Kršćanski svijet, Crkva, radujući se, slavi kalendarski spomen na temeljni događaj povijesti spasenja. Toj se radosti, ovih dana pridružuje i činjenica da je izabran novi poglavar Katoličke crkve, sveti otac Franjo. No svjesni smo, i dok slavimo, da nam valja uložiti mnogo truda i odgovoriti na Kristov poziv širenja Radosne vijesti kako uskrsno slavlje ne bi ostalo samo datost uskog kruga ljudi, i to najčešće samo kao kalendarska proslava blagdana, nego se pretočilo u trajno stanje duha i duše, ne samo nas koji već pripadamo zajednici Kristovih učenika, nego i svakog čovjeka.
Ponukani apostolskim pismom Benedikta XVI. Porta fidei (Vrata vjere), pitamo se: zašto i za što živimo? Prvo je pitanje u polazištu, a drugo u konačnici ozbiljnog promišljanja o čovjeku, o sebi, o nama. Odgovori na njih u bitnome određuju životni smjer ljudi kroz cijelu povijest. Tako je i danas. Postavljena pitanja nedjeljivo su vezana uz druga sudbinska pitanja kao što su: tko smo, odakle dolazimo i kamo idemo?

Pa zašto živimo? Čini se da kršćaninu nije teško odgovoriti. Ali možda upravo ta lakoća odgovora poziva na oprez. Previše smo stvari naučili napamet pa ih onako rutinski ponavljamo i ne mareći o njegovu pravom značenju i sadržaju. Zašto živimo? Živimo jer nas je milosrdni i dobri Bog stvoritelj darujući nam najljepši i najvredniji dar, pozvao u život, a s dahom života darovao nam je i dio sebe. Stoga i jesmo, stoga i postojimo. I kako nas uči vjera, život počinje u vremenu i nema kraja. Mijenja se ali se ne oduzima. A kakav će biti i što nam je „budućnost”? Što drugo ako ne zajedništvo s Bogom koji nam je darovao „od svoga” duha.
To je vjera Crkve. Tu vjeru Crkva svjedoči i naučava. Tu vjeru njeni članovi prihvaćaju i od nje žive. Tako bi trebalo biti u stvarnom životu, ako ne svakog čovjeka, a ono bar u životu kršćana. Tako jest na formalnoj razini. Ali u stvarnosti, veliki dio vjernika, možda i jest kadar izrecitirati ovaj sadržaj; no valja priznati da mnogi nisu baš duboko uronili u njegovo poznavanje, pa se slijedom toga sadržaji vjere nisu ni mogli pretočiti u čvrste životne stavove temeljem kojih se potom djeluje, tj. živi, čineći svijet u kojem se živi Božjim svijetom.

Kada se osvrnemo na stvarno stanje u svijetu, odasvud vrišti praznina, besmisao, nesigurnost. „Kriza” je danas najprisutnija riječ u govoru svih izvješća. Mediji bruje, ljudi ponavljaju govor o krizi: socijalnoj, gospodarskoj, financijskoj… Mogli bismo nabrojati sva područja ljudskoga života i čovjekova djelovanja i naišli bismo gotovo uvijek na isto stanje. Tako je i s duhovnošću. Sveti otac Benedikt XVI., u apostolskom pismu Porta fidei prigodom otvaranja Godine vjere o tome jasno progovara, usmjeravajući na pravi odgovor glede oba pitanja postavljena na početku.

Poziva vjernike da polazeći od „žeđi za Bogom, posljednjim smislom života” tako vidljivom u suvremenom svijetu, vlastiti život žive poput hodočasnika koji vode brigu o onome što je bitno. Tom je prigodom papa naglasio želju Crkve još od vremena Koncila da se mora ponovno uroniti u Kristovo otajstvo, da bi ga se moglo, kao odgovor na sudbinska pitanja, iznova djelotvorno ponuditi suvremenom čovjeku. Valja učiniti sve kako bi i u našem dobu vjera zablistala u svoj svojoj istini i ljepoti, a da se pri tom ne žrtvuje sadašnjost, niti je se drži vezanom za prošlost. U vjeri odjekuje vječno prisutni Bog, koji nadilazi vrijeme, a nama ga je moguće prihvatiti samo u našem neponovljivom danas. Papa Benedikt XVI. smatra najvažnijim: „u čitavoj Crkvi oživjeti pozitivnu napetost, težnju ponovno navijestiti Krista suvremenom čovjeku.”

