1) Život kardinala Alojzija Stepinca pruža nam veliku pouku koju ćemo dozvati u pamet polazeći od jednog Origenovog zapažanja.

Origen bio je znamenita osobnost trećega stoljeća kršćanstva: rođen je u Aleksandriji Egipatskoj 185. godine, gdje je i umro 251. godine nakon pretrpljenih mučenja tijekom stravičnoga Decijeva progona. Origenov je otac, po imenu Leonida, također podnio progone i umro kao mučenik u Aleksandriji za carevanja Septimija Severa. Sjećajući se tih junačkih vremena, Origen piše: „Tada se doista bivalo vjernicima (i naglašava ovu riječ: vjernicima!) kada je u Crkvi mučeništvo bilo svakodnevno iskustvo; kada smo se po povratku s groblja, na koja smo ispratili tjelesa mučenika, ponovno sastali u našim zborovima na molitvu i osvrnuli se na junaštvo mučenika; kada je cijela Crkva bila ondje, nepokolebljiva u vjeri. Tada su vjernici bili zasigurno malobrojni, no bili su uistinu vjernici, hodeći putem koji vodi u Život“ (Iz Homilije na Knjigu proroka Jeremije).

Ove se Origenove riječi savršeno primjenjuju na život kardinala Stepinca. Prigodom Nove godine 1938., ovako je pisao svojim svećenicima: „Poznajem poteškoće našega pastoralnog klera. Njegove poteškoće bit će i moje poteškoće. Zajedno ćemo trpjeti i zajedno se radovati, da budemo jedno srce i jedna duša (…). Neka Vas dakle nijedna poteškoća ne slomi, već naprotiv neka Vas sve više jača (…). Braćo svećenici (…) zbijmo naše svećeničke redove! Ni za čim naši protivnici toliko ne teže kao za tim da razbiju naše redove (…). Nastojmo mi, da podupremo jedan drugoga, gdjegod možemo, jer ćemo onda i kraj prorijeđenih naših svećeničkih redova biti neosvojiva tvrđava.“ Koliko su aktualne ove riječi!

Pozvani smo danas svjedočiti našu vjeru u društvu koje je postalo pogansko, poput onoga u prvim stoljećima.

S pravom nas kardinal Stepinac podsjeća kako je primjer ljubavi koja rađa jedinstvo najveća i najučinkovitija propovijed koju možemo ponuditi svijetu kakav je ovaj današnji, pun nasilja i suparništva.

Tertulijan je u drugom stoljeću, obraćajući se poganima svoga vremena, primijetio: „Vi [pogani] gledajući nas kršćane morate priznati: ‘gle, kako se ljube!’ A vi se prezirete i među rođenom braćom! Mi se, naprotiv, ljubimo premda nismo rođaci po tijelu: ali u našim se srcima nastanio jedini Bog, koji je Ljubav.“

Ne smijemo nikada zaboraviti kako je prva zapovijed koju nam je Isus ostavio upravo ova: „Ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge. Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.“ Kardinal Stepinac uvijek se prisjećao ovih Isusovih riječi i na njima nadahnjivao svoj život.

2) K tome, kardinal Stepinac ustrajno nas podsjeća kako se središte i snaga svećeničkog života nalazi u intenzivnom molitvenom životu, kojem je sveta Misa u središtu i uprisutnjuje Ljubav kojom je Isus za nas dao život na križu.

Ovako piše svom prijatelju svećeniku: „Svećenika koji se bude trudio živjeti sveto, toga će upravo Misa sa svojim bogatstvom dizati iz dana u dan i činiti ga sve jačim, dok ga ne učini na neki način svemogućim, kao župnika arškoga, koji je udovoljavao ne samo svojim vjernicima nego i tisućama drugih, koji su grnuli svake godine u Ars, da ga čuju i vide.“

Crpeći iz vlastitoga iskustva, Kardinal se ovako povjerava: „Ako postoji raj na zemlji, svećenik ga nalazi u svetoj Misi.“

Zbog toga nas ne začuđuje Kardinalov odgovor krašićkom župniku koji mu je, po savjetu liječnika, preporučio nabavu televizora, radi malo razbibrige: „Ne treba mi to sredstvo za razonodu ili za odmor. Dostatan mi je Krist u Euharistiji. Drugo mi nije potrebno.“

