Draga braćo i sestre, poštovani Marijini štovatelji!

U Euharistijskoj godini, koju u našoj nadbiskupiji slavimo, pozvani smo i Mariju promatrati u svjetlu tog središnjeg otajstva naše vjere, kako bismo otkrili mnogostruke duboke veze između nje i euharistije, zbog kojih je papa Ivan Pavao II. Mariju nazvao “ženom euharistije”. Bitne su dimenzije euharistije spomen, prikazanje i žrtva, zahvaljivanje i poslanje. Te euharistijske dimenzije otkrivamo u cijelom Marijinu životu, pa i u otajstvu njezina uznesenja na nebo. Kao takva Marija nam je učiteljica kako i sami moramo biti povezani s euharistijom, kako euharistijski živjeti i na koncu onamo stići gdje se ona sada nalazi.
Euharistija je, prije svega, spomen-čin Isusove žrtve na križu kojom je on ljudski rod spasio od grijeha i smrti. Svoju žrtvu on je simbolički anticipirao za vrijeme posljednje večere sa svojim učenicima, kada je uzeo kruh, zahvalio Ocu za njega, razlomio ga i dao učenicima govoreći: “Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje. Ovo činite meni na spomen.” Tako i čašu s vinom govoreći: “Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi koja se za vas prolijeva” (Lk 22, 19-20). Ipak, zapovijedajući da to ponavljaju njemu na spomen, Isusova intencija nije bila postići da ga učenici potpuno ne zaborave kad više ne bude fizički među njima nego da po znacima kruha i vina on i nadalje bude među njima stvarno i trajno prisutan i aktivan.
Normalno je da se našem razumu postavlja pitanje: “Kako je to moguće? Kako je moguće da komadić kruha i čaša vina, koje prinosimo na oltar i blagoslivljamo, postaju Isusovo tijelo i krv?” Ali dok se naš razum opire da to prihvatimo, Marija nam priskače u pomoć govoreći nam isto što i učenicima u Kani: “Što god vam rekne, učinite” (Iv 2, 5). U tom smislu Marija ne prestaje pozivati i ohrabrivati učenike svoga Sina da mu vjeruju i u vjeri u njega prihvaćaju ono što im on zapovijeda, makar to ne razumjeli. Znamo li da je euharistija izvor iz kojega proizlazi sav život i poslanje Crkve, kao i ono najuzvišenije što ona može činiti, lako uočavamo kakvu središnju ulogu Marija ima u Crkvi. Ona, potičući i ohrabrujući Isusove učenike da vrši ono što im je on zapovjedio, iako to nadilazi moć njihova naravnog ljudskog razumijevanja, pomaže Crkvi da čini ono što je neophodno da bi živjela i djelovala. Svjesna te Marijine uloge, Crkva Mariju osobito štuje i njoj se oduvijek utječe za zagovor.
Ali Marijina se uloga ne svodi samo na to da potiče Isusove učenike kako bi, iako ne razumiju, u vjeri prihvaćali i činili ono što on od njih traži. Ona, naime, ne potiče samo riječima nego prvenstveno vlastitim primjerom. Znamo koliko je toga morala prihvatiti od Boga i učiniti kako je on tražio, iako nije razumjela. Znamo kako je kod navještenja anđela pitala: “Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?” (Lk 1, 34). Možemo pretpostaviti da je Marija bezbroj puta u svome životu Bogu postavljala pitanje: “Kako je to moguće?” Ali, iako nije razumjela, ona je prihvatila da bude majkom Sina Božjega. Također, iako nije razumjela, vjerovala je da je to dijete koje je rodila doista Sin Božji koji će spasiti svijet. Isto tako, premda nije razumjela zbog čega je potrebno da on umre kako bi ostvario djelo ljudskog spasenja, prihvaćala je i to u vjeri i bezuvjetnom povjerenju u Boga. Zato joj Elizabeta kliče kod susreta s njome: “Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina” (Lk 1, 45). Cijeli je Marijin život zapravo veliko “otajstvo vjere”, pa kad traži od Isusovih učenika da prihvate što im on zapovijeda, iako to ne razumiju, dakle na temelju čiste vjere u njega, ona drugima sugerira samo ono što je i sama prihvaćala i činila.
