Predsjedništvo Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara i Vijeće Hrvatske unije viših redovničkih poglavarica osjeća potrebu uime redovnica i redovnika koje okuplja – a koji se svakodnevno susreću s ljudima koji od njih traže odgovore na pitanja koja ih muče – izraziti razočaranost i ogorčenost onim što je međunarodno pravosuđe do sada učinilo u pogledu utvrđivanja krivnje i kažnjavanja odgovornih za masovni zločin počinjen na Ovčari 20. studenoga 1991.
Ne ulazeći u pitanje utemeljenosti i kvalitete podignutih optužnica te opravdanosti i pravednosti konkretnih presuda – jer je prikupljanje dokaza, podizanje i zastupanje optužnica u nadležnosti haškog tužiteljstva odnosno hrvatskog državnog odvjetništva, a prosuđivanje krivnje i odmjeravanje visine kazne u nadležnosti Međunarodnoga kaznenog tribunala odnosno, po teritorijalnom načelu, nacionalnih sudova – Predsjedništvo HKVRP-a i Vijeće HUVRP-a smatra se moralno obvezanim izraziti nezadovoljstvo ostvarivanjem pravde i davanja pravosudne satisfakcije za zločine počinjene u agresiji na Republiku Hrvatsku godine 1991.
Žalosno je, kao prvo, to da nakon toliko godina još uvijek nije utvrđena odgovornost za najveći dio, pa čak ni onih najmasovnijih, zločina počinjenih u velikosrpskoj agresiji na Republiku Hrvatsku te u izvana potaknutoj i potpomaganoj pobuni. To pak da je Haški tribunal sudište na kojem su se događale velike političko-pravosudne i druge manipulacije potvrđuju u posljednje vrijeme i sami sadašnji ili bivši protagonisti toga istog tribunala. Na tome sudištu nije utvrđena odgovornost niti izrečena presuda ni za jednog od najodgovornijih nositelja velikosrpske agresorske politike niti visokih vojnih struktura koje su povele rat protiv Republike Hrvatske i pri tome počinile barbarske zločine kakvi nisu viđeni nigdje u Europi u drugoj polovini XX. stoljeća. Stoga je i više nego opravdano pitanje čemu uopće služi taj tribunal ako nije u stanju ili nije voljan – što mu je temeljna zadaća – sankcionirati najodgovornije za kršenja međunarodnoga, ratnog i običajnog prava odnosno zločine protiv čovječnosti.
S tim u svezi valja reći da hrvatsku javnost šokiraju izjave pojedinih funkcionara toga tribunala o tajnim dogovorima između predstavnika velikih svjetskih sila u svezi sa zaštitom od međunarodnog gonjenja ili od uhićenja najodgovornijih vođa velikosrpske agresije i naredbodavaca nasilja, genocida, terocida, kulturocida, uništavanja zgrada i kuća, tvornica i ustanova, crkava i samostana, grabeži i pljačke na tlu Hrvatske odnosno Bosne i Hercegovine. Smatramo da se i istina o tome treba do kraja razotkriti, kako bi se razotkrila suodgovornost i dvoličnost onih koji su najprije pasivno promatrali barbarstva, ili im čak pogodovali, a zatim aktivno ili pasivno štitili njihove kolovođe i počinitelje.
Razočarani smo i onim što su do sada učinila nadležna tijela hrvatske države – kako u smislu prikupljanja činjenica i dokaza o zločinima i počinjenim materijalnim štetama, tako i u smislu kaznenog gonjenja. Da je u to uloženo samo onoliko truda, energije i sredstava koliko je uloženo u gonjenje i procesuiranje navodnih počinitelja navodnih zločina na strani Republike Hrvatske, sada bismo imali mnogo manje nerasvijetljenih i nekažnjenih zločina nad hrvatskim stanovništvom nego što ih i dalje na žalost ima.
Osim toga, teško je parirati tvrdnji da se i hrvatska vanjska politika olako mirila s činjenicama da primjerice u srbijanskim vladama dužnosti obnašaju čak i pojedinci koje su hrvatski sudovi prethodno osudili za počinjene ratne zločine, no koji su izmaknuli ruci pravde jer ih Srbija nije htjela izručiti ili to možda nije ni traženo.
Posljednjih godina čula su se i razna svjedočanstva optuženih hrvatskih branitelja kako im nadležna tijela nisu davala čak ni pristup službenim dokumentima koji bi im mogli pomoći u njihovoj obrani. Žalosno je da je tužiteljstvu Haškog tribunala dano na uvid i raspolaganje gotovo sve što mu se moglo dati, skupa s državnim i vojnim tajnama, a da je to isto uskraćivano osumnjičenim ili okrivljenim hrvatskim braniteljima, bivšim visokim časnicima hrvatske vojske, od kojih su neki morali dokumente za svoju obranu nabavljati čak na crnom tržištu i izvoditi dokaze u svoju obranu o notornim činjenicama na svoj vlastiti račun.
