govora, papa je nagovijestio jedan osobiti, zapravo jedinstveni razlog ovog svoga apostolskog pohoda našoj zemlji i osobito domaćim katolicima. Rekao je: „Uskoro ću, za vrijeme svetog misnog slavlja, imati radost u popis blaženih unijeti ime mladog Ivana Merza, koji je rođen ovdje u Banjoj Luci i koji je svijetli primjer kršćanskog načina života i apostolskog zalaganja. Neka on svojom molitvom ojača i učvrsti ono što papa želi BiH, a to je da se za postojeće teškoće nađe prikladno rješenje, te da BiH vidi pozitivan odgovor na svoju težnju da bude sastavni dio ujedinjene Europe u ozračju napretka, slobode i mira”.

U svojoj propovijedi, veoma bogatoj snažnim evanđeoskim i pastirskim porukama poglavito nama, domaćim katolicima sveti je papa našega mladog Blaženika stavio cijeloj našoj generaciji, napose našim mladima pred oči za uzor kojeg se mora nasljedovati.
Evo njegovih riječi: „Ime je Ivana Merza za čitav jedan naraštaj mladih katolika značilo raspored (tj. program) života i djelovanja. Ono to mora biti i danas! Vaša domovina i Vaša Crkva, draga mladeži, doživjele su teške trenutke i sada valja raditi kako bi se život ponovno u potpunosti pokrenuo na svim područjima. Obraćam se zato svima vama te vas pozivam da se ne povlačite nazad, da ne popuštate pred napašću malodušnosti, nego da povećate pothvate kako bi BiH ponovno postala zemlja pomirenja, susreta i mira.
Budućnost ovih krajeva ovisi i o vama. Ne tražite drugdje udobniji život, ne bježite od svoje odgovornosti čekajući da vam netko drugi riješi teškoću, nego zlo odlučno priječite snagom dobra”.
Osobito su dirljivo zvučale papine riječi na završetku svečanosti beatifikacije blaženog Ivana Merza na Petrićevcu „ (…) prije nego li se s vama oprostim, želim još jedanput svima očitovati radost što sam mogao s vama zajedno podijeliti ovaj snažni molitveni trenutak (…) Srdačan pozdrav svim pučanstvima ove ljubljene zemlje, bez razlike na njihovu etničku, kulturnu ili vjersku pripadnost (…) Na sve zazivam blagoslov Svevišnjega, moleći ga da u srcima sviju pobudi osjećaje oprosta, pomirenja i bratstva. To su oni čvrsti temelji društva dostojna čovjeka i ugodna Bogu.
Zemljo Bosno i Hercegovino, papa te nosi u svojem srcu i želi ti dane napretka i mira”!

I konačno, još nekoliko znakovitih riječi ovog velikog i istinskog prijatelja naše biskupije svetog pape Ivana Pavla II koje mi je poslao po povratku u Vječni grad, dan nakon svoga nezaboravnog za nas pohoda središtu naše biskupije: „Vrativši se sa svojega kratkog, ali posebno znakovitoga pastirskog pohoda Banjolučkoj biskupiji, želim Vama, časni brate, i cijeloj Vašoj biskupijskoj zajednici očitovati svoju veliku zahvalnost za posebno srdačan doček, koji mi je priređen, i za nezaboravno euharistijsko slavlje s obredom uzdignuća na čast oltara Ivana Merza, plemenitog sina Crkve banjolučke, za djelatno, pobožno i živo sudjelovanje svega nazočnoga naroda Božjega (…) Molim gospodina, da po zagovoru sv. Bonaventure i blaženog Ivana Merza udijeli obilje svoje milosti Vašoj biskupiji i cijeloj Crkvi u BiH, kako bi tamo ponovno nastupilo proljeće vjere i da istodobno sve ljubljene narode BiH obdari stalnim duhovnim i materijalnim napretkom”.
Iz ovih navedenih citata iz papinih javnih obraćanja prije 15 godina trebamo zapamtiti ove jasne želje i poruke omiljenog nam sveca, koji je boravio među nama i koji za nas, prema vlastitoj tvrdnji „svaki dan moli”.
– Papa Ivan Pavao II, zahvalan za poziv kojega smo mu uputili, ja kao domaći biskup i sa mnom i svi drugi članovi naše BK, ispunjen svojom pastirskom brigom za nas katolike ove biskupije i zemlje, dolazi k nama, za koje – kako ističe – zna da smo se do tada trudili na važnom putu pomirenja i mira i u svjedočenju Evanđelja i promicanju općeg dobra – da nas učvrsti u vjeri.
