Uvod

Subraćo biskupi, dragi redovnički poglavari i poglavarice, dragi prezbiteri i đakoni, redovnici i redovnice, braćo i sestre u Kristu Gospodinu, prijatelji u Bogu kojemu sve živi!
Božji nas je Duh okupio u zajedništvo vjere i sućuti, da bismo proslavili dar vječnoga života, sprovodeći pokojnoga patra Bonaventuru Dudu i moleći Boga da nam njegova smrt učvrsti vjeru u radost uskrsnuća.
U ovakvome zajedništvu vjere, srca usmjerenih prema Gospodinu, imajući pred sobom život i služenje fra Bonaventure, lako uranjamo u istinu da je za nas kršćane sprovod slavlje, dodirnuto doduše i sjetom, ali ispunjeno nadasve molitvenom radošću.
U njoj se spomenimo kako je Bog životom patra Bonaventure prošao zemljom sijući zrnje svoje Riječi, slikajući svjetlom svoga Duha, preobražavajući svijet svojim milosrđem.
U ovo slavlje Božje prisutnosti utkale su se prekrasne, raznolike niti ljudskih prisutnosti. Među njih donosim prisutnost i molitvu našega zagrebačkog nadbiskupa, kardinala Josipa Bozanića, čiji sam ovdje izaslanik kao predvoditelj. Žalostan što je spriječen s nama ovdje dijeliti sprovodne trenutke i hod Crkve koja s poštovanjem ispraća tijelo ovoga vrijednog franjevca, u zahvalnosti za darove koje nam je Gospodin po njemu udijelio, Kardinal je uputio sažalnicu ocu provincijalu Hrvatske franjevačke provincije svetih Ćirila i Metoda, fra Iliji Vrdoljaku, koju će pročitati fra Darko Tepert.
Nakon toga će prikaz života patra Bonaventure s glavnim naglascima iznijeti profesor fra Mario Cifrak, dekan Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Homilija

LITURGIJSKA ČITANJA:
Otk 21, 1-5a.6b-7;
Ps 89 (ant. „O ljubavi tvojoj, Gospodine,
pjevat ću dovijeka”;
Mt 5, 1-12a

1. Izabirući liturgijska čitanja za sprovodna slavlja pokušavamo naći onu Božju riječ koja nam pomaže vidjeti kako se ona ostvarivala u životu pokojnika; kako je nosila njegove radosti i tjeskobe, te kako nama koji ostajemo na zemlji pruža nadahnuće i daje utjehu.
Kod patra Bonaventure, koji je bio toliko srašten sa Svetim pismom, gotovo da ne postoji dio Biblije u kojemu ga se ne bi moglo susresti; u kojemu se nama koji smo ga slušali, ne bi pojavio njegov izražaj, tumačenje, otisak osobnosti.
Zato sam za ovo slavlje želio da ovdje na Mirogoju ponovno osjetimo cjelinu smisla života, kršćansku nadu, ispunjenje ljudske čežnje; da nas zahvati Božja objava koja povezuje Početak i Završetak; štoviše – da u svjetlu Završetka čitamo sve događaje i doživljaje, sve susrete i osjećaje.

2. Tako se spojio završni dio Knjige Otkrivenja i čudesni sažetak Evanđelja u Blaženstvima. To su riječi koje često odjekuju ovim počivalištem, osobito na svetkovinu Svih svetih. U njima struji novost, osjeća se snaga vječnosti, to jest Božje sadašnjosti, koju i mi živimo po vjeri u uskrsnuće.
Kako ne osjetiti lice patra Dude, kada se pročitaju riječi: Vidjeh novo nebo i novu zemlju? Zar nam pred očima nije onaj njegov djetinji začuđeni pogled ispunjen suzama, za koji vjerujemo da je sada zagledan u neopisivi sjaj božanske slave? Kako suspregnuti predodžbe o njemu koji se divi nakićenosti, uresu Božjega grada? Kako ne čuti uzdah: Bože moj…
Nije li on živio u muci traženja pravih riječi, pri čemu se osjetila tuga što i one riječi, koje je pronašao za svoje prijevode, ne može dodatno izbrusiti da budu slikovitije, životnije, uvjerljivije?
Evo Šatora Božjega s ljudima! To je njegov Gospodin, Bog koji se ‘ušatorio’, koji prebiva s nama, koji otire suze i dokida smrt. I tko to od nas ne čuje kako on izgovara: Alfa i Omega, Početak i Svršetak!; kako se raduje Bogu koji žednoga napaja i prihvaća ljude kao svoju djecu?

