Prošlog 8. veljače navršilo se dvadeset godina od uspostave diplomatskih odnosa između Hrvatske i Svete Stolice. Hrvatska je proglasila neovisnost 25. lipnja 1991. Prije toga 19. svibnja održan je referendum na kojemu se 94% hrvatskih građana izjasnilo za osamostaljenje i raskid veza s Jugoslavijom. Međutim, svi pokušaji za reformom jugoslavenske federacije nisu dali rezultate. Izbio je strašan rat koji je za Hrvate postao rat za neovisnost.
Uoči Božića 1991. Europska je zajednice najavila da će priznati Republiku Hrvatsku ukoliko ispuni sve postavljene kriterije. To se doista i dogodilo 15. siječnja 1992. kada je većina europskih država prihvatila Hrvatsku kao novu članicu međunarodne zajednice. Samo četiri mjeseca kasnije Hrvatska je postala članicom Ujedinjenih naroda.
Sveta Stolica je pomno pratila događaje u bivšoj Jugoslaviji a papa Ivan Pavao II., kao vrsni poznavatelj stanja u komunističkim državama, imao je posebni senzibilitet za ovu regiju. Tadašnji državni tajnik kardinal Angelo Sodano i nadbiskup Jean-Louis Tauran, tajnik za odnose s državama, u izravnim kontaktima s hrvatskim političarima i biskupima, ali i s najvažnijim čimbenicima međunarodne politike, raspolagali su pravim informacijama koje se su nisu mogle naći u europskim medijima, pa ni u svim političkim krugovima.
Papa Ivan Pavao II. je tijekom druge polovice 1991. u svojim mnogobrojnim obraćanjima vjernicima često spominjao rat u Hrvatskoj, apelirao na prestanak agresije i ratnih operacija, molio za stradale i progonjene. Njegove riječi „ono što se događa u Hrvatskoj nije dostojno čovjeka, nije dostojno Europe” (22. rujna 1991.) kao i niz gotovo svakodnevnih apela, imali su veliki odjek u svijetu, a nama u Hrvatskoj su ulijevali nadu da nismo zaboravljeni i prepušteni samima sebi. Osim apela i molitvi, Papa je osobno prenosio poruke svjetskim državnicima o potrebi da se prizna nova stvarnost u Europi i da se Hrvatska, zajedno sa Slovenijom, prihvate kao nova članice međunarodne zajednice. On je bio uvjeren da će međunarodno priznanje ubrzati kraj rata i prisiliti međunarodne čimbenike da urazume napadače.
Unatoč razumijevanju i simpatiji za velike patnje kojima su građani Hrvatske bili izloženi, Sveta Stolica nije žurila s priznanjem. Međutim, svoju je odluku pomno pripremala i tek kada je postalo jasno da će 15. siječnja 1992. veliki broj država priznati Hrvatsku, Sveta je Stolica odlučila to učiniti dva dana ranije. Papa je 11. siječnja 1992. na novogodišnjem primanju za diplomatski zbor kazao:”Narodi imaju pravo odabrati svoj način mišljenja i zajedničkog života. Oružjem se ne mogu riješiti problemi među narodima, naprotiv time se samo pogoršavaju i ostaju neriješenima”.
U verbalnoj noti Državnog tajništva upućenoj hrvatskom Ministarstvu vanjskih poslova 13. siječnja 1991. stoji: „Državno tajništvo ima čast priopćiti da Sveta Stolica priznaje suverenost i neovisnost Republike Hrvatske… i nada se da će moći što prije uspostaviti diplomatske odnose…Želi da njena neovisnost pomogne duhovnom i materijalnom napretku svega pučanstva, pridonese uspostavi mira u zemlji i omogući joj da zauzme svoje mjesto u zajednici država…” Sveta se Stolica odlučila na taj potez nakon što je dobila pismena jamstva hrvatskih vlasti da će poštovati ljudska prava i slobode sadržane u dokumentima UN, KESS-a, Vijeća Europe, ka i da će poštivati prava manjina i dopustiti kontrolu primjene tih mjerila.
