Dragi vjernici!

Obavljajući pobožnost križnog puta u molitvi i šutnji razmatrali smo muku i smrt Isusovu. U ono vrijeme smrt na križu bijaše najokrutnija kazna koju su Rimljani predviđali za zločince. Bila je to strašna smrt: polagano umiranje viseći na križu izložen pogledu gledatelja. Kršćani su od samog početka postavljali pitanje: zašto, zbog čega je Isus umro na križu.
Sveti Pavao kaže da je križ postao znak otkupljenog i oslobođenog života. Križ pokazuje kako su mjerila svijeta dokinuta. Križ je simbol svih suprotnosti ovoga svijeta. Križ govori o jednom drugom svijetu: svijetu milosti. Isusov križ je zauvijek prekrižio svako naše nastojanje da se opravdamo vlastitom snagom i vlastitim mjerilima. Od sada vrijedi samo Božja bezuvjetna ljubav koja obuhvaća sve ponore i nepravde u nama.
Ljubav je Božja najjasnije zasjala u Isusovu križu. Kad gledamo Isusa kako raširenih ruku visi i umire na križu, osjećamo se bezuvjetno i beskrajno voljenima. Isus nam na križu objavljuje Boga koji do kraja ulazi u našu bol da bi je preobrazio. Isus nas s križa poziva da ujedinimo svoju bol s njegovom, kako bi naša bol prestala biti očajnički beskorisna i postala izvorom dobra.
Isus je proživio trpljenje. On nije odbijao ljudsku patnju nego ju je prihvaćao. On nije bježao ni od vlastitoga trpljenja, ali ga nije ni tražio. Vrhunac je bila njegova smrt. Isusov vapaj s križa: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?”, govori o iskustvu napuštenosti, o Isusovoj borbi da ostane u čvrstoj vezi s Bogom koji ga nije poštedio smrti.
Isus nam s križa govori kakav treba biti čovjekov odnos prema trpljenju. Ne koristi trpljenje potiskivati, ali niti prividno odbijati. Čovjek treba proći kroz trpljenje i tako ga nadvladati. Samo od Raspetoga možemo naučiti kako se pravilno odnositi prema trpljenju.
Danas je u zapadnoj civilizaciji naglašeni pristup trpljenju da se ono stavi u zaborav, što dolazi do izražaja u pokušajima da se one koji trpe treba isključiti iz “kluba” zdravih, tako na primjer nije poželjno da budu u istom odmaralištu zdrave i hendikepirane osobe. Nadalje trpljenje se nastoji potiskivati lijekovima i drogom. K tome danas se šire i nečovječne teorije o trpljenju: da je svatko sam kriv za svoje trpljenje. Da svatko sam proizvodi svoje trpljenje. Takvim stavom se potiče osjećaj krivnje i samopredbacivanja. Istina je da postoje i patnje koje sami sebi nanosimo, ali je isto tako istina da postoji i trpljenje koje me zadesi. Trebamo učiniti sve što je u našoj moći da umanjujemo trpljenje u svijetu, ali ako ga ne možemo izbjeći ili ublažiti, potrebno ga je prihvatiti.
Promatrajući Isusa patnika na križu učimo kako sačuvati svoje ljudsko dostojanstvo i u patnjama i u trpljenju. Kad razmišljam o Isusovoj muci više ne pitam tko je skrivio neko moje trpljenje; jesam li ga skrivio ja, ili netko drugi, ili mi ga je jednostavno Bog dopustio. Gledajući Isusa na križu osjećam da nisam sam i usamljen u svojim trpljenjima. Osjećam zajedništvo s Isusom. Doživljaj zajedništva s Isusom omogućuje mi sačuvati svoje dostojanstvo u trpljenju, bolestima, nevoljama i poniženjima bilo koje vrste. U tako prihvaćenom trpljenju dolazim do nove spoznaje Boga koji me u svim prilikama i neprilikama života drži u svojoj dobroj ruci.
Neka nas, draga braćo i sestre, križevi u našim kućama i stanovima, te na raskršćima stalno potiču kako se kršćanski odnositi prema vlastitom trpljenju i trpljenju svojih bližnjih. Razmišljajući o Isusovoj muci i smrti na križu pridružujemo se Blaženoj Djevici Mariji koja je svoga Sina pratila na križnom putu i koja i nas, svoju djecu, prati na svim križnim putovima našega života. Ona neka nas zagovara kod Boga da prihvatimo svoj život onakvim kakav jest i da ga Isus dodirne svojom Božanskom ljubavlju koja čisti, mijenja i preobražava. Amen.