Draga braćo i sestre, dragi hodočasnici!
Marija, Majka Gospodina našega Isusa Krista na nebo je uznesena i cijela Crkva slavi ovu njezinu svetkovinu s velikom radošću. Zapravo, mi se radujemo zajedno s njom. Kad god molimo molitvu “Zdravo Marijo”, mi ponavljamo pozdrav anđela Gabrijela kojim je on Mariji navijestio Evanđelje, radosnu vijest da će se po njoj Bog utjeloviti i postati čovjekom. Zato ju je pozdravio “Haire, Maria!”, što je na grčkom sv. Luka zapisao i kod nas je prevedeno kao pozdrav Zdravo, a doslovno znači: “Raduj se, Marijo!” Pozdrav je to, dakle, koji poziva na radost.

Marija se s pravom naziva i Žalosnom Gospom, a ovdje je u Gori zovemo i Majkom naših stradanja. Ona se doista žalostila i mnogo patila – i kad je Isusa rodila u odbačenosti u Betlehemu, među životinjama, u štali, i kad je s Isusom i Josipom bježala u Egipat pred kraljem Herodom koji je želio ubiti novorođenče, i kad je osobito tada, kad je išla za svojim sinom Isusom koji je osuđen na smrt nosio svoj križ na Kalvariji gdje je bio i raspet, ona gledala patnje i njegovo umiranje, te kad su joj njegovo mrtvo tijelo položili u krilo! Stabat Mater dolorosa!

Ali ona i danas s nama pati i žalosna je kad gleda kako se naše obitelji boje rađati djecu, kako se bore otac i majka da othrane obitelj a nemaju posla, kad odlaze naši mladi ali i čitave obitelji u inozemstvo i napuštaju lijepu našu domovinu… Marija je majka žalosna kad gleda korupciju, veze i klijentelizam koji vlada u našem društvu, kad gleda ljude na položajima koji bi se morali brinuti za zajedničko dobro, a koji misle samo kako sebi i svojima osigurati bolji život… Marija je žalosna kad gleda na naše hrvatske branitelje koji su svojom krvlju stvorili, obranili i oslobodili Hrvatsku, a onda su ostavljeni kao nepotrebni, kao višak, na koje se mediji i domaći izdajice nabacuju blatom, a nisu im vrijedni ni noge oprati, ali oni u toj svojoj razočaranosti više ne znaju za kakvu su se oni to zemlju borili… pa ih je već gotovo tri tisuće diglo ruku na sebe. Ja prozivam sve dosadašnje političare i ljude od utjecaja i položaja a koji su skrivili to stanje da je toliko branitelja učinilo samoubojstvo: vi ste ih ubili, vi ste krivci za njihovu razočaranost; dakako, i cijelo društvo je odgovorno, ali ponajviše političari – izdajice vlastite domovine, oni koji su radili i rade protiv interesa Hrvatske za koju su oni bili spremni dati život.

Zar se Majka ne žalosti kad vidi da njezina najbolja djeca toliko pate, padaju u depresiju i čine zlo sebi i svojim obiteljima kada dižu ruke na sebe? Zar Majka može biti radosna kada joj djeca nestaju i odustaju od života jer ne vide izlaza, a oni koji bi trebali biti odgovorni provode život u raskoši i bahatosti, te kao onaj bogataš iz Isusove prispodobe nemaju srca ni vremena dati mrvice sa svoga stola siromasima koji prose pred njihovim vratima?

Pa ipak, Majko Matijo, raduj se danas! A Tvoja su radost djeca čovječja. Zato se Ti možeš radovati samo kad vidiš da smo mi, učenici Tvoga Sina, na pravom putu, da idemo radosni kroz život i time učvršćujemo Tvoju radost. Tako da anđelov pozdrav i poziv na radost, koji i mi toliko puta ponavljamo moleći molitvu Zdravo Marijo, zapravo znači poziv svima nama da učinimo sve da Marija doista može biti radosna.
Ona sama je doduše proslavljena jer je uznesena u nebesku slavu, ali njezina radost može biti potpuna samo ako i mi budemo sretni, ako mi idemo putem života a ne smrti, putem koji nam je njezin Sin pokazao.