No, njezin poticaj i poziv izviru ujedno iz iskustva koje je ona stekla s Bogom kad mu je povjerovala, naime da on stvarno, kad mu vjerujemo, čini i pomaže činiti ono što od nas traži. Kao da nam kaže: “Gle, ja sam iz vjere prihvatila ono što je od mene tražio, iako to nisam razumjela, i dogodilo mi se je kako je tražio.” Ona je doista Bogu vjerovala i dogodilo joj se kako je vjerovala. Upravo je zbog toga štujemo kao “Majku svih vjernika”. Kao što je Abraham otac svih koji vjeruju, tako je Marija njihova majka.
Kako smo čuli, Isus je svojim učenicima zapovjedio da ono što je on u dvorani posljednje večere učinio pred njima, oni čine njemu na spomen. No, kako se spominjati Isusa i njegova djela? Znamo da je to moguće na dublji i površniji način, sa srcem ili samo običnim pamćenjem. Kakvo je sjećanje Isus od nas očekivao, najbolje možemo naučiti od Marije o kojoj je sv. Luka zapisao da je sve događaje vezane za svoga sina Isusa čuvala i prebirala u svome srcu. Sv. Luka u dva navrata izričito govori o tom Marijinu pamćenju događaja iz Isusova života. Vezano za rođenje, nakon što su se novorođenom Spasitelju došli pokloniti betlehemski pastiri, Luka bilježi: “Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu” (Lk 2, 19). A kad su Marija i Josip Isusa našli u hramu i vratili se u Nazaret, Luka opet kaže: “A majka njegova brižno čuvaše sve ove uspomene u svom srcu” (Lk 2, 51). Čuvati u srcu znači čuvati s ljubavlju.
Vidimo kako sv. Luka naglasak stavlja na brižno čuvanje i prebiranje događaja i uspomena u srcu. Očito je Isus želio takav spomen i od svojih učenika, očito je želio da oni obnavljaju spomen na njega i njegovu vazmenu žrtvu na isti način kako je to činila njegova majka koja je u srcu čuvala i prebirala sve što se je njega ticalo.
Drugim riječima, zapovijedajući nam da ono što je on učinio za nas obnavljamo njemu na spomen, Isus želi da ga se, slaveći euharistiju, spominjemo sa srcem, a ne samo s usnama i jezikom, s ljubavlju, a ne samo hladno razumski. Samo srce koje pamti oživljuje ono što je bilo čineći to prisutnim i aktivnim u sadašnjost. Samo vjera koja proizlazi iz srca čini prisutnom i sada aktualnom Isusovu žrtvu ljubavi dok je se spominjemo na oltaru.
A spominjati se i slaviti njegovu žrtvu sa srcem i ljubavlju znači u njoj osobno sudjelovati, u nju se uključivati prinoseći se i predajući zajedno s Isusom Ocu nebeskom za spasenje svijeta. U tom smislu sv. Pavao poziva: “Zaklinjem vas, braćo, milosrđem Božjim: prikažite svoja tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu milu – kao svoje duhovno bogoslužje” (Rim 12, 1).
U Mariji imamo i za to nenadmašiv primjer. Kad je na Božju ponudu odgovorila: “Evo službenice Gospodnje”, ona je u doslovnom smislu riječi svoje tijelo prikazala Bogu da bi se on njime poslužio za utjelovljenje svoga Sina i ostvarenje svoga plana spasenja po njegovu utjelovljenju. No, ona se Sinu pridružila i na križu, gdje je u dubokoj boli prinijela Bogu njega i sebe s njime. Štoviše, Marija je cijelim svojim životom živjela žrtvenu dimenziju euharistije, dok je npr. slušala Šimunove riječi u hramu da će njezino dijete biti “znak osporavan” i da će njoj samoj mač boli probosti dušu (usp. Lk 2, 34 – 35) ili dok je proživljavala postupno odvajanje Sina od nje, kad je došao čas da počne ostvarivati svoje poslanje. Pripremajući se na taj način iz dana u dan za Kalvariju, “Marija je živjela neku vrstu ‘anticipirane euharistije’, reklo bi se ‘duhovno zajedništvo’ želje i prinosa, koje će imati svoj vrhunac u sjedinjenju sa Sinom u muci”, kaže Ivan Pavao II. (Ecclesia de Eucharistia, br. 56).
