Liturgijska čitanja: Mudr 3,1-9; Rim 8, 31b-39; Lk 9, 23-26

Braćo i sestre!
I. Riječi iz Poslanice sv. Petra apostola produžetak su Isusovih blaženstava i poput melema položene na rane našega srca: Morali i trpjeti zbog svoje pravednosti, blago vama! Ne bojte se njihova zastrašivanja i ne plašite se!
Istinska sloboda se živi po Kristu koji je u našim srcima i u srcu živi nada kao odgovor na životne neprilike. U Starome je zavjetu izabrani narod poučavan kako se valja spominjati velikih djela koja je Gospodin učinio, izvodeći ga iz ropstva, hodajući s njime kroz pustinju, hraneći ga nebeskim kruhom, oslobađajući ga od idolopoklonstva i nevjere.
I mi smo pozvani, kao narod koji živi i promatra svoju vremenitost u svjetlu vjere; koji je osjetio gorčinu izvanjske neslobode, čuvati živim spomen i odgovore na pitanja: Kako smo živjeli i za čime čeznuli; tko je vodio naše korake kroz pustinju straha i tjeskobe; tko je narod hranio bolima i patnjom, a tko nam je bio pratitelj i davao snagu; tko nas oslobodio? To su pitanja naše povijesti, naše sigurnosti i zajedničke vjere. To su pitanja koja imaju svoje odgovore od kojih se danas u Hrvatskoj otklanja; za koja se traže uljepšane riječi, ljubazna ophođenja, korektni pristupi… samo istina ona se miče u stranu; za nju je sve manje mjesta, da bi još manje mjesta bilo za istinsku slobodu.

II. Kako na osobnoj tako i na zajedničkoj razini naroda i države nerijetko se nađemo u razmišljanjima o uzrocima naših nemira. Društvena, gospodarska i politička stvarnost lako u život unesu poljuljanost i zabrinutost. To se događa svaki put kada nedostaju čvrsta uporišta. I tkogod želi ovladati drugima, pokušat će oslabiti njihova uporišta; ona naime na koja se oslanjamo kada nam je teško, na koja se vraćamo, jer znamo da je u njima vidljivo pouzdanje. Jedno od takvih uporišta naroda jesu njegovi spomeni i slavlja. Ako njih oslabimo, ako izgubimo volju brinuti se za prenošenje novim naraštajima ono što je u nama rađalo i očuvalo radost, ne ćemo biti dostojni povjerenoga nam dara. Tko ne cijeni slobodu, od nje ne može živjeti i ulazi ponovno u prostore ropstva.
U kršćanstvu se pred životima mučenika uvijek radujemo snazi koja im je davala ustrajnost i čvrstoću, jer znamo da je to ista snaga koju je Gospodin nakon svoga uskrsnuća povjerio svim vjernicima. Svojim je apostolima dao jedini dar koji ih je oslobodio od nepokretnosti, od žalosti i straha, od zbunjenosti i beznađa – dar Duha Svetoga, onaj dar koji je po ljudima mijenjao povijest snagom križa.

III. U svoje živote i s ovoga slavlja nosimo tri Isusove smjernice o tome kako živjeti: odreći se sebe, uzeti križ i slijediti ga. To su tri suprotna smjera od onoga što se danas nameće kao pravilo. Umjesto traženja vlastitoga interesa i priznanja; umjesto sebičnosti, kršćani žive iz dara drugima.
Nadalje, uzeti križ ne znači pomirenost s okolnostima koje nas pritišću, niti znači uzvisivanje trpljenja kao sredstva da bi se svidjelo Bogu, jer kršćanin ne traži i ne svjedoči trpljenje, nego ljubav. Križ nosi onaj tko sebe žrtvuje za dobro; tko drugomu daruje radost.
A slijediti Krista i svece koji su utjelovili Kristovu ljubav znači dijeliti s njime njegov izbor; svoj život osloniti na ljubav. U tome smislu se ne trebamo bojati ‘izgubiti život’, jer darovan nikada nije izgubljen. Onaj tko u ruci drži zrno, ugušit će ga, ako ga ne baci u zemlju. Tako jednostavna istina koju teško usvajamo. Znamo da je život kratak i da je lažno grčevito se oslanjati na prolaznost, a tako zdušno baš to činimo, nanoseći boli sebi i drugima.
Slaveći svete i spominjući one koji su sebe žrtvovali za druge, uvijek se vraćamo na istinu da nam je dan Božji Duh, ne da bismo se bojali, nego da bismo živjeli slobodu.

