Draga braćo i sestre!

Pred nama je milosno vrijeme korizme odnosno četrdesetodnevne pripreme za proslavu svetkovine Gospodnjeg uskrsnuća. To je najintenzivnije vrijeme crkvene godine u kojem smo pozvani obnoviti svoju vjeru i svoju vjersku praksu. Vjeru obnavljamo slušajući pozorno Božju riječ, trudeći se bolje upoznati temeljene kršćanske istine o Bogu i čovjeku i, dakako, usvajajući sve to ne samo umom nego i srcem, odnosno cijelim bićem. Naime, vjera kao odnos čovjeka s Bogom ne zahvaća samo čovjekov um niti samo njegovu volju ili osjećaje nego sve njegove duhovne sposobnosti, pa čak i samo tijelo koje je također uključeno u iskazivanje vjerničkih osjećaja i stavova, npr. sklapanjem ili širenjem ruku, poklonom, prostracijom i sl.

Korizma je vrijeme upoznavanja onoga što vjerujemo

Potrebno je, stoga, braćo i sestre, ove korizme uzeti češće u ruke Katekizam Katoličke Crkve ili barem njegov Kompendij, kao i Sveto pismo, kako ne bismo bili ‘vjernici’ koji ne poznaju što i komu vjeruju. Pored toga, roditelji, kao i ostali odrasli ukućani, mogu utvrditi svoje vjersko znanje upoznajući vjeronaučne udžbenike svoje djece i razgovarajući s djecom o onome što na vjeronauku i župnoj katehezi uče. Time će potaknuti i svoju djecu ozbiljnije shvaćati vjersku pouku. A potrude li se pritom i oko redovitijeg prakticiranja zajedničke obiteljske molitve i redovitog pohađanja nedjeljne i blagdanske sv. mise, roditelji će i odrasli biti aktivni odgojitelji svoje djece u vjeri, a ne samo pasivni promatrači onoga što čine svećenici i vjeroučitelji.

Korizma je vrijeme odlučnijeg življenja prema vjeri

No nije dosta samo poznavati svoju vjeru, čak ako je to znanje savršeno. Kako bi vjera bila doista vjera, tj. živa i djelotvorna, ona mora motivirati naš život, naše ponašanje i djelovanje. Znamo da često neki koji ne vjeruju bolje poznaju istine kršćanske vjere nego sami vjernici, a da time ne postaju kršćanima. Doduše, nema vjere ako ne znamo što vjerujemo, ali je još manje ima ako ne živimo prema onome što i komu vjerujemo. U tom je smislu Isus govorio: “Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: ‘Gospodine, Gospodine!’, nego onaj koji vrši volju oca mojega, koji je na nebesima” (Mt 7, 21), a sv. Jakov je tvrdio da je vjera bez djela mrtva (usp. Jak 2, 14 slj.).
Postavlja se pitanje što su to djela vjere? To je svakako caritas kao djelotvorno pomaganje siromašnih, slabih i bolesnih. Isus je sam rekao da će nas po tome suditi i rasporediti među izabrane ili odbačene. On nam je također u prispodobi o milosrdnom Samaritancu – koji je zapravo on sam – pokazao i kako se služi svakom čovjeku u nevolji. Ta bi prispodoba tijekom korizme, ali ne samo tada, trebala biti nadahnućem za karitativno djelovanje ne samo pojedincima nego i čitavim župnim zajednicama koje bi korizmeno vrijeme mogle iskoristiti za organiziranje župnog caritasa, odnosno za sustavnu skrb za najslabije i najugroženije u svojoj sredini. Uvjeren sam da je to pravi izazov, ali i lakmus papir za naša nova župna pastoralna vijeća.
U djela vjere spada i angažiranje kršćana u društvenom životu, gdje su pozvani sa svim ljudima dobre volje boriti se za pravdu i napredak, osobito za poboljšanje uvjeta onih koji su u društvu najnezaštićeniji i najugroženiji. Naša nam vjera ne dopušta držati se po strani društvenih zbivanja.
Jednako su tako djela vjere i naši odgovorni odnosi prema vlastitoj obitelji, susjedstvu, na radnom mjestu. Dakle, područje djela vjere naš je osobni, obiteljski i društveni život, a korizma je vrijeme kad se trebamo ispitati kako na svim tim razinama kao ljudi i vjernici djelujemo te se za pogrešno i propušteno pokajati i od Gospodina u ispovijedi zamoliti oproštenje.