Euharistija je, nadalje, poglavito hvala i zahvaljivanje Bogu “po” Kristu, “s” Kristom i “u” Kristu. Kada Marija pjeva Bogu svoj “Veliča”, koji smo slušali u današnjem evanđelju, ona upravo čini to: Hvali Oca nebeskog ‘po’ Isusu, ali i ‘u’ Isusu’ i ‘s’ Isusom kojega u svome krilu nosi. Promatrajući Marijino zahvaljivanje, spoznajemo kakvo treba biti i naše zahvaljivanje Bogu u euharistiji, ali i u životu. Ono je pravo ako proizlazi iz dubokog sjedinjenja s Kristom i njegovom žrtvom, ali i iz srca čistog i poniznog kakvo je bilo Marijino. Drugim riječima, naše zahvaljivanje treba biti poput zahvaljivanja biblijskih “Božjih siromaha”, s kojima se Marija poistovjećuje. Oni sve svoje pouzdanje stavljaju u Gospodina, u njega se nadaju i njemu za sve zahvaljuju. Upravo tako Marija zahvaljuje Bogu za sve što je učinio njoj i svima koji u njega vjeruju. Time i nas uči pravom euharistijskom stavu i zahvaljivanju.
Poslije euharistijskog slavlja slijedi življenje prema onom što smo slavili, “euharistija poslije euharistije”, kako neki vole reći. U tom svjetlu možemo promatrati Marijin pohod Elizabeti, o čemu smo slušali u današnjem evanđelju. Nakon što je primila Isusa u sebe, Marija se ne zatvara u sebe, kako bi u privatnosti i intimnosti razmatrala ono što joj se dogodilo, nego žurno kreće na put ljubavi, pokazujući na taj način posebnu osjetljivost i raspoloživost. Isusa kojega je primila u svoje krilo, ona nosi sa sobom i donosi ga svojoj rođakinji Elizabeti, kojoj je potrebna njezina pomoć. U toj Marijinoj gesti otkrito nam je najdublje značenje kršćanskog kritasa. Kršćanin, dok donosi materijalnu ili duhovnu pomoć, donosi ujedno Isusa Krista onomu kojemu pomaže. Zato se kršćanski karitas ne može svesti na obično socijalno pomaganje ili socijalni rad. Bitno je uočiti da Marija kreće na put odmah po anđelovu navještenu. Ta “žurnost” mora biti vrlina i svakog tko slavi euharistiju i Isusa prima u svoje srce. Poput Marije, svaki takav trebao bi bez oklijevanja i izgovora poći ususret potrebitima, osjećajući u sebi “požurivanje Kristove ljubavi”, kako je govorio sv. Pavao (usp. 2 Kor 5, 14).
Konačno, i euharistijska pretvorba ukazuju na Mariju, posebno na njezino uznesenje, koje danas slavimo. U euharistiji se kruh i vino, koji simboliziraju naš život i rad, ali i sva kozmička stvarnost, pretvaraju u tijelo Kristovu, tj. zadobivaju božansku dimenziju. Time je svaka euharistija nagovještaj konačne preobrazbe svega u Kristu. Uznesenjem dušom i tijelom u nebesku slavu, Marija je u potpunosti postala već dionicom tog konačnog preobraženog i proslavljenog stanja koje nam je Krist svojim uskrsnućem omogućio. Zašto se to ostvarilo na njoj prije nego na svima drugima? Nije li odgovor upravo u tome što je ona svoj zemaljski život već euharistijski, tj. posve preobraženo i Bogu posvećeno, prihvaćala i živjela, što je, dakle, njezina zemaljska egzistencija bila u potpunosti “euharistijska egzistencija”? Koliko je Marija već ovdje očekivala “nova nebesa” i “novu zemlju”, vidljivo je i iz njezina “Veliča”, koji je prožet nadom da će Bog moćnike zbaciti s prijestolja, a uzvisiti neznatne. Zato Ivan Pavao II., osvrćući se na Marijin “Veliča”, kaže: “Marija pjeva o ‘novom nebu’ i ‘novoj zemlji’, koji u euharistiji imaju svoj predokus i u nekom smislu svoj programski ‘plan'” (Ecclesia de Eucharistia, , br. 58).
Draga braćo i sestre, ovdje smo se okupili da bismo se Mariji molili za
zagovor, ali i ugledali se u nju te slijedeći njezin primjer slavili i živjeli euharistiju kao predokus novog neba i nove zemlje “gdje pravednost prebiva” (usp. 2 Pt 3, 13). Što više budemo ljudi euharistije, kao što je Marija bila žena euharistije, to ćemo više ulaziti u božansku sferu već ovdje, a u potpunosti kada Krist dođe učiniti sve novim (usp. Ot 21, 5). Amen.