“I nastani se među nama.” (Iv 1, 14)

Draga braćo i sestre!

Evo nam Božića – radosnoga dana u kojem čitavom svijetu svijetli jedinstveni događaj Božje blizine. Kad je Božji Sin „radi nas ljudi i radi našega spasenja” sišao među nas, nije se zaogrnuo nekom idealnom, savršenom ljudskom naravi, već ju je prihvatio u svoj njezinoj konkretnosti, upravo onakvu kakva je naša. Bog započinje živjeti ljudski! Nije li to predivno otajstvo Božje ljubavi, u kojem je još sjajnije zasjalo djelo stvaranja i dostojanstvo čovjeka, stvorena na Božju sliku?

Rođenjem od Djevice Marije Božji Sin postaje dionikom ljudskoga roda te pripadnikom sasvim konkretnoga, židovskog naroda, njegove povijesti i kulture. Štoviše, da bi u potpunosti podijelio s nama iskustvo ljudskoga života, Krist i sam proživljava naša ograničenja i krhkost, naše kušnje i osamu, tjeskobu i stradanja. U Nazaretu se odvijao njegov ‘skroviti’ život, dijelio ga je s bližnjima svoga doma i zavičaja, u jednostavnosti, bez bogatstva i vlasti, prihvaćajući biti siromašan među siromašnima, obespravljen među obespravljenima.

Ovogodišnji nam Božić nadolazi u „Svećeničkoj godini”. Stoga, dok promatramo novorođenoga Spasitelja svijeta, želimo posebnu pozornost posvetiti liku svećenika u našim zajednicama. I svećenik, poput Krista Velikog svećenika, „od ljudi uzet i za ljude postavljen” (usp. Heb 5,1), pozvan je živjeti s drugima i za druge. Potičući plodnost krsnoga svećeništva svih vjernika, pozvan je sa svima dijeliti radosti i nade, živjeti iskreno svoju pastirsku ljubav i, učvršćivan na zajedništvu s biskupom, promicati jedinstvo Kristove Crkve. To, predragi, ispunja radošću život svakog svećenika, potiče ga na pravi duh poniznosti te upućuje da uvijek ostane blizak vjerničkome narodu. To je radost svećenika, nasljedovatelja Kristova, koja ga čini plodnim i udaljuje od osjećaja osamljenosti te čuva od izazova da vlastiti poziv služenja ne oslabi željom za vlašću i osjećajem nadmoći. Sasvim je jasno, i svećenik ima one ljudske poteškoće, borbe i padove što ga zajedno s ostalim članovima Božjega naroda stavlja na put trajnoga obraćenja i poziva na svetost.

Novorođeni Spasitelj dolazi na svijet kao Pomazanik, nositelj Očeva poslanja. Tako je i svećenik, suobličen Kristu, nositelj naročite karizme. Pozvan je biti nadahnitelj i odgojitelj kršćanske zajednice i, kao istinski pastir, poslužitelj svih: bliskih i dalekih, vjernika i nevjernika, dobrih i zlih, malenih i starih, siromašnih i nezaštićenih, nezbrinutih i rubnih.

Zajednica Crkve i danas nosi radosno svjetlo i blagovijest Utjelovljenja, svim ljudima do kraja zemlje i do kraja vjekova. U zajedništvu poslanja Crkve svećenik je pozvan poći ususret svojim suvremenicima te im biti poslužitelj Kristova spasenja i istine. Smjerajući na Krista, pozvan je na bremenitim stazama osobnoga životnoga iskustva, kao i onoga zajedničkoga, pomagati da svatko otkrije puninu života koju nam objavljuje Kristovo rođenje te se raduje slobodi kojom nas je Bog obdario i na koju nas je pozvao kad nas je kao sinove i kćeri ‘zavolio’ u svome Sinu.

U tome svjetlu prepoznajemo i vjerodostojnu službu Crkve za dobro sveukupne obitelji čovječanstva, štoviše, i svega stvorenog svijeta. I svećenik će trebati, sa svima koji su krštenjem pritjelovljeni Kristu, trajno ulagati napor kako bi se razvitak ljudskoga života mogao ostvarivati u skladu s čovjekovim cjelovitim dostojanstvom, ne oduzimajući ništa od onoga što nam je, poput trajne zvijezde vodilje, zasjalo u Bogočovjeku, Kristu. I onda kada nadođu teškoće i dvojbe, koje zahtijevaju konkretne odluke i na društveno-političkome planu života, svećenik je pozvan donositi svjetlo Evanđelja – jasno proglašavajući ona načela koja su neizostavna za bilo koje područje ljudskoga djelovanja. Osluškujući težnje vjerničkoga naroda, svećenik je i tada pozvan biti promicatelj istinskoga zajedništva i bratstva, razumijevanja i dijaloga.

U svim izazovima života i službe, istodobno i u mnogostrukim milostima, za svećenika postoji jedan ideal, jedinstven i nezaobilazan: ideal „sluge i pastira”, a to je Krist, Dobri Pastir, onaj koji je „tijelom postao i nastanio se među nama” (Iv 1, 14).

Draga braćo i sestre,
sa svima vama želim podijeliti istinsku radost u slavlju Gospodinova rođenja. Nadahnjujte se Njegovom ljubavlju, otvarajte se u svakoj prilici njegovoj blizini, ne posustajte djelima ljubavi svjedočiti radost života i utjehu spasenja, unatoč poteškoćama. U Svećeničkoj godini posebno vas potičem na molitvu za svećenike, te na spremnost oko zauzimanja za zajedništvo i suodgovornost u svim našim župama i zajednicama.

Svima vama u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji, svim Kristovim vjernicima i svim ljudima dobre volje, posebno svim vjeroučiteljima i katehetama te svim vjeroučenicima u našoj Godini župne kateheze, svim suradnicima zauzetima na različitim područjima pastoralnoga života, svim redovnicama i redovnicima, te vama, dragi đakoni i svećenici, u zajedništvu s pomoćnim biskupom Đurom, od srca želim blagoslovljen i radostan Božić i Božjim blagoslovom ispunjenu novu, 2010. godinu.

U Đakovu, o svetkovini Gospodinova rođenja 2009.

Marin, nadbiskup i metropolit