Još je davno A. G. Matoš (prije tri godine spominjali smo se 100 godina njegove smrti) napisao kako “Hrvatska već vidje mnogo čuda, al’ ne nađe štrika za toliko Juda”! Što je pjesnik time htio reći?
Očito da je vidio u svojoj, a mi to vidimo i danas u toj istoj našoj, domovini, koliko u njoj ima “zavodnika, lažnih proroka i svih kukavica, izdajica, krivokletnika i svih varalica, otpadnika, strašnih ubojica i svih sluga Zloga iz naroda moga” (A. Ivas, Maranatha, pj. Thompson)!
Zato molimo Mariju da zagovara nas i naš narod da nestane već jednom tih Juda, da se čitav naš narod i domovina uputi konačno pravim putem na kojem se neće slaviti lažni događaji, izmišljeni zločini, optužbe na račun naših svetaca i blaženika, a veličati “zmaja” tj. kumire i idole, lažne bogove kojima se čitava nacija morala klanjati, a neki im se i danas klanjaju, samo zato što su zadužili svojim krvavim rukama njihove djedove i nagradili njihov fanatizam koji je sjekao glave svima koji se nisu htjeli pokloniti „zmaju”…
Vrijeme je da svi mi kršćani u našem hrvatskom narodu Mariju prepoznamo kao donositeljicu Života, Majku koja rađa, Majku koja ljubi i koja brani svoju djecu, Majku koja je žalosna zbog zla koje su ljudi počinili ali koja svojim životom poziva na radost da bismo bili i mi uključeni u njezinu slavu i vječnu radost.
Ako želimo biti iskreni hodočasnici i štovatelji Blažene Djevice Marije na nebo uznesene, trebamo nadvladati svako zlo i žalost i s njome biti uz Krista, našu snagu i našu radost.

Kada krstim odrasle, a to je svake godine u katedrali na Veliku subotu u Vazmenoj noći, tada pitam katekumene – kao što to pitam i roditelje i kumove kod krštenja njihove djece, jer krstim peto i brojnije dijete u obitelji po našim župama Biskupije: „Odričeš li se sotone… i svih djela njegovih… i svega sjaja njegova?” Često razmišljam što misle tada katekumeni, odnosno roditelji i kumovi pri krštenju, čega ili koga se to oni sada odriču, što to moraju ostaviti, da bi mogli ispovijedati pravu vjeru i postati kršćani?
Dakako, sotona je đavao, taj napasnik, onaj „ubojica ljudi od početka, otac laži, knez ovoga svijeta”, kako ga je Isus nazivao. On je i njemu pristupio i kušao ga. Sjetimo se četrdeset dana u pustinji prije početka javnog djelovanja, prije nastupa kao Mesije koji dolazi ljudima navijestiti Kraljevstvo nebesko i pozvati ih na obraćenje – Isusu je pristupio napasnik i tražio da svoje naviještanje svede na zemaljske ciljeve: kruh /hranu, slavu ljudi/odnosno čast te vlast zemaljsku/odnosno moć. Krist je sve to odbio. Kada je pak apostolima navijestio da će ga židovski glavari dati ubiti u Jeruzalemu i da će morati trpjeti, ali da će treći dan uskrsnuti, apostol Petar poveo ga je na stranu i pokušao odvratiti od toga govoreći mu kako se to njemu ne smije dogoditi. Isus mu je na to odgovorio: „Nosi se od mene, sotono! Jer ti nije na pameti ono što je Božje nego što je ljudsko!” I kad je u Getsemanskom vrtu Gospodin molio prije predanja u smrt, znojio se krvavim znojem i osjećao je napast da odustane, jer je molio Oca: „Ako je moguće, Oče, neka me mimoiđe ova čaša”, ali je odmah na to i dodao: „ali ne moja volja, nego tvoja volja neka bude!”
Mariju – gledamo danas u Otkrivenju – kao ženu trudnu koju vreba zmaj, đavao, ubojica od početka. On želi pogubiti njezina sina. Ali sam Bog dolazi zaštititi tu Ženu koju uzima k sebi tako da joj je sunce poput odjeće u koje se zaogrnula, vijenac oko glave čini joj niz od 12 zvijezda, a pod nogama joj mjesec… Majku je Bog spasio od svakog đavolskog utjecaja. Ali mi – mi se još moramo boriti.
Koliko je đavao zaveo ljudi, nudeći im lakši put, a zapravo ih je odveo u propast! To je kao u ekonomiji, kada vam neka banka ili zalogajnica nudi veliku i brzu zaradu, znajte da će vas prevariti. Mnogi su tako stradali, polakomivši se da će brzo uspjeti. A onda su doživjeli financijsku propast.

