Draga braćo i sestre, poštovani Marijini štovatelji!
1. Čitanje iz knjige Otkrivenja govori o Ženi koja se pojavljuje kao “velik znak na nebu”: “Znamenje veliko pokaza se na nebu: Žena zaodjenuta suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda.” Izborom tog čitanja za liturgiju svetkovine Marijina Uznesenja na nebo Crkva ispovijeda da u Mariji prepoznaje tu Ženu koja je “veliki znak na nebu”.
Ovo nas podsjeća na farizeje koji su jednog dana pristupili k Isusu ištući od njega “da im pokaže kakav znak s neba” (Mt 16, 1), na što im je on odgovorio: “Uvečer govorite: ‘Bit će vedro, nebo se žari.’ A ujutro: ‘Danas će nevrijeme, nebo se tamno zacrvenjelo. Lice neba znadete rasuditi, a znakove vremena ne znate” (Mt 16, 2-3). Drugim riječima, Isus kaže da je on sam znak s neba, ali ga njegovi sugovornici zbog svoje zaslijepljenosti ne prepoznaju.
Radi se, dakle, o dva znaka s neba: o Ženi suncem zaodjenutoj, i o Isusu, kojeg je ona rodila. No, postoji i treći znak koji se, prema piscu knjige Otkrivenja, također pojavljuje na nebu. To je znak Zmaja, koji želi uništiti ženino, tj. Marijino potomstvo. Riječ je, dakle, o različitim znakovima, koje treba znati prepoznati i odgonetnuti. A svima je zajedničko, da se ono što označuju već događa. Kao što se događa zlo koje označuje znak Zmaja, tako se događa i spasenje koje označuju znaci Krista i Marije. Znak ne upućuje samo na nešto što će se tek dogoditi, nego na ono što se već počelo događati. U Kristu i Mariji počelo se već događati čovjekovo spasenje, kao što su već također na djelu Bogu i čovjeku neprijateljske sile koje označava znak zmaja.
2. Pitanje je, braćo i sestre, koliko smo sposobni i spremni prepoznati i odgonetnuti te znakove, te prihvatiti i slijediti njihove poruke. Naime, ono što se dogodilo Isusu s njegovim suvremenicima, koji su od njega tražili znak s neba, ne uočavajući da je on taj traženi znak, događa se mnogima i danas. Iako posvuda oko nas postoje mnogi znakovi koji upućuju na Božje postojanje i njegovu ljubav prema čovjeku, kao i na dublje uzroke zla u svijetu, uvijek ima onih koji to ne vide ili ne žele vidjeti, pa svoju nevjeru opravdavaju pomanjkanjem “znakova s neba”. A sve se to događa u vremenu u kojem čovjek, kao nikad do sada, umije odgonetavati ne samo meteorološke nego i mnoge druge prirodne znakove i pojave. To bi ga to trebalo potaknuti da dalje i dublje traži, ali on to ne želi ili nema hrabrosti za taj važni iskorak, potreban da bi se susreo s onim na što oni upućuju. Posljedica toga je tragično zatvaranje čovjeka u granice ovog svijeta i njegovo isključivo oslanjanje na svoje slabe ljudske sile.
3. Na pitanje farizeja da im pokaže kakav znak s neba, Isus je odgovorio da im se neće dati nikakav znak “doli znak Jonin” (Mt 16, 4). U Isusovim je očima Jonin trodnevni boravak u utrobi ribe bio pralik njegove smrti i trodnevnog boravka u grobu, a Jonino oslobođenje prethodno uobličenja njegova uskrsnuća, kojim je definitivno pobijeđena smrt, čovjekov najveći neprijatelj. Isusova smrt i uskrsnuće – to je Božji znak koji je potrebno razabrati, jer u njemu je do kraja očitovan Božji naum s čovjekom. Čuli smo kako sv. Pavao taj najveći znak s neba tumači: “Braćo! Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih! Doista, po čovjeku smrt, po Čovjeku i uskrsnuće od mrtvih! Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će u Kristu svi biti oživljeni. Ali svatko u svom redu: prvina Krist, a zatim su Kristovi…” (1 Kor 15, 20-23).