U desetljećima koja su prošla, nastavlja papa, uzelo je maha duhovno opustošenje. Što bi značio život, svijet bez Boga, u doba Koncila moglo se znati iz nekih tragičnih stranica povijesti, ali danas to nažalost vidimo svakoga dana oko nas. Praznina se raširila posvuda. Ali polazeći upravo od iskustva pustinje, od te praznine možemo iznova otkriti radost vjerovanja, njezinu bitnu važnost za nas. U pustinji se iznova otkriva vrijednost onoga što je bitno za život. Tako u suvremenom svijetu postoje nebrojeni znaci, često izraženi na implicitan ili negativna način, žeđi za Bogom, posljednjim smislom života.

A u pustinji postoji potreba prije svega za ljudima vjere koji sami svojim životom pokazuju put prema Obećanoj zemlji i tako odražavaju budnom nadu. Življena vjera otvara srce Božjoj milosti koja oslobađa od pesimizma. „Danas više no ikada, evangelizirati znači svjedočiti jedan novi, od Boga preobražen život i tako pokazati put”, rekao je papa, predstavivši slikovito Godinu vjere kao putovanje u pustinjama suvremenog svijeta na koje treba ponijeti samo ono osnovno: ni štapa, ni torbe, ni kruha, ni novca, ni dvije haljine – kao što kaže Gospodin apostolima šaljući ih u misiju – već Evanđelje i vjeru Crkve, koje su dokumenti Dugog vatikanskog koncila svijetli izraz, jednako kao što je to i Katekizam Katoličke Crkve, objavljen prije dvadeset godina.

Imat ćemo priliku ispovijedati vjeru u Uskrslog Gospodina u našim katedralama i u crkvama u cijelom svijetu; u našim kućama i u našim obiteljima, tako da svatko uzmogne osjetiti snažnu potrebu bolje upoznati i budućim naraštajima prenositi neprolaznu vjeru. Redovničke i župne zajednice, kao i sve stare i nove crkvene stvarnosti, zacijelo će, u ovoj Godini, znati iznaći način da javno ispovjede Vjerovanje (Porta fidei, br. 8).

Istodobno, želimo da svjedočanstvo života vjernika bude sve vjerodostojnije. Ponovno otkriti sadržaje vjere koju se ispovijeda, slavi, živi i moli, te razmišljati o samom činu vjere, je zadaća koju svaki vjernik mora osobno ispuniti, osobito u ovoj Godini (Porta fidei, br. 9).
Vjerom su, tijekom stoljeća, muškarci i žene svih životnih dobi, čija su imena upisana u Knjigu života (usp. Otk 7, 9; 13, 8), ispovijedali ljepotu nasljedovanja Isusa Krista gdjegod su bili pozvani dati svjedočanstvo svojeg kršćanstva: u obitelji, u svom zvanju, u javnom životu, u vršenju karizmi i službi na koje su bili pozvani. Po vjeri živimo i mi: svakodnevnim priznavanjem Gospodina Isusa, prisutna u našem životu i povijesti (Porta fidei, br. 13).
Mi sa čvrstim pouzdanjem vjerujemo da je Gospodin Isus pobijedio zlo i smrt. Istim se tim pouzdanjem povjeravamo njemu: On, prisutan među nama, pobjeđuje moć zla (usp. Lk 11, 20) a Crkva, vidljiva zajednica njegova milosrđa, ostaje u njemu kao znak konačnog pomirenja s Ocem (Porta fidei, br. 15).

Kršćanin je čovjek velike uskrsne nade. Stoga slavi Uskrs kao Kristov i svoj vlastiti blagdan. Kršćanin je čovjek, dakle smrtnik. No on je i uskrsnik. Smrt nije posljednja riječ čovjekova života. Kršćanin za vrijeme ovozemnog života čvrsto stoji na zemlji ali s pogledom uprtim u nebo.

Sretan Uskrs!

mons. Juraj Jezerinac,
vojni ordinarij