– Svoje apostolsko putovanje k nama stavlja pod zaštitu Blažene Djevice Marije.
– Tijekom najvećeg euharistijskog slavlja u našoj zemlji uzdiže na čast oltara mladog, „plemenitog sina” naše biskupije i ovog našeg grada Ivana Merza; stavlja ga svima nama, osobito našim mladima za uzor ispravnog kršćanskog života i zauzetog apostolskog djelovanja, te zaziva na sve nas njegov zagovor.
– Potiče nas sve da ne klonemo pred aktualnim brojnim tragičnim posljedicama ratnih i poratnih zbivanja, nego da se odlučno, zajednički i uporno – svaki u svom zvanju i u svom životnom okruženju – trudimo oko pomirbe, oko zajedničkih susreta i bratstva, oko promaknuća općeg dobra, oko pravednog mira te oko duhovne i materijalne izgradnje cjelokupnog pučanstva naše domovine BiH, koju sveti papa – po vlastitom priznanju – „nosi u svome srcu” i želi joj „dane napretka i mira”, kao sastavni dio ujedinjene Europe.
Draga braćo i sestre u Kristu, dragi prijatelji,
Ovim svečanim euharistijskim slavljem u našoj katedrali, mi danas zahvaljujemo Trojedinom Bogu za ovaj izvanredni njegov dupli dar: – u osobama našeg domaćeg sina, rođenog Banjolučanina blaženog Ivana Merza i svetog pape Ivana Pavla II. I njihovi likovi, način njihova životnog opredjeljenja i njihove riječi koje su nam ostale zapisane trebali bi smo brižno prihvaćati kao dragocjenu pomoć Božju na našem osobnom životnom putovanju ovom suznom dolinom prema sretnoj vječnosti, u kojoj se njih dvojica nalaze, a za koju smo i mi stvoreni. Potrebno je da se ozbiljnije i češće zapitamo koliko se istinski trudimo da što više upoznamo i djelo i poruke ove dvojice, nama osobito bliskih Božjih ugodnika?
I jedan i drugi su dobro znali Isusove riječi iz Matejevog evanđelja, kojeg smo i mi malo čas, ponovno po tko zna koji put, čuli: „Vi ste svjetlo svijeta (…) Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega, koji je na nebesima” (Mt 5, 15-16).
Isus pojašnjava kako se svjetlo i svjetiljka ne stavlja pod stol, nego na svijećnjak. To znači da kršćanin, kao Isusov učenik i suradnik ne smije biti kukavica, oportunist, ljenčina, bez nade i volje za pobjedom dobra.
Svaki pravi kršćanin, snagom Kristovog Duha u sebi će se svakodnevno odlučivati za kršćansku hrabrost, za obranu i promicanje istine, pravde, milosrđa, praštanja i ljubavi a neće biti rob sotonskog kukavičluka.
Kršćanska hrabrost, koja ima svoje uporište u samomu gospodinu Bogu, traži i želi ono što Bog, što Krist hoće, a ne obazire se na vlastite uskogrudne, sebične ambicije, društveni položaj ili karijeru. Kršćanska hrabrost uvijek radi u skladu s voljom Božjom, ne obazirući se na zapreke, na nerazumijevanje, na poniženje, na poteškoće, barijere, niti na protivljenje pa i progonjenje od strane onih, koji su zaslijepljeni zlom. Kršćanska hrabrost se ne obeshrabruje zbog časovitih neuspjeha, nego uvijek iznova stupa u borbu za pobjedu dobra, ne pouzdavajući se samo u vlastite sile, nego stavljajući svu svoju nadu u milost Božju i na taj način poprima nešto od sile i jakosti samoga Boga, od jakosti Kristova Duha, kojega je svaki od nas na krštenju i krizmi dobio!
Sveti je papa za našeg blaženog Ivana u propovjedi na Petrićevcu ustvrdio: „(Ivan Merz) Svjestan poziva, što ga je primio na krštenju, svoj je život učinio trkom prema svetosti (…) Zbog toga (…) nikad neće u zaborav pasti, niti će mu spomen ikada propasti, nego će mu ime živjeti od pokoljenja do pokoljenja”.
Ta se tvrdnja svetog pape i obistinjuje, jer se divni lik našeg domaćeg blaženika sve više časti po mnogim zemljama svijeta sve do dalekih Filipina! Zahvalimo Bogu za tu radosnu činjenicu i promislimo što i mi sami možemo još učiniti da se i po svim župama naše biskupije i domovine a osobito u njegovom rodnom gradu, što veći broj, osobito katoličkih laika nadahnjuje njegovim divnim primjerom i utječe njegovu zagovoru. Amen.