Liturgijska čitanja: Sir 27, 30 – 28,7; Rim 14, 7-9; Mt 18, 21-35
1. Poštovana braćo i sestre, danas je povijesni i radosni događaj koji nadilazi sva naša razmišljanja i naše riječi. Radostan za sve nas, za naš grad Split i Splitsko-makarsku nadbiskupiju. Svetac je među nama! Sveti Leopold Bogdan Mandić je s nama. Prisutan ne samo po svome tijelu, nego je još prisutniji svojim duhom. Iz Padove, na putu u svoj rodni Herceg Novi, pohađa i druga mjesta. Split ne može zaobići. Poznato nam je da je vrlo kratko vrijeme djelovao u Zadru, Kopru i Rijeci. Vjerujem da je tokom svojih putovanja, u ono vrijeme parobrodom, navraćao i u Split. Ali, njegov današnji pohod Splitu naša je i njegova radost. Za života se želio vratiti u svoju domovinu. Svoju ljubav i privrženost rodnom zavičaju očitovao je i jednom svom poznaniku ovim riječima: „Iz Padove za sada, nije zgodno da izmaknem; žele me ovdje, ali meni je kao ptičici u krletci; moje srce je uvijek tamo preko mora.” Evo njegovih kostiju, evo njega danas među nama, među svojim narodom! No, vjerujem da ovo danas nije naš prvi susret sa svetim Leopoldom. Već smo se i do sada susretali u osobnoj molitvi, u različitim potrebama. Jer što je molitva nego susret i dublje upoznavanje. Braćo i sestre, naš sveti Leopold Bogdan Mandić je sa svojima. Dobro došao svetče među svoj Hrvatski narod i u svoj i naš grad Split!
2. Netko reče da su jedino životopisi svetaca vrijedni za čovječanstvo, jer je njihov život obojen vječnošću, a njihova poruka suvremena za sve generacije. Kako nam je poznato, korijeni svetog Leopolda potječu iz Bosne. Pred Turcima su njegovi predci pobjegli u Dalmaciju, u naša Poljica, u Zakučac pokraj Omiša. Iz Zakučca njegov pradjed Nikola Mandić došao je u Herceg Novi. Mali Bogdan – Ivan, tako je ime dobio na krštenju, rođen je 12. svibnja 1866. u vjerničkoj obitelji od oca Petra – Antuna i majke Dragice rođene Carević. Samo ime sve kaže: Bogdan – Bogom dan – Adeodat. Doista, dar Božji nama i tolikima širom svijeta. Kao kapucin uzeo je ime Leopold, a za svećenika je zaređen 1890. Najveći dio svoga života proživio je djelujući u Padovi, gdje je i preminuo 1942. Na sprovodu svetog Leopolda bilo je silno mnoštvo svijeta, a netko čak spominje i brojku oko 170 000 ljudi. Zapravo, sprovod je bio njegova prva kanonizacija, jer su svi govorili: „Svetac je preminuo.” Uistinu, na njega se mogu primijeniti one riječi pjesnika koji reče da nije velik tko se velik rodi, već je velik tko se malen rodi, a kad umre, velik grob mu treba. (Usp. Ivan Mažuranić, „Javor”) U tom duhu tijelo je svetog Leopolda, koji je rastom bio vrlo nizak, 1963. preneseno s groblja u samostansku crkvu. Malena rasta, ali velika i bogata duha, male sjene, a velikog svjetla, koje je otvaralo i stvaralo prostor za druge. Njegovo se štovanje poslije smrti proširilo svugdje, posebno u Hrvatskoj. Osobito je promicatelj njegovog štovanja bio blaženi Alojzije Stepinac. Ovog prijatelja Boga i ljudi, papa Pavao VI. proglasio je blaženim 1976., nazvavši ga „pretečom duhovnog ekumenizma Istoka i Zapada.” A papa Ivan Pavao II. 1983. proglasio ga je svetcem cijele Katoličke crkve, nazvavši ga „uzorom ispovjednika i herojskim službenikom sakramenta pomirenja i pokore”, primjetivši da nikada nije vidio toliko svijeta na trgu svetoga Petra za kanonizaciju nekog svetca.
3. Sveti Leopold, po zavičaju i rodu pripada svima nama, a kao svetac Božji pripada i svim narodima i svim vremenima. Ispovjedaonica je bila mjesto njegova posvećenja, njegov oltar sebedarja Bogu i bližnjima. Budući da je bio neugledan, niskog rasta, a imao je i manu govora, htjeli su ga „skriti” u ispovjedaonicu. Ipak, on je od svoga služenja kao „apostol uha i srca”, od malog, skrivenog prostora izgradio katedralu duha gdje je mnoštvo doživjelo radost pomirenja s Bogom, bližnjima i samim sobom. Bio je produžena ruka Lica milosrđa Božjega prema braći i sestrama koja su se udaljila od Boga i čovjeka. Ovom siromaštvu, ranjenosti i duhovnoj bijedi sv. Leopold je darovao i posvetio svoj život, svoje sate, dane, godine, svoju pažnju, bolest i ljubav. Kao poznati duhovnik i ispovjednik, i sam se često ispovijedao. Osobno iskustvo radosti i pomirenja dijelio je s drugima preko sakramenta svete ispovijedi. Njegov pogled bio je usmjeren prema Kristu na križu koji je visio iznad njega i onoga koji je pred njim klečao. Njegov pogled i pogled pokornika bio je usmjeren prema Licu milosrđa Božjeg.
