Čitanja: 2 Kor 1, 3-7.8b-9.12; Iv 12, 23-28

Uzorita gospodo kardinali,
preuzvišeni nadbiskupi i biskupi,
velečasni prezbiteri i đakoni,
poštovani redovnici i redovnice,
predraga braćo i sestre u Kristu!

1. “Oče, proslavi ime svoje!” To je molba koja se s Isusovih usana prelila u živote blaženika i svetih. To je molba koja je i nas združila u daru euharistije i koja nas nosi u istini Radosne vijesti.
Nakon proslave desete obljetnice beatifikacije blaženoga Alojzija Stepinca u rujnu prošle godine, danas, na njegov blagdan, ponovno smo – kao i svake godine – u radosnome zajedništvu, okupljeni ovdje u zagrebačkoj prvostolnici.
Premda se upravo na ovaj dan, iz godine u godinu, ponavlja ista slika oko ovoga oltara i zemnih ostataka Blaženika, te se na najljepši način vidi ljepota zanosa hrvatskih vjernika u svjetlu mučeništva, ovaj smo put posebno počašćeni i obradovani prisutnošću kardinalā i biskupā iz zemalja Srednje i Istočne Europe, iz iste Crkve koja je satkana od vjernika koji dobro poznaju stradanja kroz koja je prošao naš Blaženik i naša Crkva u doba komunističkoga terora.
Oni su sa sobom donijeli živa svjedočanstva vjere, molitvu svojih vjernika i svježinu mučeničkih palmi svetaca koji su sve podnosili sa strpljenjem i postojanošću, ponašajući se uvijek “dostojno evanđelja” (Fil 1, 27). Iako nas povezuje ista muka, još nas više zbližuje ista proslava Kristove ljubavi.

2. Mi, biskupi, susreli smo se jučer i danas u Zagrebu, da bismo razmatrali i razmijenili iskustva crkvenosti dvadeset godina nakon početka urušavanja zidova neslobode, prerečenih u metaforu “željezne zavjese”. U tome našem susretu večeras nam je ususret pohitala riječ evanđelja o zrnu koje pada na zemlju: “Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod.”
‘Željezna zavjesa’ je slika podjele, razdora, udaljavanja i sebičnosti. Nju postavlja čovjek priječeći pristup čovjeku, ali mu je cilj puno dublji – spriječiti pogled čovjeka prema Bogu, da ne bi osjetio njegovu dobrostivost. Zato se zidovi i bodljikave žice, čuvari i nadzornici najprije rađaju u srcu koje ne želi Boga u svome životu. Iz toga neprihvaćanja Boga rađaju se ideologije koje previđaju istinu o čovjeku, koje zavode ljude do tjeskobe, koje nasiljem postavljaju zavjese podjela i razdora.
Nasuprot toj zavjesi koju postavlja čovjek, Bog spušta zrno, dar života i daje da umre. I tek kad se učini da je zemlja zaustavila životnost, rađa se plod; štoviše – “obilat rod”. To što niče iz zemlje plod je neba, te upućuje čovjekov pogled prema nebu. Plod pšeničnoga zrna, malenoga i tihoga, okuplja u zajedništvo i sa sobom nosi dragocjenost koju suvremeni svijet gubi – prepoznavanje dara.
Braćo i sestre, i večeras je pred nama zavjesa umiranja i njiva života. Na prvoj su ispisane parole o slobodi, čak o oslobođenju od Boga i obećanju lagodnoga života na zemlji, a na drugoj o nesebičnom darivanju života, slobodi djece Božje i radosti koja spaja nebo i zemlju.

