Braćo i sestre po Isusu Kristu, Božiću našemu! Što bih vam poručio ovoga Božića i na kraju godine Gospodnje 2013.? Možemo li ove božićne dane provesti u radosti i veselju?

Naime, znamo kakvo je stanje u našem društvu. Dijagnoza je: teška bolest. Na ekonomskom planu na niskim smo granama grcajući u dugovima: kako država tako mnoge firme i pojedinci. Broj nezaposlenih svakoga dana sve je viši. Drugi pak rade, ali plaće za svoj rad ne dobivaju ili dobivaju s velikim kašnjenjem. Onima koji imaju sreću da su zaposleni država ili vlasnici firmi smanjuju plaću. Krizi nikad kraja. Živimo u globalnom svijetu i jedni o drugima smo ovisni. Ekonomska kriza u svijetu stoga i nas pogađa. No, jesmo li i mi sami krivi za stanje u kojem se društvo nalazi? Na tom polju najodgovorniji su oni kojima je narod svojim glasovima na određeno vrijeme povjerio vodstvo ove države. Ovu našu državu u pravilu trebali bi voditi najsposobniji ljudi, a nikako ne samo oni po stranačkoj listi. Dokle god je tako “ne piše nam se dobro”.

Svjedoci smo raslojavanja društva u pogledu čovjekove slobode i općih ljudskih vrijednosti. Ono što je jučer bilo temelj društva i obitelji, danas to mnogi dovode u pitanje držeći da je sve to konzervativno, nazadno, zastarjelo. Pojedinci su se grupirali u raznorazne udruge i društvu vrlo agresivno nameću svoj pogled na svijet. U tome im uvelike pomažu i mnogi mediji, uvijek gladni senzacija. Oni mašu svojim idejama koje nazivaju naprednima i žestoko kritiziraju one čiji se svjetonazor s njima ne slaže niti se može slagati. Za takve naš Spasitelj Isus kaže: “Čuvajte se lažnih proroka…” (Mt 7,15).

Mladi, zbog nesigurne budućnosti, teško se odlučuju za brak. Mnogi pak brakovi, od kojih je većina na svečan način sklopljena u našim crkvama, nakon nekoliko godina zajedničkog života doživljavaju krah, postaju prave ruševine. Djeca iz takvih brakova najveće su žrtve lakoumnih i neodgovornih odluka svojih roditelja. Ipak, tu i tamo nađu se poneki bračni drugovi koji svoje pouzdanje staviše u Boga i svako svoje novorođeno dijete gledaju kao najveći dar Božji i njemu se zajedno neizmjerno raduju. Kad čovjek tako razmišlja, onda su mu sva vrata Božjega doma otvorena. Bog će se preko dobrih ljudi za takve uvijek pobrinuti da imaju što jesti i piti, u što se zaodjenuti i kad odrastu da nađu posao. Takvi očevi i majke i njihova djeca nositelji su optimizma u ovom naraštaju koji je daleko od Boga.

Dok kao građani pripadamo ovom našem društvu, mi kao krštene osobe pripadamo i društvu duhovnog karaktera koje je osnovao Isus Krist, a to je njegova Crkva. Na ovim našim prostorima prema obrednoj pripadnosti djeluju Grkokatolička i Rimokatolička Crkva. Jedna Crkva u različitosti življenja vjere. Od kršćana se pak očekuje da budu svijetlo ovoga svijeta, da budu kao kvasac u tijestu, da budu preporoditelji i graditelji boljega svijeta – onako kako su to bili prvi kršćani. A većinu u društvu čine kršćani. Međutim, to se u svakodnevnom životu ne vidi. Malo je onih koji svojim životom svjedoče svoju vjeru. Sveti Pavao, poznavajući čovjekovu narav sa svim njegovim slabostima, poziva mlitavog kršćanina: “Probudi se, ti što spavaš, ustani od mrtvih i zasvijetljet će ti Krist.” (Ef 5, 14)

