Liturgijska čitanja: Dj 2, 1-11; 1 Kor 12, 12-26; Lk 24, 13-35

Draga braćo i sestre!

1. Nakon što je papa Franjo u Rimu prošle subote i nedjelje otvorio Sinodalni hod priprave za XVI. generalnu Sinodu koja će se održati 2023. godine na temu: „Za sinodalnu Crkvu: zajedništvo, sudjelovanje i poslanje“, danas na nadbiskupijskoj, a sutra na župnoj razini, ovom putu Kristove Crkve pridružuje se naša Splitsko-makarska nadbiskupija sa svim biskupijama svijeta. Onaj koji je Put, Istina i Život od svojih kršćana očekuje put sinodalnosti zajedničkog hoda. Primjer i model zajedničkog hoda dao nam je sam Isus Krist svojim postupcima i odnosima prema mnoštvu koje ga je slijedilo i učenicima koje je pozvao „da budu s njime i da ih šalje propovijedati“ (Mk 3, 14).

2. Ova evanđeoska slika svojevrsnog trojstva: Isusa, mnoštva u svojoj raznolikosti i apostola, treba nam biti pred očima kako bismo bolje i dublje ušli u otajstvo Crkve i bili u hodu za Isusom i s Isusom; bili Crkva dubljeg zajedništva, potpunijeg sudjelovanja i veće misionarske otvorenosti u našem društvu i današnjem svijetu. Gubeći iz vida ovu evanđeosku povezanost Isusa, naroda i apostola, možemo zaći na neke stranputice. Na to nas upozorava Pripravni dokument Sinodalnog hoda. Tako, ako bismo zaboravili ili se udaljili od Isusa, a netko drugi zauzme njegovo mjesto, Crkva bi postala jedna vrsta društvenog ugovora između apostola i mnoštva, čiji bi dijalog završio po uzoru na političke igre. No, bez apostola koje je Isus pozvao i poslao, predao im vlast naviještanja i liječenja, a Duh Sveti ih poučava i vodi, odnos s evanđeoskom Istinom bi se prekinuo, a mnoštvo bi ostalo izloženo mitu ili ideologiji o Isusu, bilo da ga prihvaća, bilo da ga odbacuje. Isto tako, bez mnoštva – bez naroda, odnos apostola s Isusom bi se izopačio u sektaški i autoreferencijalni oblik religije, a evangelizacija bi izgubila svoje svjetlo koje izbija iz samoobjave koju Bog upućuje svakom pojedincu i to izravno nudeći mu svoje spasenje (usp. PD 20).

3. Braćo i sestre!

Sinodalnost je bitan i jedini put Kristove Crkve. „Crkva i sinoda su sinonimi – istoznačnice“, veli sv. Ivan Krizostom. Možemo slobodno reći da je život ljudskog organizma, naše tijelo, sinodalno, na što nas podsjeća sveti Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima: „Kao što je tijelo jedno te ima mnogo udova, a svi udovi tijela iako mnogi jedno su tijelo – tako i Krist. Ta u jednom Duhu svi smo u jedno tijelo kršteni“ (1 Kor 12, 12). Po krštenju, kao kraljevsko svećenstvo, svi smo ucijepljeni u smrt i uskrsnuće Kristovo. „Ta svi ste vi jedno tijelo“, veli sveti Pavao, a sveti Augustin nas podsjeća: „Budi ono što primaš“. Tako: „Ne može oko reći ruci: ‘Ne trebam te’, ili pak glava nogama: ‘Ne trebam vas’… i ako trpi jedan ud, trpe zajedno svi udovi… A vi ste svi tijelo Kristovo i pojedinačno udovi“ (usp. 1 Kor 12). Stoga: obično svakodnevlje našega osobnog, obiteljskog, društvenog i života svijeta poznaje i traži različite oblike solidarnosti. Svi smo mi na istom putu, štoviše, svi smo mi suputnici na istom brodu.

4. Sinodalnost je bitna narav Crkve – sakramenta spasenja čovjeka i svijeta. Bez sinodalnosti nema osobe, a ugrožen je život obitelji, društva i svijeta. Ponekad nam se čini da ozračje i mentalitet našega vremena i svijeta ne prepoznaju dovoljno sinodalnost života i društva. Naš svijet obilježen je individualizmom, egocentrizmom, podjelama, tolikim sukobima, klimatskim promjenama, migracijom, nepravdom, siromaštvom, nasiljem, kriminalom, pedofilijom, pedofobijom, globalnom krizom, pandemijom COVID-a 19… Svi smo mi djeca našega vremena. Zato: otvaranje Sinodalnog hoda za Crkvu zajedništva, sudjelovanja i poslanja na razini sveopće i lokalne Crkve dolazi u pravo vrijeme da u Crkvi – sakramentu spasenja – ne izblijedi narav i poslanje, da se ne zatvori pred svijetom i budućnošću Kraljevstva Božjega.