To priznanje izazvalo je u Hrvatskoj veliko oduševljenje, to više što je do tada Hrvatsku priznala samo jedna država, Island. Bila je to poruka svima koji su bili u dvojbi glede priznanja Hrvatske. Uvjereni smo da je taj čin doprinio ubrzanom priznanju mnogih država sljedećih dana. Predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman u svojoj zahvali Svetom Ocu poslanoj istog dana je kazao:”Posebno nas raduje što je Sveta Stolica kao najveća moralna snaga svijeta među prvima priznala neovisnost Republike Hrvatske. To nas još više obvezuje da se dosljedno zauzmemo za mir, suživot i blagostanje svih građana Republike Hrvatske, u duhu ekumenizma i mirotvorstva…”
Nakon razmjene verbalnih nota između hrvatskog Ministarstva vanjskih poslova i Državnog tajništva, 8. veljače 1992. je objavljeno zajedničko priopćenje o uspostavi diplomatskih odnosa. U komentaru koji je toga dana objavio „Osservatore Romano” kaže se da je „Hrvatska utemeljena na dragocjenom blagu vjere i povijesti… da se sada otvara budućnosti za koju želi da bude budućnost mira, napretka, pravde, prave ekumenske aktivnosti”. Prvi papinski nuncij u Hrvatsko, mons. Giulio Einaudi, stupio je na dužnost 11. svibnja 1992. Prvi hrvatski veleposlanik pri Svetoj Stolici, Ive Livljanić, predao je vjerodajnice papi Ivanu Pavlu II. 3. srpnja 1992. Od tada su odnosi Hrvatske i Svete Stolice vrlo intenzivni. Svi hrvatski predsjednici, premijeri i ministri vanjskih poslova bili su više puta u posjetu Vatikanu. Isto tako državni tajnici i tajnici za odnose s državama Državnog tajništva redovito su posjećivali Hrvatsku.
Hrvatska se ponosi da ju je u dvadeset godina njene neovisnosti čak četiri puta posjetio Vrhovni Svećenik. Ivan Pavao II. bio je u svom prvom pastoralnom pohodu Hrvatskoj 1994. godine dok rat još nije bio završio, a četvrtina Hrvatske još je bila okupirana. Riječ je o povijesnom događaju kojemu je prisustvovala petina stanovništva Hrvatske, a koji se duboko usjekao u memoriju hrvatskog naroda. Sljedeći posjet 1998. produbio je te odnose to više što je tada proglašen blaženim kardinal Alojzije Stepinac, simbol mučeništva hrvatskog naroda tijekom i nakon II. svjetskog rata. Treći pohod Ivana Pavla II. Hrvatskoj 2003. godine bilo je njegovo 100. putovanje. Ponosni smo što je izabrao upravo našu zemlju za to jubilarno putovanje.
Papa Benedikt XVI., kao i njegov prethodnik, imao je posebni osjećaj za Hrvatsku također nije zaobišao Hrvatsku. Tijekom svog pohoda početkom lipnju 2011. mogao se i sam uvjeriti kolika je privrženost Hrvata Svetoj Stolici. Njegove riječi ohrabrenja i podrške uoči završnih pregovora Hrvatske za ulazak u Europsku uniju bile su izuzetno dobro primljene. I Hrvatska i Europska Unija imat će koristi od ulaska Hrvatske u Uniju, kazao je Sveti Otac, pozvavši Europu da na zaboravi svoje kršćanske korijene, a Hrvatsku da unese malo svježine u europske strukture.
Hrvatska je svoje bilateralne odnose sa Svetom Stolicom uredila potpisivanjem četiriju ugovora 1997. i 1998. koji reguliraju široki spektar pitanja, od imovinsko-pravnih do konfesionalnih i obrazovnih. Suradnja Hrvatske biskupske konferencije i hrvatskih vlasti na svim razinama je vrlo dobra. Nova Vlada izabrana krajem 2011. nastavit će istim putem što je potvrdio novi predsjednik Vlade Zoran Milanović i ministrica vanjskih i europskih poslova Vesna Pusić.
Veze hrvatskog naroda i Svete Stolice su duboke i sežu još u 9. stoljeće. Papa Ivan VIII. uputio je 879. godine pismo tadašnjem vladaru Hrvatske, knezu Branimiru, u kojem priznaje njegovu svjetovnu vlast (principatum terenum) i šalje blagoslov knezu, njegovu narodu i cijeloj zemlji. Taj čin smatra se prvim međunarodnim priznanjem srednjovjekovne hrvatske državnosti, budući da je u to vrijeme priznanje Svete Stolice donekle usporedivo s današnjim primanjem u Ujedinjene narode. Datum toga pisma, 7. lipnja, slavi se danas kao dan hrvatske diplomacije. Jedanaest stoljeća kasnije mlada i suvremena hrvatska država uspostavila je diplomatske odnose sa Svetim Stolicom pokazavši i na taj način kontinuitet svoje državnosti i bliskih odnosa s Petrovim nasljednikom. Zahvalni smo Svetoj Stolici što je znala prepoznati znakove vremena i što je doprinijela stvaranju i stasanju obnovljene hrvatske države.