3. A što reći o Blaženstvima? U tome spoju neba i zemlje, navještaja i ostvarenosti, našli su se svi kojima se pater Bonaventura želio pokloniti, jer je u njima gledao Krista: siromašni, ožalošćeni, krotki, gladni, milosrdni, čisti srcem, mirotvorci, progonjeni. U tome hvalospjevu malenosti, u kojemu je jedina zapovijed: Radujte se i kličite, osjeća se dašak besmrtnosti pred kojom je svaka ljudska umišljenost i veličina samo besmisleno prihvaćanje prijevare prolaznoga.
Navještaji su to koji povezuju Stari i Novi zavjet, koji se susreću u Isusu Kristu. Krist je – kako reče pater Duda – „cijelo Sveto pismo”. No, taj navještaj je sažet u imenu ‘Bonaventura’. U njemu je i želja i nada i čestitka: Bona res ventura! – Dobra budućnost; dobro vam bilo ono što dolazi ususret; Onaj koji ti dolazi ususret.
To je evanđelje: prisutnost Isusa Krista, njegova sadašnjost koju vjera trajno čuva takvom. Zato ne govorim da je pater Bonaventura ‘bio’. On jest, živ u Gospodinu i njegovoj slavi. Bilo bi nekršćanski prebaciti njegov život u prošlost; bilo bi nekršćanski prigušiti boje i zvukove, jer je kršćanska onostranost ispunjena radošću i svjetlom.
I čim je netko više uronjen u Krista, čim je svetost prepoznatljivija u njemu tim manje smrt djeluje kao prekid.
Otac Bonaventura smrt je držao putokazom u vječnost, jer je „Bogu povjerio svoj štap”, a za mnoge je rekao da bi se s njima želio naći u nebu. Zato je i za nas ovo slavlje vjerničko ‘doviđenja’, u sigurnoj nadi da će nas naši pokojni dočekati.

4. I dok smo ovdje mi, od kojih je on nekima subrat redovnik, franjevac, nekima profesor na fakultetu, nekima ispovjednik i duhovni pratitelj, nekima suradnik, a nekima poznanik; dok su na ovome groblju oni koje je rado pohodio svojim korakom i šaptom molitve, postoje prijatelji o kojima je razmatrao, pisao, koje je donosio drugima, koje je molio zagovor – sveci.
U njima je gledao što Bog čini svojom prisutnošću i snagom, kako se evanđelje utjelovilo i kako je ostalo prisutnim. Tu su poglavito njegova franjevačka subraća kao i hrvatski sveci, među kojima posebno mjesto zauzima blaženi Alojzije Stepinac svojom neslomivom vjerom, vjernošću Crkvi, pouzdanjem u zagovor Majke Božje i ljubavlju prema siromasima.
Te su se krjeposti zacijelo odrazile i na patra Bonaventuru, dozrijevale i donijele ploda koje je dalo novo sjeme za nove naraštaje.