3. Večeras je i predivna prigoda da se, okupljeni s raznih strana, prisjetimo riječi iz Apostolskoga pisma pape Pija XII. “Dum maerenti animo”, koje je 29. lipnja 1956. uputio progonjenoj Crkvi u Europi.
Povod za to pismo bila je petstota obljetnica apostolskoga pisma pape Kaliksta III. (“Cum his superioribus annis”, 1456.) kojim je hrabrio i tješio u ono doba “kršćanski puk koji je nastavao plodne krajeve plavljene Dunavom”, misleći pritom na katoličke vjernike u zemljama koje tvore Srednju i Istočnu Europu, spominjući se posebno obrane Beograda od osmanlijske najezde.
Pio XII. aktualizirajući okolnosti piše: “I danas, nažalost, vi koji živite u spomenutim krajevima uzdišete u bolnim uvjetima, zajedno s mnoštvom drugih katolika, ne samo latinskoga, nego i istočnoga obreda… Kao što znate iz svoga iskustva, Crkva je sada, iako ne posvuda na isti način, lišena svojih prava.” Papa spominje dokidanje udruga i vjerskih institucija, progonstva i zatvaranja pastira, guranje klera i vjernika u raskole, a posebno ističe: “Ono što u nama izaziva najveću bol jest spoznaja da se duh djece i mladih napaja lažnim i iskrivljenim naukom s ciljem da ih se udalji od Boga i njegovih svetih zapovijedi, s ogromnom štetom za sadašnji život i opasnost za budućnost.”
Papa želi učvrstiti u vjeri sve koji su u pogibli i tegobama, potičući na vjernost i ljubav prema Isusu Kristu, posebno ističući trojicu kardinala: Józsefa Mindszentya, Alojzija Stepinca i Stefana Wyszyńskoga kao vrsne pastire i branitelje slobode Crkve: “U našoj je ražalošćenoj duši uvijek prisutno koliko ste, nepravedno udaljeni od svojih biskupskih sjedišta i svoje svete službe, pretrpjeli i postojano trpite za Isusa Krista.” Papa se očinskom ljubavlju spominje i drugih biskupa, svećenika, redovnika i redovnica, vjernika laika, moleći Boga da im osnaži vjeru, ublaži boli, utješi ih nebeskim darovima, izliječi trpeće udove Kristova tijela i da ih obasja svjetlom mira, “hranjenoga istinom, pravdom i ljubavlju.”

4. A o čemu se zapravo radi? – pita Papa. “Radi se o vašemu vječnom spasenju, o vječnome spasenju vaše djece, vašega bližnjeg, koje je u velikoj opasnosti pred prodornim napadima ateizma i bezboštva. No, ako će se u toj duhovnoj borbi svi ponašati hrabro i vjerno – čemu se čvrsto nadamo – nikada ne će biti pobijeđenih, nego samo slavnih žrtava: iz nepravednih progonstava i mučeništva za Crkvu će Kristovu niknuti nove pobjede koje će biti upisane zlatnim slovima u njenim ljetopisima”.
Apostolsko pismo pokazuje da progonstvo u nekima rađa obeshrabrenost, uzmicanje, uspavanost, gubljenje žara te pokušaj da se ublaži nauk Gospodnji i prilagodi novim okolnostima, razvodnjujući načela katoličke vjere. No jednako tako prepoznaje snagu čuvanja cjelovitosti, integriteta vjere. I zato kaže: “Zdrave sile vašega duha, vaša djelatna kršćanska pobožnost o kojoj do nas često dopiru sjajna svjedočanstva, velika su nam utjeha i daju nam za pravo nadati se da ćete, kao svetu baštinu, budućim naraštajima znati prenijeti netaknuto dragocjeno blago kršćanske vjere i vjernosti Crkvi i Apostolskoj Stolici”.

