Korizma kao vrijeme prepoznavanja, odabiranja i učvršćivanja kršćanskog poziva

Draga braćo i sestre!
Budući da je u našoj Riječkoj metropoliji u tijeku Godina duhovnih zvanja, smatram korizmeno vrijeme koje je pred nama prikladnim za prepoznavanje i odabiranje poziva koji nam je Bog namijenio, kao i za obnovu spremnosti za dosljedan život u skladu s već prihvaćenim pozivom. U tom smislu neka ove korizme naš kršćanski poziv bude ono na što ćemo usmjeriti sve naše korizmene aktivnosti, svjesni da živimo u kulturi koja nije naklonjena shvaćanju život kao poziva, što uvelike utječe i na naša životna shvaćanja i vrjednovanja.

Što jest, a što nije poziv

Naše nastojanje oko poziva treba najprije usmjeriti pojašnjavanju njegova značenja. Drugi vatikanski sabor u tom je pogledu donio značajnu novost. Naime, kad se prije Koncila govorilo o pozivu, mislilo se poglavito na duhovni poziv u svećenički ili Bogu posvećeni život. Koncil je, naprotiv, proširio značenje poziva tumačeći ga kao osobni način na koji pojedinac stupa u odnos s Bogom kako bi ostvario naum što ga Bog s njime ima. To znači da svi ljudi imaju poziv i da postoji mnoštvo različitih poziva.
Ali ne smijemo pasti u zamku i tako shvaćen poziv jednostavno poistovjetiti sa samoostvarenjem, tj. s razvijanjem prirodnih darova i sklonosti. U kršćanskom smislu poziv je više od toga, jer on znači ostvarenje životnog ideala koji je spoznat u svjetlu Božjem i ostvaruje ga se kao odgovor na Božju ponudu. Kad je riječ o običnom samoostvarenju, čovjek ne nadilazi sebe i ostaje na čisto ljudskoj razini, dok se kod istinskog kršćanskog poziva on nalazi u odnosu prema Bogu te sebe i svoj život promatra i prihvaća u Božjem svjetlu.
U tom smislu postoji mnoštvo Božjih poziva, od kojih su neki zajednički svim ljudima, a neki su upućeni samo pojedincima ili pojedinim skupinama. Među pozivima koji su zajednički svima nalazi se na prvom mjestu poziv na život. Gledajući sebe i svijet u Božjem svjetlu, vjernik ne shvaća život kao neki slučaj nego kao Božji dar, svjestan da taj dragocjeni dar može ispravno prihvatiti samo ako ga dalje dariva i na taj način postaje suradnik Boga Stvoritelja i Spasitelja, Boga koji nije Bog mrtvih, nego živih (usp. Mt 22, 32). Za jedne će ta suradnja značiti poziv na roditeljstvo, a za sve bi trebala značiti svestrano zauzimanje za očuvanje i promaknuće svakog života, na poseban način svakog ljudskog života.
Iz rečenog proizlazi da je svim ljudima zajednički poziv na ljubav. To je poziv na nadilaženje svog uskog obzora otvaranjem drugim ljudima posredstvom prijateljstva, ljubavi, osnivanja obitelji ili zalaganja za izgradnju društvene zajednice. Tako gledan, brak predstavlja istinski poziv koji ima obilježje svetosti, kako je to na mnogo mjesta u Svetom pismu istaknuto. Na sličan je način svet i svaki drugi poziv koji čovjek prihvaća u poslušnosti Bogu. Takvi su svi pozivi na zauzimanje i odgovornost u ljudskoj zajednici, kao što su pozivi političara, gospodarstvenika, socijalnih djelatnika, znanstvenika, odgojitelja, novinara i slično. Sve su to pozivi koje Bog upućuje pojedincima da bi na taj način koristili cijeloj zajednici. Kao takvi, oni su sveti, ali su, kako znamo, u današnjem sekulariziranom svijetu nerijetko ne samo kao takvi neprepoznati nego i pogrješno shvaćeni i življeni.

Kršćanski poziv

Za kršćanski je poziv specifično to da je on odgovor vjere na Božju ponudu u Kristu koji je, odgovarajući na Očev poziv, radi ljudskog spasenja došao na svijet, trpio, umro i treći dan uskrsnuo kao “prvina usnulih” (1 Kor 15, 20). Redovan način ostvarenja tog poziva jest krštenje po kojemu postajemo članovima naroda Božjega ili Crkve, s pravima, ali i s dužnostima. Među ovim posljednjima treba posebno istaknuti odgovornost za naviještanje Radosne vijesti riječima i životom prožetim i ispunjenim vjernošću i služenjem čovjeku, što se posebno ostvaruje društvenim zauzimanjem pri uklanjanju nepravdi i zaštiti obespravljenih i marginaliziranih. U tom smislu vjernost kršćanskom pozivu može u pojedinim slučajevima uključivati hrabro prihvaćanje raznih, pa i najviših društvenih odgovornosti. Pogotovo su s dosljednim življenjem kršćanskog poziva neraskidivo povezani otvorenost životu u braku te zaštita i unaprjeđenje ljudskog života i svih uvjeta bez kojih on nije moguć.
Unutar kršćanskog poziva postoje posebni pozivi, više ili manje radikalni u odgovoru na Božji dar i u odnosu na poseban cilj kojemu smjeraju. Među tim posebnim pozivima nalaze se i tzv. “duhovni” pozivi, tj. pozivi na svećenički i Bogu posvećen život. Ti se pozivi ne razlikuju od drugih kršćanskih poziva po svojoj većoj vrijednosti, nego po specifičnom zadatku koji imaju unutar kršćanske zajednice: svećeništvo kao posebna posvećena služba na korist naroda Božjega, a posvećeni život kao vidljivi znak i živo uprisutnjenje Kristovo u Crkvi i svijetu prihvaćanjem i življenjem evanđeoskih savjeta.
Da bi ovi duhovni pozivi bili prepoznati, prihvaćeni i življeni od onih kojima ih Bog upućuje, potrebna je podrška i suradnja svih članova naroda Božjega, što oni izvršavaju vjernošću svojem pozivu. To znači da se duhovni poziv ne može otkriti i razviti ako oni koji su pozvani žive u okruženju koje slabo mari za kršćanski poziv općenito. Zato je temeljna pretpostavka prihvaćanja duhovnih poziva da svi krštenici ozbiljno žive svoj kršćanski poziv koji se uvijek ostvaruje nekim posebnim pozivom. U tom se smislu duhovni pozivi promiču na najbolji način, koji je zapravo i jedini ispravan, obraćenjem cijele kršćanske zajednice. To ujedno znači da je pomanjkanje duhovnih poziva u nekoj kršćanskoj sredini nepogrješiv detektor njezina manjkavog življenja kršćanskog poziva. Svećenika, redovnika i Bogu posvećenih osoba ima onoliko koliko se u kršćanskim zajednicama intenzivno živi kršćanski poziv, i oni su odraz samih zajednica.