4. Milosrđe je srce Evanđelja! Doista, ranjenom i grešnom čovjeku, milosrđe je najpotrebnije. Uz sav gospodarski rast, nužno nam je prihvatiti ekonomiju spasenja koja ne nosi oznaku proračunatosti, već darovanosti. Po svojoj ljubavi, Nebeski Otac darovao nam se u svome Sinu, Isusu Kristu, postavši nama u svemu sličan osim u grijehu. On je mir i pomirenje naše. Krist nas pomiruje s Bogom, bližnjima i sa samima sobom. Krist je Bog, prijatelj i spasitelj naš. Samo Isus Krist može reći: „Oprošteni su ti grijesi tvoji.” Otpuštenje grijeha je čudo Božje milosrdne ljubavi. Bez otvorenosti ovoj ljubavi ne možemo biti sretni i zadovoljni. Na kraju krajeva svaka naša zemaljska sreća potrebna je spasenje. Psihijatri nam mogu pomoći u našem stresu i izgubljenosti, ali nam ni jedan psihijatar ne može reći: „Ja ti opraštam.” Nije dovoljno biti svjestan svojih poteškoća, grijeha i promašaja. Nije dovoljno prihvatiti sebe i misliti pozitivno. Ne možemo podići sebe hvatajući se za kosu, niti možemo preskočiti svoju sjenu. Potrebno je da nas netko drugi prihvati. Potrebno je da nas u svojoj milosrdnoj ljubavi zagrli Onaj koji nas uvijek čeka i raduje se našem povratku. Čeka nas Otac Nebeski. Nemojmo misliti da je nemoguć naš povratak i pomirenje. Mislio je tako i rasipni sin koji je tražio slobodu, sreću i život na svoj i pogrešan način. Nemoguće je postalo moguće, dogodilo se čudo povratka i susret s Ocem. Svi se možemo prepoznati u bijegu i životnoj drami rasipnog sina, ali i sve nas čekaju raširene ruke i milosrdni zagrljaj Oca koji je na nebesima.
5. Ne postoji dug koji nadilazi Božje milosrđe. Bog se nikada ne umara u svom praštanju. Sveti Leopold, koji se nikada nije umorio tražeći i dijeleći oproštenje u ime Božje, poziva nas večeras da se ni mi nikada ne umorimo u traženju i darivanju oproštenja. Svetac među nama, znak je i simbol ostvarenja Božje riječi koju smo maloprije čuli. Sveti Leopold želi da barem malo uđemo u logiku Božje ljubavi. A koja i kakva je to logika? Zli i opaki sluga bio je dužan 10 000 talenata, što je više od gradskog, pa i državnog proračuna (Svaka uvreda Boga je još veći dug). On nije bio u mogućnosti da sam vratit dug. Pada na koljena i moli Gospodara da ima strpljenja, da mu odgodi dug. Gospodar ga ugodno iznenadi: oprašta mu sav njegov dug. Kojeg li bogatstva, koje li radosti za život ovog čovjeka. Od sluge postade sin, od roba – slobodan. Kada netko ignorira oproštenje, s vremenom se sve više udaljava od Gospodina, i ne zna opraštati. Ovaj opaki sluga kojem je oprošteno odmah, na prvom koraku, hvata za vrat čovjeka koji mu je dužan sitnicu, 100 denara. Dužnik ga moli istim gestama i riječima kojima je i on molio svoga gospodara za odgodu duga. Ali, ništa ne pomaže, baca ga u tamnicu dok mu ne isplati dug. Čovjek i njegova obiteljska situacija vrijede puno više od bilo kojeg duga. Po zakonu i pravdi, ovaj zli sluga ima pravo na tih 100 denara. Ali, što bi bilo od nas da se život mjeri samo po zakonu prava i pravde? Bez milosrđa, nema života! Milosrđe i pravdu čini pravednijom. Svojim milosrđem i oproštenjem Bog se ne zaustavlja na prošlosti, već nas izljevima svoga milosrđa osposobljava za budućnost. Gospodin nas svojim milosrđem izvodi iz ropstva i uvodi nas u slobodu djece Božje. Po definiciji nekih filozofa i teologa biti slobodan znači biti sposoban činiti dobro. A Gospodin nam danas u svojoj riječi govori da nema većeg dobra od oproštenja koje je zalog života i put prema budućnosti. Svaki vrijednosni sustav koji u sebi nema dimenziju opraštanja i pomirenja ima pogrešan odgoj koji u sebi ne nosi klicu života.