Ispravno je primijetio François Mauriac: „Dobroga svećenika dovoljno je promatrati: njegov život govori, ponajprije kada slavi svetu Euharistiju.“

3) Čini mi se posebno važnim naglasiti ovaj poziv kardinala Stepinca, koji je u savršenom suglasju s mišlju svetog Ivana Pavla II., izraženom u enciklici „Redemptoris missio“. Ovako piše Papa: „Obnovljeni zamah prema poslanju ‘ad gentes’ zahtijeva svete misionare. Nije dovoljno obnavljati pastoralne metode, niti uspješnije organizirati i uskladiti crkvene snage, niti istraživati s većom točnošću biblijske i teološke temelje vjere: potrebno je podići novi žar svetosti među misionarima i u cijeloj kršćanskoj zajednici, napose među onima koji su najbliži suradnici misionara.“

Sveta Terezija iz Lisieuxa, čudesna i plodna misionarka, iako je uvijek boravila unutar samostanskih zidova, dobro je izrazila tajnu plodnosti apostolata, koju danas mnogi više ne shvaćaju. Ona je, s velikom bistrinom, napisala: „Jedan je stari mudrac rekao: ‘Dajte mi polugu, uporište, i dignut ću svijet’. Što Arhimed nije mogao postići, jer njegov zahtjev nije bio upravljen Bogu, nego postavljen samo u granicama materije, postigli su sveci u potpunosti. Svemogući im je Bog dao kao uporište sama sebe i samo sebe, a za polugu – molitvu koja zahvaća ognjem ljubavi, i tako su oni digli svijet; tako ga dižu sveci vojujuće Crkve, i tako će ga, sve do konca svijeta, sveci budućnosti također dizati.“

Ovo je bila također misao i trajni nauk kardinala Stepinca: i danas, u vrtlogu silnih inicijativa, trebamo iznova otkriti kako je molitva u središtu, jer u protivnom riskiramo zaboraviti jasno Isusovo upozorenje: „Bez mene ne možete učiniti ništa.“

Madeleine Delbrêl, neumorna misionarka u dekristijaniziranim radničkim sredinama Francuske, tijekom pedesetih godina prošloga stoljeća ovako je pisala: „Ako je Evanđelje knjiga, trebamo ga čitati. Ipak, to nije dovoljno. Evanđelje je knjiga koju je potrebno moliti. Između čitanja Evanđelja i naših siromašnih pokušaja poslušnosti njegovim primjerima i zapovijedima nalazi se molitva. Bez nje, naš je pogled poput onoga kratkovidnih, a poslušnost nalik na uzete. Nadasve, bez molitve Evanđelje će ostati samo skup riječi, a mi ćemo riskirati da nikada ne susretnemo onoga živog Krista koji govori, koji privlači, kojega trebamo slijediti.“

Smatram kako je život kardinala Stepinca izvanredno aktualan upravo po tome što nas podsjeća kako je nužno ponovno otkriti molitvu kao dušu apostolata koje se ne možemo odreći: uostalom, on je upravo moleći pobijedio zloću svojih progonitelja. I danas ga se spominjemo kao pobjednika.

Zaključujem prisjećajući se kardinala Idelfonsa Schustera, milanskoga nadbiskupa i suvremenika kardinala Stepinca. Kardinal Schuster, prigodom govora mladim pitomcima milanske bogoslovije, osjećajući kako se bliži trenutak njegove smrti – koja se i dogodila 30. kolovoza 1954. godine – ostavi im u zalog duboku i prije svega aktualnu poruku. Reče: „Nemam vam što drugo dati za uspomenu, osim poziva na svetost. Čini se kako ljude danas više ne uvjerava naše propovijedanje, ali kada se zateknu pred svetošću, oni će još uvijek vjerovati, još uvijek će kleknuti i moliti se. Ljudi se doimaju ravnodušnima na pitanje spasenja, ali ako jedan svetac, bio živ ili mrtav, prođe kraj njih – svi će požuriti kako bi ga slijedili. Dragi mladi, ne zaboravite da se zloduh ne boji naših športskih igrališta ili naših župnih kino-dvorana, ili našega katoličkog tiska: boji se samo naše svetosti.“

Kardinal Stepinac nam, svojim životom i riječima, povjerava istu ovu poruku: poslušajmo ga!