Draga braćo svećenici, redovnici i ostali vjernici!

Ovu korizmu i uskrsne blagdane slavimo u Godini vjere. U ovoj poslanici želim istaknuti da je korizma već od početka zamišljena kao posebni tečaj vjere, najprije za katekumene, a potom i za sve vjernike. Kada se zajednica sastajala, slavio se spomen na Kristovu smrt i uskrsnuće.
Kršćanska zajednica gajila je također spomen na one, čija je smrt bila slična Kristovom umiranju. Zato su ih popisivali.
Kršćanstvo je, s vremenom, proželo i običaje naroda. Običaji i razne vjerničke predaje bili su poput posuda u kojima je prenošena vjera s koljena na koljeno. Zato je za život vjere vrijedno upoznati te običaje.

1. Korizma kao tečaj vjere
U ovoj Godini vjere valja naglasiti da je korizma jako liturgijsko vrijeme. Možemo reći da se u to vrijeme odvija pravi i cjelovit tečaj kršćanstva. Kažem cjelovit, jer, npr. u božićnom vremenu, taj tečaj je samo djelomičan. U prvoj Crkvi svaki pripravnik na kršćanstvo trebao je proći taj tečaj kako bi u uskrsnoj noći krštenjem bio primljen u kršćansko zajedništvo. Vrhunac toga korizmenog puta je u Svetom trodnevlju koje završava proslavom Isusova uskrsnuća. Neosporna je činjenica da je Kristovoj proslavi i pobjedi (Uskrsu) prethodila velika patnja i smrt. To je snažna poruka pouke svakom kršćaninu na njegovom zemaljskom putovanju.
Naime, na koncu svoga zemaljskog puta (prije nego će biti uzdignut na križ), zbilo se nešto toliko važno, da je Isus rekao apostolima kako to i oni trebaju trajno činiti njemu na spomen. Crkva to vjerno čini. To činimo i mi danas spominjući se časa kada je Krist uzeo kruh, blagoslovio ga, prelomio i dao svojim učenicima govoreći: Uzmite i jedite ovo je tijelo moje koje se za vas predaje. Jednako tako uzeo je i čašu s vinom i rekao: Uzmite i pijte ovo je krv moja koja se za vas prolijeva. Prihvatiti da se Tijelo predaje i Krv prolijeva za braću, proglašeno je najvažnijim i najvrednijim činom što ga čovjek može učiniti. Zato to treba činiti Kristu na spomen. Tu je formuliran kršćanski vrijednosni sustav u kojemu žrtva za braću ima najveću vrijednost.

2. Popišimo svoje žrtve i svjedoke vjere
Izgradili smo Crkvu hrvatskih mučenika na Udbini. Ona, u jačanju takvog kršćanskog vrijednosnog sustava, ima posebnu važnost ne samo za našu Biskupiju, nego za cijelu Crkvu u Hrvata. Ona je propovjedaonica s koje, posebno među Hrvatima, odjekuje poruka o Kristovoj i vjerničkoj patnji kao spasonosnom trpljenju. Pokrenuli smo inicijativu da se cijela naša povijest promatra pod vidom spasonosne patnje koja nas vodi prema konačnoj pobjedi. U njoj se posebno sjećamo svih onih koji su na ovim našim hrvatskim prostorima svoje tijelo i svoju krv prikazali za spasenje drugih. Želimo današnjem naraštaju otkrivati tragove mučeništva u našoj kršćanskoj prošlosti. Sada smo posebno zauzeti traženjem mučeničkih tragova u stradanjima za vrijeme Drugoga svjetskog rata i poraća. Ne treba ni govoriti kako su i tada u groznim mukama mnogi pravednici stradavali. U tu svrhu postoji Komisija za hrvatski martirologij iza koje stoje Biskupske konferencije Hrvatske te Bosne i Hercegovine. Nastojte svi pribaviti što više točnih podatke o svojim stradalima i pomozite župniku, odnosno njegovom povjereniku, da se sve to zapiše i sačuva. Nadasve, nemojte zaboraviti podatke o vjerničkom ponašanju stradalih: je li ostalo negdje zabilježeno ili zapamćeno da se tko prije smrti pomolio, oprostio, kleknuo i sl. Nedavno je u prikrivenom grobištu kraj Zagreba otkopan kostur mladića od 16 godina koji je u trenutku strijeljanja 1945. čvrsto držao križić u rukama. Ive Katalinić iz Senja bacio je prije strijeljanja papirić iz zatvora na kojem piše da on i drugi s njime umiru mirni i pravedni i svima opraštaju; jedan je mladić molio ubojicu da mu prije smrti dopusti izmoliti Anđeo Gospodnji. To su, bez sumnje, pravi mučenici, a takvih je zacijelo mnogo i potrebno je da njihovo vjerničko svjedočanstvo bude zabilježeno, kao što su takva svjedočanstva bilježena sve od početaka Crkve.

