Istina je prava novost.

Kršćanin se neće nikada umoriti slaveći Božić

Božićna čestitka križevačkog vladike Slavomira Miklovša

I utjelovio se po Duhu Svetom
Od Marije Djevice i postao čovjekom.

Na Božić slavimo blagdan Utjelovljenja. Slavimo jedinstvenu činjenicu da je Riječ Božja, Druga Božanska Osoba, po vječnoj Božjoj zamisli u vremenu postala čovjekom. Vrijedno je taj događaj uvijek iznova slaviti, slaviti ga na poseban način. Zato se kršćani na Božić okupljaju, u većem broju nego inače, da proslave pobjedu Svjetla, čas kad je, prema Zaharijinu hvalospjevu, Mlado sunce s visine zasijalo cijeloj zemlji, svim njezinim stanovnicima koji su dotad živjeli u tami. Bog se odvažio postati čovjekom.
Mnogi ljudi već gube vjeru u čovjeka, vjeru u samoga sebe. Koliki su zahvaćeni besmislom ljudskog života i gube se na životnim putovima. Čini se da je zlo jače od dobra, u čovjeku i oko njega. Ponekad je čovjek u napasti da pomisli da bi bilo bolje da ga nema. Ali, Bog je postao čovjekom. Postao je jedan od nas, naš brat, nama u svemu jednak, osim u grijehu. Bog se odvažio prihvatiti naše ljudsko tijelo, živjeti kao čovjek u jednom povijesnom razdoblju, na određenim prostorima i dijeliti s drugima iste životne uvjete. U Isusu Bog je živio ljudski vijek, potpuno i hrabro. Živio je punim životom. Svaki mu je trenutak bio ispunjen. Nije plivao u obilju, naprotiv, bio je krajnje siromašan. Kratko je živio i rano završio svoj životni vijek. Nije bio pošteđen od ljudske zlobe i zloće, kleveta i laži. Nepravedno je nevin osuđen na smrt. Bio je pravi čovjek, potpun čovjek. Bog je postao čovjekom u Isusu Kristu da bi i nas naučio kako treba biti čovjek u punom smislu riječi, da bi i nas ohrabrio da budemo ljudi. Bog se usudio učiniti ono za što mi često nemamo hrabrosti. U kušnji smo često pomisliti da je bolje onima koji se nepošteno bogate i sebično žive, a Isus nas hoće naučiti da živimo u istini i u potpunom sebedarju. Uvjerava nas da jedino tako ima smisla živjeti i da s njime skupa na taj način izgrađujemo kraljevstvo Božje na zemlji.
Usudimo se i mi biti ljudi radi tajne vjere koju na Božić slavimo i Boga koji je čovjekom postao. Učinimo i mi što je Bog učinio i postanimo ljudima. Pomozimo u tom pogledu i jedni drugima, ohrabrimo i potaknimo braću ljude na plemenitost i vrlinu. Nemojmo samo uvjeravati sebe i druge da zlo vlada svijetom, nego ojačani Kristovom prisutnošću vjerujmo u pobjedu dobra, istine i ljubavi. To je Bog navijestio u Betlehemu pjesmom anđela, to je Isus donio svijetu tajnom svog rođenja. Ono na što smo mi pozvani, to je Isus na sebe prihvatio i odvažno živio. Zato na Božić slavimo blagdan Čovjekoljublja u neizrecivoj istini i radosti zagrljaja neba i zemlje u utjelovljenju Sina Božjega i u hrabrosti kojom ćemo, kao učenici Isusovi, nastaviti živjeti čovjekoljublje u okvirima svoga života, to je onda i najistinitije štovanje Boga, u duhu i istini.
Sveti Otac Benedikt XVI. u svom djelu “Hod prema Uskrsu” kaže: “Utjelovljujući se, Isus je postao dijete. Postati čovjek znači prihvatiti ponizni hod koji počinje u poniznosti začeća u majčinu krilu, koji započinje u djetinjstvu. Biti čovjek uključuje postati dijete. Što znači “biti dijete”? Prije svega se radi o ovisnosti, potrebi pomoći, ovisiti o dragima. Kao dijete, Isus dolazi ne samo od Boga nego i od drugih ljudi. Primio je život od života jednog drugog ljudskog bića. Bio je u utrobi jedne žene od koje je primio svoje tijelo i krv, kucanje svoga srca, svoje ponašanje, svoju riječ. Njegova ljudska duša obilježena je ljudima koji su postojali prije njega, te napokon od njegove majke.
No, biti dijete nije za Isusa samo prolazno stanje ljudskog života: “Zaista kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u Kraljevstvo nebesko” (Mt. 18, 3). Onaj tko je izgubio bit djetinjstva gubi sama sebe. Isusov središnji naziv koji izražava njegovo dostojanstvo jest upravo naziv “Sin”. Time se jednom riječju sažima cijeli njegov život. Usmjerenje njegova života izražava se jednom riječju “Abba” – Otac. Isus je znao da nikad nije sam i sve do posljednjeg vapaja na križu slijedio je Oca, posve usmjeren prema njemu. Nije se htio zvati nekim drugim imenom koje upućuje na moć i vlast, nego se koristio nazivom “Sin”. Djetinjstvo poprima tako izvanredno mjesto u Isusovu propovijedanju i naučavanju jer najdublje odgovara njegovu osobnom otajstvu, njegovu sinovstvu. Njegovo najviše dostojanstvo nije u konačnici moć koju ima, nego se utemeljuje na njegovu biću okrenutom prema Ocu.
Biti djeca, kaže papa Benedikt XVI., znači reći “Oče”. No, biti djeca znači reći i “Majka”. Kad bismo uklonili ovu mogućnost, uklonili bismo ljudski element Isusova djetinjstva. Što Isus uči od svoje majke? Uči reći “da”. Sve ono što ti želiš, moj Bože. “Evo me službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj”. Ovo je molitva koju je Isus naučio od svoje zemaljske Majke, od Majke koju je Bog nadahnuo da prva izgovori ovu riječ novoga i vječnoga Zavjeta.
Kršćanin se neće nikada umoriti slaveći Božić. Uvijek je to izvor novih nadahnuća i istinske radosti. Iz godine u godinu osjećamo o blagdanu Božića novi zanos i prepuštamo se jedinstvenoj Božjoj ljubavi. Poruke Božića su jedinstvene. Riječ Božja, Druga božanska osoba, Sin Božji postao je čovjekom. Onaj po kome sve postoji pojavio se među nama u liku čovjeka. Utjelovljenje Sina Božjega ostat će nam tajnom. Međutim, to je u isto vrijeme i jedinstveni dar. Svijet se više ne može zamisliti bez tog događaja. Vrijeme brojimo od tog časa. Već smo ušli u treće tisućljeće od časa Isusova rođenja. Potom događaju sve je to vrijeme spasenja. “Javljam vam veliku radost koja će razveseliti sav narod. U Betlehemu, gradu Davidovu, danas vam se rodio Spasitelj koji je Krist Gospodin!” (Lk. 2,10-11).

Čestit i blagoslovljen Božić – HRISTOS RAŽDAJETSJA – SLAVITE JEGO!