5. Divno je vidjeti kako se u tome Apostolskom pismu isprepliće davanje i primanje utjehe, baš onako kako nam je navijestilo drugo čitanje riječima apostola Pavla Korinćanima: “Kao što su obilate patnje Kristove u nama, tako je po Kristu obilata i utjeha naša”. Riječ je o djelotvornoj utjesi koja je moguća samo kao plod patnje u Kristu.
Braćo i sestre, u godinama komunističkih progonstava i nesloboda Crkvi su darovani mučenici kao proroci. U misi beatifikacije kardinala Stepinca sluga Božji Ivan Pavao II. rekao je: “Oni su svojom žrtvom ujedinjenom s Kristovim patnjama pružili posebno svjedočanstvo, koje, unatoč zubu vremena, ništa ne gubi na svojoj rječitosti, nego nastavlja ižaravati svjetlo i širiti nadu” (Misa beatifikacije sluge Božjega Alojzija Stepinca, 3. listopada 1998.). Danas ih u liku blaženoga Alojzija osluškujemo, zahvaljujemo za njih i na zov crkvenih zvona mislimo na sve kojima je potrebna naša utjeha. Spomenuti pastiri, baš kao i nepoznati muževi i žene koji su patnjom urasli u Kristov križ, nisu zdvajali; znali su da će i komunističko zlo i laž podlijeći pred istinom i da će minuti.
Kardinal Stepinac više je puta govorio baš o tome. Dana 23. kolovoza 1958. kardinal Stepinac iz uzništva u Krašiću piše biskupu Srebreniću: “… sve te patnje nisu me ni za čas pokolebale u vjeri u pobjedu naše Crkve u ovom orijaškom hrvanju u svijetu. Ja i dalje naglašujem svojim svećenicima: što je progonstvo teže (a po sudu poznavaoca crkvene povijesti ovo je po dimenzijama i po kvaliteti jedno od najtežih od svih u historiji Crkve) tim će biti sjajniji i triumf. To odgovara Božjoj mudrosti, a poklapa se i s fatimskim proročanstvima. A svi znaci govore, da taj čas nije više tako daleko. Hoću li ga ja doživjeti ne znam. To je uostalom sporedno. Ali netko će ga sigurno dočekati, da se onda divi Božjoj ljubavi i dobroti” (Biskup Srebrenić pismo je, zbog strogoga policijskog nadzora Kardinalove korespondencije, primio tek 7. travnja 1959. godine!).

U srcu blaženoga Alojzija živjela je ta sigurnost, utemeljena na pouzdanju u Boga, na vjernosti i jedinstvu biskupa, svećenika, redovnika i redovnica te vjernika laika u zajedništvu jedne Crkve. Važno je bilo ne klonuti, ne posustati pred lažnim ponudama, jer njemu je bilo kristalno jasno da je komunizam građen na laži i da s njime nema kompromisa, ne samo da bi se branila vlastita uvjerenja, nego da bi se oslobodilo i same progonitelje.
U svojoj je homiliji kardinal Bertone (21. rujna 2008.), uspoređujući sv. Pavla i kardinala Stepinca naglasio: “… dok njihovi progonitelji zapravo bijahu robovi lažnih i nasilnih ideologija, oni, premda naizvan lišeni slobode, u sebi ostajahu slobodni: slobodni hrabriti i voditi prijatelje, vedri krijepiti braću u vjeri, spremni oprostiti i moliti za neprijatelje koji ih zlostavljahu”.

6. Draga braćo i sestre, sjećamo se dobro godina čekanja da zavjesa koja je zastirala pogled istini bude podignuta. Sjećamo se suza radosnica onih koji su dočekali da se ostvare proročke riječi mučenika diljem Srednje i Istočne Europe. Kako je samo snažan emotivni naboj povezivao one koje je pročistila patnja u komunizmu. No, danas, dvadeset godina nakon tih početaka moramo postaviti pitanje: Kakav predznak ima zbilja koja je nosila pečat komunizma? Gdje je nestao taj naboj i na koji je način snaga dobra, spremna na žrtvu, pretvorena u nesigurnost, a ponekad i u malodušje.
Imamo dojam da je sustav prestao djelovati u prijašnjemu obliku, ali da je doživio svoju preobrazbu koja se očituje u trovanju tla iz kojega treba niknuti plod pšeničnoga zrnja. Jer, kako objasniti da se dva desetljeća nakon tih događaja istina ne uspijeva ukorijeniti u zemljama koje se diče slobodom i istinoljubivošću?
Na vlastitome se hrvatskome primjeru opravdano pitamo: Zar nije čudno da se o blaženomu Alojziju Stepincu u Hrvatskoj izbjegava govoriti istinito? Zar nije zastrašujuće da se još i danas odvaguje što će i kako će netko reagirati na istinu o njemu? Zar nismo svjedoci prešućivanja, osobito medijskoga, onoga čime se može ponositi svaki hrvatski čovjek? Zašto djeca i mladi danas nemaju otvoren put prema cjelovitosti uvida u riznicu naše i europske duhovnosti? Komunizam je ostao živjeti na razoran način. Savjesti su nemirne, osobnosti podijeljene, treba promicati pomirenje u društvu. Od one velike zavjese ‘djeca laži’ ponijela su sa sobom njene komadiće i njima prekrivaju ili zamagljuju istinu o pojedinim događajima, kako u pojedincima, tako i u pojedinim dobro izabranim institucijama. Neki kroz ostatke te zavjese siju sjeme razdora i zbunjenosti.
Istina je da je zavjesa pala; istina je da je sustav doživio slom, ali krhotine su dovoljno snažne da se pojave u oblicima promicanja istih neistina ne samo kroz pore politike i odnosa prema prošlosti, nego naročito u odnosu prema odgoju, znanosti, obrazovanju. Njena struktura je ostala živjeti u zakonodavstvu i pravosuđu, u gospodarstvu i kulturi. Ne smijemo, braćo i sestre, biti ni zbunjeni, ni iznenađeni, a najmanje malodušni zbog toga što se i danas pojavljuju zahtjevi proturječni antropološkoj istini o čovjeku, pretočeni čak i u zakonske odredbe. Mi nikada ne ćemo reći da su one dobre, niti se pomiriti da je u tim pitanjima moguć politički kompromis, jer se ne radi o ljudskim dogovorima, nego o sržnoj istini kojoj mi nismo izvorište. Zbog toga nas raduje da u tim pitanjima vjernici laici ne miruju i ne šute te da je tijelo Crkve, ali i drugih vjerskih zajednica, složno u obrani istine o čovjeku, osobito kad je u pitanju obitelj.
Zato se obraćam posebno mladima. Dragi mladi vjernici, ako vam se u školi, u odgoju ne daje mogućnost da otkrijete predivnu povijest svetosti od koje Europa može živjeti radost nesebičnoga zajedništva; ako vam se ne govori istina o kardinalu Stepincu i o mučenicima komunizma diljem svijeta, sami ju istražujte i upoznajte. Ne dopustite da se pred vama ponovno šiva neka nova zavjesa, teška i turobna, naizgled profinjena i napredna, a ipak takva da čovjeku zatvara pogled prema Bogu te uništava sjeme ljubavi.