3. Popišimo vjerske običaje
Prošlih dana pratili smo odlazak Benedikta XVI. u hodočasničku mirovinu, kako je on sam to nazvao. Za nas Hrvate Benedikt XVI. svakako će najviše ostati u sjećanju jer je 4. i 5. lipnja 2011. posjetio Hrvatsku.
Među ostalim, za cijelu Crkvu taj Papa će ostati kao onaj koji je otvorio Godinu vjere. On je osjetio opasnost od diktature relativizma koja ima svoje korijene u slabljenju vjere. Ako se zanemari Božja riječ, ostaje nam samo ona ljudska koja i ne može biti nego relativna, ovisna o prilikama. Kada se narušava odnos prema gore (Bogu), narušava se i odnos među ljudima. Svijet u kojemu se Bog izvlašćuje, postaje plijen opasnih i oholih grabežljivaca. Benedikt XVI. je, kao vrhunski mislilac i duboki vjernik, sa svojeg mjesta Petrova nasljednika dobro uočio da je u svijetu poljuljano povjerenje i u ljude i u ustanove te da je potrebno uhvatiti se za sigurno i stalno, u što se možemo uvijek pouzdavati. Zato je proglasio Godinu vjere.
Bog zaslužuje da mu vjerujemo. On, naš Stvoritelj i Uzdržavatelj! Još više od toga: on je po Isusu Kristu pokazao da nas neograničeno ljubi. Vjera je najdragocjeniji dar koji nas veže uz Boga i vječnost. Spasonosno za nas, dakle, nije to što živimo danas, a ne jučer, što smo Hrvati, a ne nešto drugo, što smo ovoga ili onog zanimanja. Spasonosno je to što smo vjernici, što smo povjerovali u Isusa Krista, što vjerujemo Crkvi koja ga navješćuje.
U prenošenju vjere pomažu nam i razni običaji. Ja sam u popratnoj poslanici za Godinu vjere i u Božićnoj poruci vjernicima Gospićko-senjske biskupije naglasio potrebu da gajimo običaje koji su, poput posuda, prenosili vjeru od starijih na mlađe naraštaje. Želim ovdje na tu poruku nadograditi novi prijedlog. Želim da se na području naše Biskupije popišu običaji cijele crkvene godine. To se može unutar župne kateheze i školskog vjeronauka. Neka mladi pitaju svoje bake i djedove, a stariji neka im nastoje biti na raspolaganju.
Popis ima evangelizacijski smisao jer će na taj način običaji koje je stvorila vjera naroda ojačati vjeru u današnjem puku. Negdje će se moći mnogo toga učiniti vezano uz školski program (ako se prethodno razgovara s upravom škole).
Neka vjera koja je tekla kroz hrvatska vjernička stoljeća i kroz ove naše prostore napaja i ovaj naraštaj Hrvata katolika; molimo također da se taj tok ne zaustavi u našem vremenu nego neka teče dalje, na nove naraštaje našega naroda i cijeloga svijeta. Vjera nije nešto što teče do mene i onda stane. Ona, poput rijeke, treba teći dalje, napajati, čistiti, oplođivati druge živote. Vjera je voda koja uvire u život vječni. Voda je u liturgiji snažan simbol vjere koja se prenosi, koja teče i nikada ne smije završiti uvirom u privatnost, postati privatna stvar; da uvijek ostane „voda živa” a ne suho riječno korito ili mrtvi kanal. Zato je voda i kod krštenja.
Vjerski običaji su također te prenosnice i propusnice vjere u novo vrijeme i u nove naraštaje. Zato će njihovo bilježenje i pamćenje biti oživljavanje vjere naših starih i putokaz novim naraštajima.

Dragi vjernici, vjerujem da ćete ove korizme uspješno proći tečaj vjere koji nam ona nudi. Ovih dana pjevamo: „Isukrste svoju muku, tisni u srca svome puku!” Isusova muka bila je spasonosna za sve nas jer nam je otvorila put prema pobjedi nad silama zloća i do uskrsnuća. Spasonosno je i sjećanje na tu muku. Korisno je za naše spasenje također slijediti kršćane koji su se sa svojim križevima nosili, imajući pred sobom Kristov primjer. Vrijedno je zabilježiti ih i čuvati spomen na njih. Vrijedno je također zabilježiti kršćanske običaje koje je na našim prostorima oblikovala vjera našega naroda i nadahnjivati se kršćanskom praksom naših starih.

Čestit Uskrs i radosne vazmene blagdane želi vaš biskup
+ Mile Bogović

U Gospiću, 10. ožujka 2013.