Korizma kao početak Isusova i našeg hoda prema uskrsnuću

Isusu su četrdesetodnevni post i molitva u pustinji bili uvod u njegov hod prema uskrsnuću i proslavljenju. Taj je put bio vrlo naporan i trnovit te ga je doveo na križ i u smrt, ali poslije svega toga slijedilo je uskrsnuće. Na taj put Isus poziva i nas i samo ako ga slijedimo, možemo biti njegovi učenici koji će i stići kamo je stigao sam Učitelj. Isusov put posebno razmatramo u pobožnosti križnog puta, koju naš narod jako voli. Pozivam vas, braćo i sestre, da nam se priključite svake nedjelje u molitvi križnog puta u našoj katedrali, a osobito kad bude vaš dekanat na redu. Pored toga što u toj molitvi odajemo poštovanje Isusu koji je za nas trpio i što u njegovu putu i trpljenju prepoznajemo i propitkujemo svoj put i trpljenje, našim korizmenim okupljanjima u katedrali potvrđujemo i svoje biskupijsko zajedništvo, ono zajedništvo za koje je Isus molio u dvorani posljednje večere, kad je vapio Ocu da svi budu jedno kao što su on i Otac jedno.

Zašto želimo slaviti Euharistijsku godinu?

Uskrsnuće kojim je završio Isusov put, koji je započeo u Betlehemu i u pustinji četrdesetodnevnom pokorom, omogućuje Isusu novu nazočnost u povijesti. Ta se nazočnost posebno očituje u sakramentima, napose u sakramentu presvete euharistije, u kojemu nam se on sam daje za hranu. U sakramentu euharistije prepoznala su ga dvojica njegovih učenika u Emausu, što im je vratilo nadu i dalo snagu da se vrate u Jeruzalem i pridruže ostalim učenicima u apostolskom poslanju. To je uputa svim kršćanima u bilo kojem vremenu gdje posebno trebaju tražiti susret s uskrslim Gospodinom.
Svjesni značenja koje euharistija ima i mogućnosti koje nam pruža, pogotovo svjesni nade i snage koja nam iz nje izvire, odlučili smo odmah nakon Uskrsa, na Bijelu nedjelju, proglasiti otvorenje Euharistijske godine koja će trajati do jeseni 2010. kada ćemo slaviti Nadbiskupijski euharistijski kongres. U međuvremenu ćemo na razne načine otkrivati i ponirati u dubine euharistijskog otajstva, pogotovo sudjelujući što redovitije u nedjeljnim i blagdanskim misnim euharistijskim slavljima te njegujući euharistijsko klanjanje na osobnoj i župnoj razini. Euharistijskom godinom i euharistijskim kongresom želimo obilježiti desetu obljetnicu postojanja naše nadbiskupije u sadašnjem obliku, ali i oboružati se nadom i snagom za nadolazeća vremena koja od nas traže nove načine evangelizacije i novu hrabrost svjedočenja za Krista.
Ali, da bi Euharistijska godina urodila željenim plodovima, potrebno je za to moliti Gospodina. Korizma je jedinstvena prigoda za to. Namijenimo, stoga, svoje korizmene pokore i žrtve, svoje molitve i pobožnosti za uspjeh Euharistijske godine, kako bismo je dostojno proslavili i iz nje izišli čvršći u vjeri, postojaniji u nadi i djelotvorniji u ljubavi. S tom željom zazivam na sve vas, draga braćo i sestre, svaki Božji blagoslov i milost za vaš korizmeni hod.

Vaš u Kristu odani nadbiskup Ivan