7. Ovdje smo sabrani iz zemalja u kojima kršćane povezuje povijest patnje u komunizmu. Dano nam je predivno dioništvo u svetosti. I dok se na raznim mjestima traži identitet, kao kršćani, kao katolici znamo da identitet očituje pripadnost. Blaženi Alojzije i svi mučenici ideologija dvadesetoga stoljeća odgovaraju na pitanje: Komu ja pripadam? A pripadnost, oslonjena na kršćanske mučenike našega doba, potiče na odgovornost djelovanja, na “djelotvornu ljubav i utjehu”.
I dok su pritisci ideologija kanili razbiti jedinstvo i povezanost između vjernika na Istoku i Zapadu Europe, ne smijemo zaboraviti veliku potporu Crkava koje su živjele u slobodi i koje su svojom solidarnošću hrabrile korake Crkve mučenice, koja je uzvraćala milostima za sve koji su tražili korijene i novu snagu. Velikodušnost i siromaštvo; patnja i utjeha; bezimenost i blizina živjele su zajedno i na Istoku i na Zapadu, ne razlikujući što komu više pripada.
Svako euharistijsko slavlje, tako i ovo današnje, milost je za koju vjerujemo da dolazi po zagovoru blaženoga Alojzija i svih mučenika komunizma te vodi prema snažnijemu građenju zajedništva. Ovo nas slavlje poziva da pred onima i s onima koji su “u sebi prihvatili i smrtnu osudu da se ne bismo uzdali u same sebe, nego u Boga koji uskrisuje mrtve”, radosno zahvaljujemo.
Dirnut ovim susretom, ponizno moleći zagovor za sve naše zemlje u kojima živi ista Crkva, žarko molim Blaženu Djevicu Mariju, majčinski prisutnu u svim životima mučenika, zazivanu u trenutcima njihovih najvećih tjeskoba, da nas zagovara; da nam izmoli istu vjernost i isto jedinstvo, kako bismo se zajednički kao Crkva snažnije povezali, da bismo se pred novim izazovima mogli nadahnjivati na riznici kršćanske europske duhovnosti.
Kao kršćani, unutar sadašnjih zbivanja, ne smijemo biti obeshrabreni i ne smijemo šutjeti. U našu je hrvatsku zemlju posijana ljubav u žrtvi Kristova križa. Znamo da će izniknuti u plod koji nikakvo zlo ne može uništiti, a koji združuje i daje živjeti.
Blaženi Alojzije i svi mučenici dvadesetoga stoljeća, molite za nas, pomozite nam!
Amen.