Možda je doista krajnji trenutak i da se netko zapita koliko je hrvatska država odgovorna prema svojim braniteljima, junacima, generalima, političarima, novinarima i ostalima kada ih prepušta na milost i nemilost Haškom tribunalu prije nego što im je dokazana ikakva krivnja. Zar primjerice general Ante Gotovina mora kao optuženik nekoliko godine provesti u istražnom pritvoru u Den Haagu? Zar toga ima igdje u civiliziranu svijetu? I tko će za te godine njegova života bez slobode odgovarati ako se na kraju dokaže da uopće nije kriv? I zar se može od očito kompromitiranog Haškog tribunala i očekivati pravedan tretman i pravična presuda? Nije li, dakle, Hrvatska u Ustavni zakon o suradnji s tribunalom UN-a ipak mogla ugraditi neke mehanizme koji bi štitili građanska i ljudska prava te pogodnosti unutar danog statusa optuženih joj državljana bar dotle dok im ne bude izrečena pravomoćna presuda, a i nakon toga? I zašto su nadležni u Hrvatskoj samo tako prešli preko haške inkriminacije o “organiziranom zločinačkom pothvatu”, kojim se de facto sudi jednoj državi, kada se zna da Haški tribunal nije vlastan suditi državama? Pravnici bi mogli iznijeti, ili su neki uzalud i iznosili, i mnoštvo drugih pitanja i prigovora, no ovo se iznosi samo kao ilustracija stanja koje nije u skladu s proklamiranim načelima pravednosti, humanosti, državne suverenosti i presumirane nedužnosti onih kojima nije dokazana krivnja.
Predsjedništvo HKVRP i Vijeće HUVRP izražava i nezadovoljstvo time koliko je učinjeno na planu dokumentiranja i egzaktnog istraživanja onoga što se događalo u doba i poslije Domovinskog rata, u smislu prikupljanja arhivske građe i sustavna povjesničarskog istraživanja naše najnovije povijesti. Naciji nikada nisu podastrti sustavni rezultati onoga što je dosad na tom planu učinjeno. Svjedoci smo paradoksalne situacije da se pojedinačna nedjela počinjena od ljudi koji su se borili na strani Hrvatske medijsko-politički napuhuju do te mjere da će na kraju ispasti da su hrvatska država, njezina legitimna vlast i hrvatski narod bili “agresori” i “zločinci”, i da su vodili ratobornu politiku i politiku genocida, a da je na drugoj strani bilo samo pojedinačnih nedjela. Iako svi znamo – što je notorna činjenica – da je bilo upravo obrnuto.
Kao što još uvijek nisu rasvijetljeni ni procesuirani zločini komunističkih vlasti na početku postojanje druge, socijalističke Jugoslavije od prije šest desetljeća, tako nažalost nisu rasvijetljeni ni procesuirani brojni zločini i nedjela počinjena uime krvožedne velikosrpske politike koju su predvodile vlasti i vojske na izdisaju druge, socijalističke Jugoslavije odnosno njezine faktične slijednice treće Jugoslavije kao proširene Srbije. Bilo bi stoga doista vrijeme da predsjednik republike, Vlada, nadležna ministarstva, vladini uredi, saborske komisije, tijela županijskih i mjesnih samouprava, dokumentacijski centri, katedre povijesti, hrvatska Akademija i drugi kojih se to tiče podnesu hrvatskoj naciji, na čiji račun postoje i djeluju, egzaktna izvješća o onomu što su učinili na planu dokumentiranja i rasvjetljivanja činjenica iz najnovije nacionalne povijesti, osobito onih koje se tiču političke, zapovjedne i izvršne odgovornosti za zločine nad hrvatskim ljudima i za zločine protiv čovječnosti.
Jedino tako, naime na podlozi utvrđene istine i dosuđene kazne – pa ako treba i oproštenja, ali za zlodjela koja se prethodno moraju utvrditi ili priznati, i za koja se tada može dati čak i zatraženi oprost – nastaju zdrave pretpostavke za pravednost, mir, pomirenje i normalnu suradnju među ljudima i narodima. Istinski mir ne nastaje na temelju licemjernih pritisaka i demagoških politika koje retroaktivno izjednačavaju žrtve i zločince, pravedni i nepravedni rat, one koji su se branili s onima koji su napadali i osvajali tuđe.

Fra Ivan Paponja, predsjednik Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara
S. Marija-Ana Kustura, predsjednica Unije viših redovničkih poglavarica