Isus je, dakle, prvi u nizu onih koji će kao on uskrsnuti, prijeći iz smrti u život. Prva nakon njega u tom redu ljudi koji su iz smrti prešli u besmrtnost stoji Isusova majka Marija. Zato je ona, ali uvijek u zajedništvu sa svojim Sinom koji je za sve izvojevao pobjedu nad smrću, “znamenje veliko na nebu”. Naša je ljudska narav, doduše, već po svojoj združenosti s božanskom naravi u osobi Sina Božjega postala dionicom neprolaznog božanskog života. Ali Isus Krist je Bog i čovjek i kao takav je uskrsnuo i prešao iz smrti u život, dok je Marija samo čovjek i kao takva je prva od ljudi u potpunosti postala dionicom Kristove pobjede nad smrću i njegove uskrsne slave. Po tome je ona “znak velik”, koji nam je Bog dao i koji potvrđuje da je s Kristom svaki čovjek pozvan na uskrsni život.
4. Budući da danas slavimo svetkovinu Marijina uznesenja na nebo, pozvani smo dublje razmotriti i razabrati znak koji nam je u njoj dan. Naime, što se Mariji događa, to se događa i Crkvi, jer ona je Majka Crkve, njezin uzor i najizvrsniji član. U tom je smislu Žena zaodjenuta suncem znak koji upućuje na proslavljeni život Marije i svih onih koji poput nje vjeruju u Isusa i nasljeduju ga. Po njoj je, ukoliko je ona dio Crkve, sva Crkva već jednim svojim dijelom ušla u proslavljeni život, u koji će i drugi članovi, “svatko u svome redu”, kako bi rekao sv. Pavao, za njom također ući. Pisac knjige Otkrivenja trudi se taj život opisati u slikama: “zaodjenuta suncem” “mjesec joj pod nogama”, “na glavi joj vijenac od dvanaest zvijezda”. Sve su to slike o proslavljenju Marije, ali i Crkve, a to znači i svakog koji u Krista vjeruje. Ipak to su samo slike, koje više kažu što nije nego što jest taj proslavljeni život čovjeka u Kristu. Tu našu nemoć da predočimo i izrazimo život u koji je Marija već ušla, a mi se nadamo u svoje vrijeme ući, sv. Pavao je izrekao na nenadmašiv način riječima: “Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube” (1 Kor 2, 9). Doista, nama je lakše reći što nije, nego što jest taj budući život, slično kao što i o Bogu više znamo što nije nego što jest. Ali da za svakoga, koji u Krista poput Marije vjeruje i poput nje ga nasljeduje, postoji mogućnost vječnog života, u to smo nepokolebivo sigurni, jer na to mnogi znakovi upućuju, a posebno dva najizvrsnija: Kristovo vazmeno otajstvo i Marijino uznesenje na nebo.
5. Tumačeći “veliko znamenje ” koje nam je dano u Ženi zaodjenutoj suncem, pisac knjige Otkrivenja uočava i nešto drugo: vidi da je ta Žena istodobno u porođajnim bolima i da joj Zmaj pokušava ugrabiti čedo čim ga rodi. To znači da je Marija znak koji upućuje ne samo na buduću slavu, nego i na borbu da bi se do te slave došlo. Sile protiv kojih se ona i svaki čovjek mora boriti nisu obične, samo ovosvjetovne, nego dublje, natprirodne, zbog čega pisac Otkrivenja kaže da se i Zmaj kao znak pojavljuje na nebu. U Mariji se otkriva da se do nebeskog života dolazi otporom takvim silama, koje su najdublji uzrok svakog zla.
Pored toga, Marija je znak koji pokazuje Božju vjernost. U njoj prepoznajemo onu Ženu o kojoj nakon grijeha prvih ljudi govori Knjiga Postanka. Bog tada obećava da će se pojaviti Žena čiji će potomak zmiji satrti glavu, a ona će mu vrebati petu (usp. Post 3, 15). Marija je ta Žena, a njezin je potomak Isus Krist, koji je zmiji, starom zlu, satro glavu, ali je i sam pritom bio kušan, štoviše, u borbi je i podlegao, ali samo privremeno, jer je nakon tri dana od mrtvih uskrsnuo.
Konačno, Žena o kojoj govori pisac knjige Otkrivenja i koju prikazuje kao Majku što rađa, označava ne samo Mariju kao pojedinačnu osobu nego i kao Crkvu koja rađa ljude na život u Bogu, ali joj neprijatelj pritom odmah pokušava na sve načine uništiti potomstvo. Ono što je neprijatelj Boga i čovjeka pokušao učiniti Mariji, kad joj je već kod rođenja planirao oteti i ubiti dijete, ponavlja se neprestano i Crkvi, kojoj se također ne prestaje otimati duhovno potomstvo. Mnoge način kako se ljude, posebno djecu i mlade, nastoji udaljiti od Crkve i Krista, treba gledati i tumačiti u svjetlu tog vječnog neprijateljstva između potomstva Ženina i potomstva Zmijina.