U taj i takav svijet Bog Otac odlučio je poslati jedinorođenoga Sina svoga. On će preko izabranice Božje djevice Marije, po sili Duha Svetoga, uz svoju vječnu božansku narav, u Nazaretu primiti i našu ljudsku narav. Kao i svatko od nas razvijat će se devet mjeseci pod majčinim srcem i onda roditi. Nije se rodio u toplom roditeljskom domu u Nazaretu, u Galileji, nego u mjestu svojih ovozemaljskih predaka – u Betlehemu, u gradu Davidovu, malom mjestu pokraj Jeruzalema, u Judeji. Zašto baš u Betlehemu? Zato što je sam Bog u 8. stoljeću prije Krista to preko proroka Miheja navijestio: “A ti, Betleheme Efrato, najmanji među kneževstvima Judinim, iz tebe će mi izaći onaj koji će vladati Izraelom; njegov je iskon od davnina, od vječnih vremena” (Mih 5, 1). A da bi se to proroštvo ispunilo Bog se poslužio rimskim carem Augustom koji je baš u to vrijeme naredio da se u njegovom carstvu izvrši popis stanovništva. Tako će se Betlehem do kraja vjekova spominjati kao mjesto rođenja Isusa Krista, Boga i Čovjeka. Tom događaju uzradovahu se nebesa šaljući nad Betlehem korove anđela koji maloga Božića položenog u jasle veličahu: “Slava Bogu na visinama! Mir na zemlji ljudima, miljenicima njegovim!” (Lk 2,14). Potaknuti anđelom Gospodnjim k Novorođenčetu pohitješe i pastiri. Vođeni znakom na nebu – neobičnom zvijezdom, u Betlehem se uputiše i mudraci s istoka, ljudi od znanosti onih vremena, i pokloniše se novorođenom Kralju i kako to priliči uručiše mu darove: zlato, tamjan i smirnu.

A mi, braćo i sestre? Hoćemo li i mi do Betlehema da se poklonimo Božiću, da mu svoje dare prinesemo, da ga slavimo? Njegovo boravište je u našim crkvama, ali i u našim domovima. On, Božić, na otajstven način ponovno se svake godine rađa kako bi i sve nas potaknuo da se i mi ponovno rodimo, da opet postanemo djeca Božja. Ponovno se roditi znači obratiti se, početi živjeti novim životom kako to Bog od nas traži. Isus reče: “Ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko” (Mt 18, 3). Slaviti Božić samo s vanjskim obilježjima (nakićenom jelkom, darovima, jelom i pićem) pred Bogom nema nikakva značenja niti ikakvu korist za čovjeka. To dušu čovjekovu ne može ispuniti. U tome nema prave radosti. Božić se slavi hvaleći Isusa Krista u svetoj liturgiji i u drugim bogoslužjima, a to se jedino može ako čovjek ima mir u svojoj duši. A mir daje samo Bog koji je pun milosti i milosrđa prema grješnom čovjeku koji se za svoje grijehe iskreno kaje i od Boga kroz svetu tajnu ispovijedi traži oproštenje. Bez Božjeg mira na zemlji, u srcima ljudi, ne može biti trajnog mira među ljudima i narodima. Zato psalmista kliče: “Samo je u Bogu mir, dušo moja, samo je u njemu spasenje. Samo je on hrid moja i spasenje, utvrda moja” (Ps 62, 1-2). Samo onaj kršćanin koji tako shvaća život moći će ovih božićnih dana, zajedno sa svojim najbližima i sa cijelom župnom zajednicom, Božiću klicati: Roždestvo tvoje, Hriste Bože naš, vozsija mirovi svjet razuma. V nem bo svjezdam služaščiji svjezdoju učahusja Tebje klanjatisja Solncu pravdi i Tebje vjedjeti s visoti vostoka. Gospodi, slava Tebje! A Bogomajku Mariju ovako veličati: Radujtesja vsi ljudije, radost s neba nam spadaje. S nami Bog zapjevajmo, Djevu čistu veličajmo. Naša radost i nadežda, radujsja Djevo Marija. Veselaja nam novina, porodila Djeva Sina!

Ta radost koju samo Bog daje neka ispuni svakoga od vas, braćo i sestre, i neka vas u 2014. godini prati blagoslov Oca i Sina i Svetoga Duha.

Božić, 2013.

Nikola Kekić
vladika križevački