Osloboditi se onoga što nas priječi da bismo se odazvali

Obraćenje, koje nam je toliko potrebno da bismo slijedili Božji poziv, uvijek uključuje odvraćanje od nečega i obraćanje nečemu drugom, napuštanje jednoga i prihvaćanje nečega drugoga. Što je to od čega se, kad je riječ o kršćanskom obraćenju, odvraćamo i komu se to obraćamo? Što napuštamo, a što prihvaćamo?
Odvraćamo se od života bez Krista, napuštamo život u kojemu za Boga nismo marili, a obraćamo se životu zajedništva s Kristom, koji se očituje u njegovu nasljedovanju. To znači: u prihvaćanju načina Isusova razmišljanja, govorenja i postupanja prema ljudima i prema Ocu na nebesima. Obraćenje uvijek znači odustajanje od bezboštva, od života “kao da Boga nema”, i prihvaćanje Boga u vjeri i pouzdanju, prihvaćanje koje je nerazdvojivo od poštivanja zapovijedi, posebno zapovijedi ljubavi, na koju je Isus sveo sve ostale zapovijedi. Obraćenje uvijek znači stavljanje Boga na prvo mjesto u vlastitom životu, što se, opet, očituje u izvršavanju volje Božje na Isusov način i u njegovu duhu. Zapravo, obraćenje jednostavno znači živjeti u našem vremenu i u našim prilikama onako kako bi Isus živio i djelovao na našem mjestu.
Da bi sve to bilo moguće, potrebno se odreći ili, bolje, staviti na pravo mjesto mnogo toga što se poput goleme provalije priječi između nas i Krista i što naš odgovor na Božji poziv čini nevjerodostojnim ili nas čak posve onesposobljava da ga čujemo i prihvatimo. To su mnoge nezdrave navezanosti na ljude i stvari, to su oholost i umišljenost, to je sklonost odlaganju obraćenja za kasnije, nakon što se obave druge stvari, evanđeoski rečeno: “mrtvi pokopaju”, kuće sagrade, karijera ostvari, život nauživa. Što je o takvom razmišljanju i ponašanju mislio Isus, rekao nam je u prispodobi o zgrtanju varava bogatstva, u kojoj neki bogataš gradi nove žitnice da bi u njih pohranio bogat urod te govori: “Dušo, evo imaš u zalihi mnogo dobara za godine mnoge. Počivaj, jedi, pij i uživaj. A Bog mu reče: ‘Bezumniče! Već noćas duša će se tvoja zaiskati od tebe! A što si pripravio, čije će biti?’ Tako biva s onim koji sebi zgrće blago, a ne bogati se u Bogu!” (Lk 12, 19-21).
Braćo i sestre, mi budimo među onima koji se nastoje bogatiti u Bogu tražeći u svemu ostvarenje svoga kršćanskog poziva. Bog će to blagosloviti kako samo on zna i umije, među ostalim i novim duhovnim pozivima u našim kršćanskim zajednicama. Zato, pokušajmo ove korizme bez odlaganja učiniti ono što u srcu osjećamo da smo dužni učiniti.
U tom smislu potičem vas, dragi mladi, da svoj život gradite slijedeći glas Božji u vašem srcu i savjesti, a ne glas onih koji vam nameću ideal “čovjeka bez poziva”, čovjeka koji izbjegava istinske životne izbore i svoju budućnost svodi samo na postizanje nekog zanimanja, na gospodarsku sigurnost i osjetno-osjećajno udovoljavanje.
Potičem i vas, dragi roditelji i odgojitelji, da pomažete svojoj djeci i svojim odgajanicima u otkrivanju i prepoznavanju poziva što im ga je Bog namijenio. Čovjek može postići istinsku sreću samo ako prihvaća i ostvaruje Božji naum sa sobom. Imajmo hrabrosti o tome govoriti s mladima, dakako i moliti s njima i za njih.
U to ime neka je svima uspješan naš korizmeni hod prema Uskrsu, a to znači: prema istinskom životu do kojega vodi prihvaćanje i življenje poziva koji nam Bog upućuje.
U Rijeci na blagdan Gospodinova prikazanja u hramu, 2007.
Vaš
Ivan Devčić, nadbiskup