Pred našim očima odlazi jedno i rađa se novo povijesno razdoblje te nova kultura. Ne stvara se samo nova karta Europe, nego se rađa i nova epoha u kojoj dosadašnji oblici kršćanskog života i crkvenog djelovanja prolaze kroz snažnu krizu sekularizma i suočavaju se s novom postmodernom kulturom. U krizi nije religiozni život. Naprotiv, on buja. Svjedoci smo porasle religiozne žeđi suvremenog čovjeka. Ni Krist nije osporavan. No, istodobno se ipak sve snažnije suočavamo s tek djelomičnim poistovjećenjem vjernika s Crkvom, sa subjektivnim pristupom koji na istu razinu stavlja sve istine i vrijednosti koje ona zastupa i propovijeda. Nauku Crkve se pristupa kao tržnici, na kojoj svatko može birati ono što mu se sviđa, bez ikakvih obveza, bez priprave na sakramente, i na način kako to njemu odgovara. Time se u stvari istodobno sve stavlja i u pitanje. Tek se djelomično prihvaćaju crkvene strukture i službenici te se odbacuje vidljiva dimenzija Crkve kao ustanove.

U tom kontekstu zanimljiva je, izazovna i ohrabrujuća poruka evanđelja uskrsnog jutra koja kaže da su žene, koje su na uskrsno jutro došle na Isusov grob, ugledale mladića zaogrnutog bijelom haljinom, koji im je rekao: “Ne bojte se! Nije ovdje! Uskrsnu kako reče! (…) Pođite žurno i javite mojoj braći: Evo ide pred vama u Galileju! Ondje ćete ga vidjeti” (Mk 16,6-7; usp. Mt 28,6-8).

Žene trebaju poručiti učenicima da uskrsli Isus ide pred njima u Galileju i da iz Jeruzalema trebaju ići onamo. Ondje će ga naći. On je onamo otišao već prije njih.

Čini se da je i današnja Crkva u istom položaju kao i ona u apostolsko vrijeme. Uskrsli Gospodin nije vlasništvo Crkve, kojim bi ona raspolagala kao svojim posjedom i kojega bi evangelizacijom otkrivala onima što ga još nemaju ili ga nisu još susreli. Onamo kamo je Crkva poslana, uskrsli Isus je već ranije otišao. I da bi ga i sami članovi Crkve mogli susresti, moraju napuštati svoje mjesto, svoje ustaljene navike, svoj pristup naviještanju, pastoralnom radu i ljudima te ići na drugo mjesto – u Galileju, u dijalog s potpuno raskršćanjenom i sekulariziranom sredinom, među vjerski i crkveno “rubne” kršćane. No, Isus i tamo odlazi već prije nas. Ide pred nama “u Galileju” u koju mi trebamo ići. Ljudima kojima smo poslani, među kojima su sve brojniji oni koji su, crkveno i vjerski, “rubni” vjernici katolici, mi ne trebamo nositi ono što oni još nemaju ili ne poznaju, a mi već posjedujemo. Naprotiv, pozvani smo, s ljudima koje susrećemo na njihovim životnim putevima, otkrivati tragove prisutnosti uskrslog Gospodina, koji je već među njima.

Naš kršćanski život tako sve više postaje vjerničkim hodom na kojem prepoznajemo i suvremenom čovjeku otkrivamo ono što mu je već dano i što je već među nama prisutno, makar i na skrovit način. Mi, vjernici, drugima ne dajemo ono što oni nemaju, nego im otkrivamo Onoga koji je već među njima prisutan. Naš kršćanski život je stoga traženje, prepoznavanje i upiranje prstom u prisutnost kraljevstva Božjega i ondje gdje ono nije očekivano. Na taj smo način prisiljeni priznavati da je Duh Krista Uskrsloga, koji djeluje u nama, već prije nas bio djelatan među onima koje evangeliziramo te da moramo ponizno dopuštati da nas evangeliziraju i oni koje evangeliziramo.

U toj promijenjenoj suvremenoj perspektivi prepoznajemo snagu Kristova uskrsnuća, blagodat vjerničke nade i temelj kršćanske strpljivosti.

Želeći da Krist raspeti i uskrsli bude izvor nepresušne nade i vedrine, čitavoj našoj biskupijskoj zajednici, svim vjernicima, svim prezbiterima i đakonima, redovnicima i redovnicama, vjeroučiteljima i župnim suradnicima, u zajedništvu s pomoćnim biskupima Đurom Gašparovićem i Đurom Hranićem, želim sretan i blagoslovljen Uskrs!

U Đakovu, o svetkovini Uskrsa 2008.