6. Draga braćo i sestre, naš Bog je milosrdan Bog, čudesan u Licu svoga milosrđa. Na ovoj valnoj dužini milosrđa Božjeg bio je i sveti Leopold. Na njemu su se mogle primijeniti one riječi svetog Pavla: „Meni, najmanjem od svih svetih, dana je ova milost” da budem sredstvo Božjeg milosrđa. (Usp. Ef 3, 8) Leopold je bio prijatelj ranjene i patničke, periferne i grešne ljudskosti, ali istovremeno i ogledalo Božjeg ljubavi. U svojoj malenoj ispovjedaonici toliko se suobličio Isusu Kristu, da su ga njegovi pokornici, baš kao i Krista njegovi suvremenici, skoro optuživali zbog velikodušnosti. Tako mu je netko jednom rekao: „Oče, vi ste previše velikodušni. Rado se kod vas ispovijedam, ali čini mi se da ste previše velikodušni.” A Leopold mu odgovori: „Ma tko je bio velikodušan, sinko moj? Gospodin je bio velikodušan; ta nisam ja umro za grijehe nego Gospodin. Kada je bio onako velikodušan prema razbojniku, kakav je mogao biti s drugima?”
7. Sveti Leopold se i sam često ispovijedao. Iz te svijesti da mu je oprošteno postao je produženom rukom Božjeg milosrđa. Radost pomirenja u Leopoldovoj ispovjedaonici nije ostala skrivena u malom prostoru sobe, niti samo u srcu osobe, već je zahvaćala obiteljske, bračne i društvene odnose. Do neba je dopirala, jer Nebo se raduje obraćenju samo i jednog grješnika. Radost oproštenja mijenja osobe, odnose i humanizira društvo. Jer ako nam je Gospodin oprostio i mi smo pozvani biti produžena ruka pomirenja prema drugima. Doista, otpuštenje grijeha je čudo Božje milosrdne ljubavi i zalog svakog oblika zajedništva: vjerničkog i prijateljskog, bračnog i obiteljskog. Bez otvorenosti ovoj Ljubavi, ne možemo biti sretni i zadovoljni, ne možemo živjeti u zajedništvu i biti braća i sestre drugima u našoj sredini.
8. Svetog je Leopolda boljela rana razdijeljenosti Kristove Crkve i podjele između Istoka i Zapada. Polazeći od svog djetinjstva i doživljaja, te rane koju je osjećao i u dalekoj Italiji, čitav život je žarko molio i svoj apostolat posvetio Kristovoj želji „da svi budemo jedno.” Kako se nije mogao cjelovitije i potpunije posvetiti ekumenizmu na terenu za njega je „Istok bila svaka osoba.” Svatko od nas jest jedna rastrganost i podijeljenost u sebi. Svi smo mi i Istok i Zapad, a ponekada i Sjever i Jug…. I ne samo da smo u sebi podijeljeni, već smo i od drugih odijeljeni. Podijeljeni smo i u društvu i u narodu, a sve su češće i podijele unutra onog što sakramentom braka postaje nedjeljivo – rastava supružnika.
9. Dragi vjernici, osjećamo da je Božje milosrđe, po tijelu svetog Leopolda, ovdje među nama živo. I to milosrđe traži svakog od nas. Za njega nema prekriženih slučajeva. Osobe smo koje Emanuel – Bog s nama, neizmjerno ljubi i koji dođe k nama da život imamo, u izobilju da ga imamo. I na kraju jedan slučaj koji nama svima može biti poziv na novi početak. Među mnoštvom, sveti Leopold, vidje jednog do tada nepoznatog čovjeka. Taj primijeti da je svetac duboko zagledan u njega. Pogledi im se susretoše. Leopold osjeti kao da on nešto traži, pa mu dade znak da pristupi. Ovaj se zbuni, a on će mu: „Trebate se ispovjediti. Pođite za mnom.” Bio je to čovjek koji je slučajno navratio u to mnoštvo. Četrdeset je godina bio udaljen od vjere, a često je i blatio Crkvu. Bio je to dan njegova obraćenja i događaj koji je promijenio njega, njegove poglede i njegov život.
Draga braćo i sestre, i naši se pogledi večeras susreću sa svetim Leopoldom. Možda smo se i mi udaljili od Boga, od svoje Crkve, već godinama od sakramenta pomirenja, od svoje obitelji, od svog bračnog druga, od svoje djece…ma od sebe samih! Sveti Leopold večeras i nas susreće i poziva na obraćenje i novost život. A Otac Nebeski je strpljiv. Čeka nas! Zna da ćemo doći i potražiti ga. Amen!