5. Braćo i sestre, znam da svatko od vas u spomenu čuva neke posebne susrete s patrom Bonaventurom; znam da ih ima puno snažnijih od onih koje sam u svoju dušu ja pohranio, ali ovih sam dana iz svoje skromne škrinje spomen-susreta s njim izvukao jednu meni dragu posvetu u kojoj se spojilo puno znakovitosti, širih od mojih osobnih dojmova, i dubljih od pritiska ruke koji za sobom ostavlja slova.
Bilo je to u ožujku 1995., tijekom duhovnih vježba za nas svećenike koji smo tada boravili u Papinskome hrvatskom zavodu svetoga Jeronima u Rimu. Nalazili smo se nasuprot Castelgandolfa u zgradi zvanoj ‘Villa Sorriso’ – s nakanom da bude dom osmijeha.
Na posebnome otisku, separatu, svoga članka: „Liturgija kao događanje Crkve” (zbornik: Logos kai mysterion, 1989.) pater Bonaventura na grčkome je ispisao riječi iz Poslanice Rimljanima: „euangélion… dýnamis tou Theou eis soterían”, isječak iz rečenice u kojoj sv. Pavao kaže: „Ne stidim se, uistinu, evanđelja: ono je snaga Božja na spasenje svakomu tko vjeruje.” (Rim 1, 16) Tako je istaknuo tri ključna pojma u koja stane njegov zemaljski život: Evanđelje – Božja snaga – spasenje po vjeri.

6. Ostat će urezan u naša sjećanja po osobnim susretima, ali će živjeti u našoj Crkvi i u domovini po snazi Božjega Duha koji prošlost unosi u sadašnjost, dajući joj svježinu budućega. Mnogi će čitajući Božju riječ biti u zajedništvu njegovih traženja i njegovih slutnja, na tragu dara vjere i svetosti, potaknuti nadahnućima koji sebičnost preobražavaju u velikodušnost i grade novi svijet.
U baštinu nam ostavlja ljepotu kršćanina pred kojim se nitko nije trebao pitati, niti se istinski pitao, postoji li za toga čovjeka Bog, nebo; što je konačni cilj ljudskoga postojanja; ima li smisla vjera i Crkva. Takva su pitanja djelovala suvišnima, jer se u susretu s njim tako jasno razabiralo što vjeruje, što je temelj i koje je dolazište. Uostalom, bez toga se njegove misli i izričaji uopće ne bi razumjeli.
Nadalje, našoj suvremenosti ostavlja predivnu vrijednost da događaje promatra u svjetlu vječnosti. To je vjerojatno jedini pravi izazov svakomu razdoblju, svakomu svjetonazoru i ideologiji. Vjerujem da su patra Bonaventuru rado susretali ljudi različitih životnih putova, jer su osjećali da je prožet odgovorima na temeljna pitanja: o postojanju, o rođenju i smrti.
U ozračju ‘erozije oduševljenja’, ostaje s nama svojom vrlinom divljenja. Pater Bonaventura, tragom karizme svetoga Franje, zna se diviti, iznenaditi naizgled običnim, ne dopustiti navici da prekrije čudesnost, pronaći razloga za pohvalu tamo gdje je prijetila tuga, probuditi slavlje gdje je zavladalo malodušje. Zato je njegova prisutnost za mnoge bila ‘dom osmijeha’, jer on tako lako prostoriju, hodnike, ulice proširi svojim osmijehom.

7. Na kraju ovih mojih misli dodajem da u svakome rođenju i smrti pronalazimo neke podudarnosti. U životu fra Bonaventure ima ih je puno. Primijećeno je da je umro nakon slavlja Blažene Djevice Marije od anđela. Povezanost s Porcijunkulom navela me na misao da ta crkva, taj asiški djelić, komadić, u njemu trajno čuva ljubav prema sitnicama. On voli deminutive, umanjenice; voli i komadiće i krhotine u kojima čita Božju veličinu.
Kao da i malenost kod njega traži dodatni deminutiv.
Ali ne da na tome ostane, jer je susreo Božju veličinu. To ‘preveliko’ kani zbiti u neznatnost i po onome što mu se čini bliskim, takvim da može dodirnuti i zagrliti, sačuvati i darovati drugima, upućuje na istinu da u našemu životu ima dovoljno komadića, dovoljno ‘porcijunkula’ predivne cjeline u koju nas poziva Bog.
Dragi oče Bonaventura, hvala Vam za svaki dašak Duha i tračak Svjetla. U vjeri se usuđujemo zamoliti Gospodina da nas i dalje raduje mrvicama svetosti koje Vas raduju, dok pokušavamo stvarati ‘kutić neba’ na zemlji.
Amen.