IV. Na dan državne neovisnosti kao vjernici poniremo u svoja srca molitvom da budemo najprije neovisni od snage grijeha; da nas grijeh ne sputava, da imamo čisto srce. Gledajući tim srcem vidjet ćemo da društvena sloboda u mnogočemu nije ostvarena. Koliko je samo zarobljenosti, ovisnosti, tjeskobe i bojažljivosti, ucjena, prijetnja, bezosjećajnosti, nejedinstva… Kao da smo se ponovno dopustili vezati, postati zavisnima o idolima u kojima se ne odražava ni lipanj ni listopad ni studeni 1991.
Jer tamo, kamo dopire naš spomen živi iskrenost i jednostavnost koja voli i koja zna da čovjek može izgubiti samoga sebe, ako ne slijedi glas srca. Jer tu, na ovome zagrebačkom brežuljku, buka je trebala zaglušiti glas hrvatske slobode, preplašiti srca i uvesti u pustinju beznađa. No, darom Božjega Duha u srcima ljudi patnja i žrtva bile su glasnije, čista savjest snažnija, a suze i sućut hrvatskoga puka, naročito žena i majki, blizina istinskih prijatelja u pustinji su ubirale plodove nove nade.
No, još je važnije znati da je ta ista snaga u istome ozračju; da nam govore isti ljudi, da se iz hrvatske nepokretnosti uvijek od tamo treba kretati. Nije nužno za nas sezati daleko u prošlost, nego samo dvadesetak godina ili manje unatrag, tamo gdje živi hrvatska radost, gdje je jasno tko Hrvatskoj nije želio niti želi dobro i tko je spreman nositi njezin križ.

V. Kušnja o kojoj govori Isus da pokušavamo sebe spasiti, dosegnuti sreću, pokušavajući zadobiti korist po svojoj mjeri, korist koja je ograničena na zemaljsku zbilju uvijek je prisutna. I danas se u Hrvatskoj njome pokušava opravdati neki drugi put koji bi preskočio sebedarje.
Znamo dobro da društvo koje se vodi isključivo materijalnom korišću nužno propada. Taj put najprije započinje ideologijom koja zanemaruje otajstvo života; počinje selektirati ljude na sposobne i nesposobne, na korisne i nekorisne, podobne i nepodobne, ugledne i neugledne. Zatim promiče istine koje to nisu, zanemarujući osjećaje, iskustva, odnose među ljudima; zatim dokida kulturu i prošlost, slabeći važnost spomena i slavlja; ne dopuštajući obnavljanje nosivih događaja i memorije zajednice.
U takvim društvima promiče se određeni način rada kao bitniji od duhovnosti, umjetnosti; akcija važnija od molitve, govor o proizvodnji potiskuje govor o ljudskosti. A dnu svega se zapravo i ne radi o građenju, o boljitku, o napretku, nego o sebičnosti, profitu i o nemaru za bližnje. Sami prosudite ima li tragova i valova takvoga postupanja danas u našoj domovini. Nadam se da nismo zaboravili rasprave o slobodnoj nedjelji i još uvijek ne znamo koje su to gospodarske dobrobiti od toga što se nedjeljom radi. Jesu li ljudi bogatiji; jesu li siromašni manje siromašni; je li Hrvatska zadovoljnija?
Nadam se da nismo zaboravili, a posebno danas ne bismo smjeli zaboraviti, rasprave o spomenima koji su važni za Hrvatsku, o mjestima memorije; a posebno ne možemo zaboraviti jurišanje na stvarnost braka i obitelji.

VI. Tako se u današnjemu danu ne zrcali samo neka politička odluka, nego čežnja u srcima Hrvatica i Hrvata, čežnja svakoga čovjeka koji želi živjeti istinu i zna da ona u pojedinim povijesnim događajima postaje bližom. U življenju spomena primjećujemo ljepotu ostvarenoga, ali i stranputice; možemo osjetiti snagu Duha koji je sposoban ponovno pokrenuti tamo gdje smo mislili da je sve zamrlo.
A kojim nam je putem ići? U svakome zvanju i u svakoj istinskoj ljubavi prema čovjeku i domovini – valja nam ići putem odricanja od sebičnosti i s pouzdanjem da patnja iz ljubavi nije uzaludna. S pouzdanjem u Boga koji svojih ne ostavlja. Od slabih i nemoćnih, od potlačenih i zatočenih čini jake i slobodne. Od Duha nam je svoga dao, da bismo i trpeći činili dobro, a ne zlo, ali jednako tako da se ne bismo bojali svjedočiti istinu i nadu. Taj Duh u malenosti po našoj vjeri obnavlja hrvatsko društvo. I vi ste tomu svjedoci, baš onda kada nailazite na zatvorenost i neosjetljivost, kada se donose odluke za koje znamo da nisu usklađene s radošću hrvatske slobode, kada se čini da će prevladati nepravda.
Braćo i sestre, križ je čudesan ključ čitanja povijesti. Njime se čitaju ljudska srca, ali jednako tako i mijenjaju. A ovdje se o tome radi – o slavlju koje raduje i koje nas jača u istini da postoji nešto više od bilo koje trenutne politike. Jer svaka će proći. No, odgovornost za ljudsko srce – ona ostaje. Danas posebno za hrvatsko srce. I kada vam se čini da nas je za to premalo, treba znati da nas je dovoljno toliko koliko nas ima ovdje u crkvi.
Amen.