6. Nedavno sam pročitao još jedno tumačenje znaka koji predstavlja Žena koja rađa i kojoj Zmaj pokušava ugrabiti čedo čim ga rodi. Posrijedi je pokušaj “stare zmije” da osujeti materinstvo. Neprijatelj čovjeka od početka zna, naime, da će samo tako moći upropastiti čovječanstvo ako mu oduzme materinstvo. U tom smislu autor tog tumačenja tvrdi: “Mnoga danas pobačena djeca nisu nikakva nezgoda na radu ili nekakva zanemariva pojava naše civilizacije, nego apokaliptički pokazatelj za to da je ognjeni Zmaj danas potpuno na djelu! On želi uništiti čovjekovu plodnost!”
Pogrešno bi, međutim, bilo pod tim misliti samo na biološku plodnost ili na biološko materinstvo, koje je danas, kako znamo, veoma ugroženo. Ono što ognjeni Zmaj želi prije svega uništiti jest “duhovno materinstvo”, jer zna, kad to uništi, uništit će i biološko. Naime, “tajna majčinske plodnosti nije u tome što tijelo žene rađa, nego što ona ima srce koje sluša i prihvaća.” Slično je mislio i Isus kad je usklik neke žene: ” Blažena utroba koja te nosila i prsi koje si sisao” popratio riječima: “Još blaženiji oni koji slušaju riječ Božju i čuvaju je!” (Lk 11, 27-28).
Budući da je Marija ona obećana Žena čiji će potomak satrti zmiji glavu, njezin je jedini poziv materinstvo, koje se “sastoji točno u onome što sačinjava istinsko biće čovjeka: primati i davati. U tom trajnom stavu Marija prati čovječanstvo i Crkvu do kraja vremena.” To znači, kad čovjek postane nesposoban za primanje i davanje, on postaje nesposoban za život. U tom smislu ognjeni Zmaj sve čini kako bi u čovjeku uništio smisao za materinstvo, jer ga time udaljuje i od život.
7. Ali, braćo i sestre, Marija nije samo znak nego i Učiteljica od koje učimo kako tumačiti znakove vremena. Njezin “Veliča” ne predstavlja samo nadahnutu ispovijest njezine vjere kojom odgovara Bogu koji se objavljuje i čini čudesna djela. U njezinu Veliča, kojeg smo upravo čuli kao evanđeoski navještaj, sadržana je čitava teologija povijesti spasenja, što pokazuje da je Marija umjela proniknuti u duboko značenje mnogih znakova i događaja što ih je Bog činio objavljujući se izabranom Božjem narodu. U svima njima ona je znala uočiti jedinstvenu nit koja ih sve spaja i povezuje. Ta nit se sastoji u tome da Bog, svojim riječima i gestama, koliko god bile raznolike i tajnovite, ima samo jedan cilj: raspršiti oholice umišljene, zbaciti silnike i otpustiti bogate prazne, a uzvisiti neznatne i nasititi gladne kruhom i pravednošću. Mnogi znakovi što ih je Bog činio tijekom povijesti, slijevaju se u taj jedinstveni znak vremena, u Božju zauzetost za siromahe. To je Marija kao poruku mnogih znakova uočila i shvatila, a pod njezinim vodstvom to sve dublje shvaća i Crkva. Zato papa Ivan Pavao II. ističe kako Crkva neprestano treba gledati u Mariju i od nje učiti, “da bi u punini shvatila značenje svoga poslanja” (RM 37).
8. To znači da je i svaki od nas, braćo i sestre, pozvan poći u Marijinu školu i od nje marljivo učiti čitati znakove vremena po kojima nam Bog očituje svoju volju i svoju blizinu. U ovoj Godini euharistije u našoj Riječkoj nadbiskupiji, koja će doskora završiti slavljenjem Nadbiskupijskog euharistijskog kongresa, trebamo Mariju, koju je Ivan Pavao II. nazvao “Ženom Euharistije”, posebno moliti da bolje shvatimo i prihvatimo poruku uzvišenog znaka kruha i vina u kojemu nam se dariva Krist dušom i tijelom i po kojem mi već sada postajemo dionicima njegova božanskog života, u koji ćemo u potpunosti ući kad on postane sve u svemu. Neka nam ona, koja se pojavila kao velik znak na nebu, pomogne da što dublje proniknemo u dubinu euharistijskog otajstva, koje je nebeski znak trajne prisutnosti uskrsnulog Gospodina među nama, i da ono što shvatimo, to i slavimo i živimo. Amen.