Kad dakle trebamo poći za Isusom i svojim spasenjem, moramo se odreći đavla, sveg sjaja njegova i svih djela njegovih.
Sveti Papa Ivan Pavao II. u svojoj knjizi „Prijeći prag nade” kaže kako su ljudi 20.stoljeća doživjeli toliko zla na zemlji da mogu reći i misliti kako ni nema nekog drugog pakla negoli je bio npr. Auschwitz. I doista, to je iskustvo zla pogodilo velik broj ljudi, a to im se dogodilo od drugih ljudi koji su očito bili pod vlašću zloga. Zar bi netko mogao imalo normalan toliko mučiti i ubijati druge ljude, kad ga ne bi zaveo đavao?
Tako je sigurno da se odricanje od đavla treba shvatiti sasvim konkretno i kao odricanje od totalitarnih ideologija i njihovih vođa tj. idola, pa bi se tako pitanje: Odričeš li se sotone? – trebalo u našim hrvatskim okolnostima prevesti: Odričeš li se Maršala? Da, i Führera i Ducea i Generalissimusa ali – ponajviše –Maršala! Premda njega više nema i on ne vlada nama već više od 37 godina, na žalost još uvijek mnogim dušama vlada taj krivi bog, još uvijek mu se prinosi ne samo tamjan nego i žrtve, ne samo da se žrtvuje istina i zatire pravednost, nego se žrtvuju i ljudi.
Zanimljivo je to da prvi mučenici nisu željeli staviti tamjan na žrtvenik koji je bio podignut u čast caru, nego su radije prolijevali svoju krv i išli u smrt, ali se nisu željeli pokloniti caru. Bio on Herod, Neron, Dioklecijan ili neki drugi! Naš sveti sisački biskup i mučenik Kvirin zadobio je svetačku aureolu jer se odrekao cara Dioklecijana. On je svojom krvlju zapečatio tu svoju odluku. Nije htio nikoga obožavati osim Boga jedinoga i Sina njegova Isusa Krista, Gospodina.
Sveti naš blaženik Alojzije Stepinac odrekao se i trojice diktatora – kralja, poglavnika i maršala – nije im htio služiti, u onome što im ne pripada, znajući za Isusovu zapovijed: „Podajte caru carevo, a Bogu Božje”. Izabrao je služiti Kristu jedinome.

Pitamo se kako to da se tolike godine poslije vladavine tih totalitarizama ljudi još uvijek klanjaju tim bogovima, tom zmaju – đavlu koji se predstavlja kao onaj koji puno nudi, a koji vreba samo da ubije i zatre. Ali također treba reći da su i poslije tih totalitarnih vođa, koji su zahtijevali da im se ljudi klanjaju kao bogovima i kojih se konačno trebamo odreći, došli razni izdajice, krivokletnici, varalice i zavodnici u našem narodu koji su to isto tražili… prepoznajemo li ih i odričemo li ih se?

Kome ćemo mi vjerovati, draga braćo i sestre, za koga ćemo se odlučiti?
Ako se ugledamo u Presvetu Bogorodicu, s njome se trebamo oduprijeti zmaju i staviti se pod Božju zaštitu. Bog nam ne obećava život bez trpljenja, ali ako znamo za koga živimo i ako vjerujemo onome koji nas je pozvao, tada ćemo sve to izdržati i iz žalosti prijeći ćemo u radost koju nam nitko oduzeti neće i ne može.
Zar Isus ne govori o tome kada kaže da se žena žalosti kada joj dođe vrijeme da rodi, ali kad rodi dijete, tada zaboravlja žalost i tad je radosna jer je novi čovjek došao na svijet. Tako je i sa svim našim žalostima.
To danas trebamo povjerovati. To što je Marija iskusila svojim uznesenjem na nebo, što je doživjela kad je završila ovaj zemaljski život i zadobila proslavu dušom i tijelom u nebu, to je Bog pripravio i svima nama – ako s njome i s tolikim svetima – dobar boj bijemo, trku završimo i vjeru sačuvamo. Tada je i nama pripravljen vijenac pravednosti. Doživjet ćemo ljepotu Božje blizine, ono što oko nije vidjelo, uho čulo i srce doživjelo, to je Bog pripravio onima koji ga ljube.
Pobjegnimo stoga od zmaja, odrecimo se svakoga đavla i utecimo se Gospodinu. Molimo Mariju, presvetu Bogorodicu i Majku i Sunce naših stradanja, Mariju na nebo uznesenu da moli za nas i da nam izmoli na zemlji sretan život u miru i radosti, te na nebu vječnu proslavu. Amen.