5. Sinodalni hod ne želi drugu, nego drugačiju Crkvu. Ne samo Crkvu duboke i bogate tradicije, muzejske ljepote, nego proročku Crkvu svjedočkog zajedništva, aktivnog sudioništva, uvjerenog i uvjerljivog navještaja evanđelja. Riječ sinoda, sastavljena je od dvije riječi: syn i hodos. Syn znači sa, s, i kada je riječ o osobama znači biti zajedno, označava zajedništvo. Hodos znači put – hod, tj. način na koji se stiže k cilju. Nije to put ili putovanje bez cilja, nego hod s ciljem, a cilj je Kraljevstvo Božje, Nebeski Jeruzalem. Ovaj hod je odjek i zahvat uskrsloga Gospodina, trajno uskršavanje – preobražavanje hodočasničke i misionarske Crkve do svoje nebeske punine. Nije to oblačenje novoga odijela, nešto izvanjsko, nego promjena – obraćenje struktura našega pastorala, a iznad svega obraćenje srca. Sinodalnost nije unutarnja borba za vlast niti uvođenje dinamizma demokracije u Crkvu, zbrajanja ruku, već slušanje drugih u otvorenosti Duhu Svetom, kako bismo u susretu s Riječju Božjom bili sposobni čuti i razabrati što nam Duh danas govori u našoj Crkvi.

Sinodalni hod je, dakle, milosni poziv svima nama članovima Kristove Crkve da se oslobodimo od krivih oblika obnašanja vlasti i različitih vrsta zloporaba, svjedočeći duh služenja, zajedništva i poslanja. Papa Franjo naglašava da sinodalni hod ne želi biti još jedan vanjski ukras Crkve niti povod nekim novim dokumentima, nego želi: „Probuditi snove, pobuditi proroštva i vizije, dati nadi da procvjeta, potaknuti povjerenje, poviti rane, ispreplesti odnose, oživjeti zoru nade, učiti jedni od drugih, i stvarati pozitivni imaginarij koji će prosvijetliti umove, zagrijati srca, vratiti snagu mišicama“ (Govor mladima 3. listopada 2018.).

6. Braćo i sestre!

Potrebno je da se i u našoj mjesnoj Crkvi dogodi upravo ono što su iskusila dvojica odbjeglih, razočaranih, beznadnih i umornih Isusovih učenika na putu u Emaus, kako smo čuli u današnjem evanđelju. Uskrsli Krist ih u takvom stanju sustiže na putu, sinodalno im se približuje, postaje njihov suputnik, sluša ih i s njima razgovara. Dok im putem tumači Pisma, zagrijava njihova srca, otvara im oči te ga prepoznaju u Riječi i lomljenju kruha. Preporođeni, obnovljeni, osvježeni, s novom snagom mišića i duha, obasjani svjetlom radosne nade hode i u tami noći te se u praskozorje vraćaju zajedništvu učenika, slušaju radosno iskustvo drugih, svjedočeći  svima svoj radosni susret s uskrslim Gospodinom. Oni postaju oduševljeni i aktivni svjedoci – navjestitelji Radosne vijesti spasenja u svojoj sredini (usp. Lk 24, 35). To nisu drugi, već oni isti učenici, ali sada drugačiji.

Kao Mjesna Crkva, zapitajmo se gdje smo i na kojem smo putu?! Koliko smo i jesmo li prepoznatljivi kao Kristova Crkva? Koju sliku zajedništva daje naša Crkva – nadbiskupija, župe, provincije, samostanske zajednice, središnje ustanove, župna pastoralna vijeća…? Koliko smo sposobni izgrađivati zajedništvo? Slušati druge? Odgovorno i misionarski se zauzimati za navještaj Krista raspetoga i uskrsloga!

7. Sinodalni hod Isusovih učenika na putu u Emaus želi osvijetliti nas i našu stvarnost! Potrebno je, međutim, skrenuti pažnju na jedno upozorenje koje spominje i Pripravni dokument. Govoreći o evanđeoskom trojstvu sinodalnosti Isusa, naroda i apostola, spominje se i četvrti akter – glumac na pozornici našega vremena i prostora: diabolos. On igra svoju ulogu nudeći razloge za razbijanje zajedništva, umrtvljivanje sudjelovanja i relativiziranje poslanja. Njegovi razlozi i njegova logika vrlo je zamamljiva: Ma kakav siniodalni hod?! Ostat će sve po starom. To je samo PR, pomodarstvo, dodvoravanje, zavaravanje. To je opasnost za Crkvu. To se tebe ne tiče. Ti možeš dobro i bez toga funkcionirati. Ma kakva sinoda? Kakvo zajedništvo? Kakvo poslanje? To su samo prazne riječiž

8. Drago braćo svećenici, redovnici, redovnice, bogoslovi, sjemeništarci, draga braćo i sestre Kristovi vjernici!

I mi možemo biti drugačiji – sinodalni. Da bismo nadvladali zloduha – diabolosa, onoga koji razdvaja, ostavlja sve po starom, da bismo mu se suprotstavili svježinom koraka i radosnom nadom, potrebno je na našem sinodalnom hodu slušati Krista Gospodina i dati mu mjesta, iznijeti mu naše probleme i poteškoće te čuti njegovu Riječ koja zagrijava naša ohlađena srca. Tako će Uskrsli svojom otajstvenom prisutnošću otvoriti oči naše duše, kako bismo ga prepoznali i s njime ušli u dublje zajedništvo, ostvarili aktivnije sudjelovanje i osnažili naše poslanje u svijetu. Ipak, svijesni smo sebe, svojih navika i ograničenja. Od sinodalnog hoda ne očekujemo čuda, ali i mali pomaci bit će prepoznatljiv znak odjeka i zahvata Krista uskrsloga u našoj sredini.

9. Zamolimo uskrsloga Gospodina da ostane s nama i u našim tamama koje želi s nama pretvarati u praskozorje života naše Nadbiskupije i sveopće Crkve. Na dobro nam došlo otvaranje Sinodalnog hoda! Amen!