Draga braćo i sestre!

Sjećajući se godina koje je za vrijeme II. svjetskog rata provela kao voditeljica utočišta za žene, među kojima su mnoge bile Židovke, kojima su sloboda i život svakodnevno bili ugroženi, Georgette Blaquiere, francuska duhovna spisateljica, zapisala je: “Od njih sam primila smisao za čekanje, za nadu. One su svaki dan očekivale spasenje i znale su da će doći, da će Bog doći. One su za mene bile utjelovljenje nade usred zla, u provaliji svijeta. Sjećam se također jedne teško ranjene žene, Židovke izbjegle iz istočnih zemalja, koju sam zapitala: ‘Kako možete podnijeti kušnje kroz koje prolazite?!, a ona mi je odgovorila: ‘Gledajući uvijek naprijed i nadajući se’.” Stav ovih žena spisateljica nalazi i kod Marije te zaključuje: “I Marija je pripadala toj vrsti ljudi.”
Slično o Mariji misli i Sveti otac Benedikt XVI. koji je u svojoj enciklici “U nadi spašeni” naziva “zvijezdom nade”, obrazlažući to riječima: “Čovjekov je život putovanje. Prema kojem cilju? Kako pronaći put do tog cilja? Život je poput nekog putovanja morem povijesti, često mračnim i uzburkanim, putovanja na kojem otkrivamo zvijezde koje nam pokazuju put kojim valja ići. Prave zvijezde u našem životu su osobe koje su znale živjeti ispravno. One su svjetla nade. Sigurno je Isus Krist svjetlo, sunce koje je granulo nad svim tminama povijesti. Ali da bismo došli do njega, trebamo također neka nama bliža svjetla, a to su osobe koje zrače svjetlom koje crpu iz njegova svjetla i predstavljaju nam tako putokaz na našem putovanju. A koja bi osoba mogla biti više zvijezda nade od Marije, koja je svojim ‘da’ samom Bogu otvorila vrata našeg svijeta; ona koja je postala živi Kovčeg Saveza u kojem se Bog utjelovio, postao jedan od nas, razapeo svoj šator među nama (usp. Iv 1, 14)?” (br. 49).
Tako Papa o Mariji.
Draga braćo i sestre! Svaki čovjek pripada određenom narodu, od kojega prima i s kojim dijeli njegove težnje i nade, posrtanja i razočaranja. Marija je u tom smislu bila kći svoga židovskog naroda, naroda koji je u sebi gajio i čuvao veliko obećanje, veliku nadu u slobodu, pravdu, u obnovu čovjeka i svega stvorenoga, što će ostvariti Mesija, Božji Pomazanik, kada dođe. Cijelo Sv. pismo nam govori o tome, zbog čega je ono knjiga velike nade koju je izabrani izraelski narod primio od Boga i tijekom povijesti čuvao u svom srcu za sebe i cijelo čovječanstvo. Posebno su se proroci brinuli da narod tu nadu nikada ne izgubi.
Ipak su je mnogi tijekom povijesti izgubili. Narodni su vođe vjeru u Boga koji ih je izveo iz egipatskog ropstva često zamjenjivali klanjanjem idolima, ili su odbacivali Boga kako bi saveznike mogli tražiti među okolnim kraljevima i državama. Mnogi su vjeru prihvaćali samo izvanjski, ne i životom. Proroci su takve pojave žestoko žigosali, upozoravajući da otpad od pravoga Boga vodi u propast i ropstvo. I tako je doista bilo.
Postojao je, međutim, i vjerni ostatak koji nije dopuštao da se nada u srcu naroda posve ugasi. Nikada nije nedostajalo onih koji su se, poput židovskih žena o kojima smo slušali na početku ove propovijedi, nadali u ispunjenje Božjih obećanja i onda kada se činilo da za to ne postoji nikakvo opravdanje. Takvi su bili svi izraelski proroci, ali i mnogi obični ljudi u svim naraštajima tijekom povijesti, ljudi poput proročice Ane i starca Šimuna, koji su očekivali “utjehu Izraelovu” i “otkupljenje Jeruzalema”, kako je sv. Luka zapisao o njima u svome evanđelju opisujući njihov susret s Isusom, kojega su Josip i Marija donijeli u hram da ga prikažu Gospodinu.
Tom svetom ostatku pripadala je i Marija. Ona je bila od onih koji su u svom srcu čuvali i gajili nadu Izraela. Zato je, kad je došao trenutak, bila spremna dati Bogu pristanak i postati majka njegova Sina. “Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi”, odgovorila je anđelu. Ali to ne znači da je njezina nada bila bez kušnji. Ona je proživljavala teške kušnje u svom odnosu s Bogom, slično kao Abraham, kojega nazivamo ocem svih koji vjeruju. Sina kojega je začela po Duhu Svetom, htjeli su joj odmah nakon rođenja oteti i ubiti. Bilo joj je kao Abrahamu, kojemu Bog najprije dariva dijete i obećava mu u njemu veliko potomstvo, a zatim od njega traži da mu ga žrtvuje. Kolika je kušnja za Marijinu nadu bila riječ starca Šimuna, da će joj mač boli probosti dušu, dok će njezino dijete biti na propast i uzdignuće mnogima? Što je mogla misliti i osjećati dok je to slušala? A što je tek u svome srcu proživljavala dok je promatrala Isusovu muku i smrti na križu?
U svim tim teškim trenucima Marija nije ipak izgubila povjerenje u Boga. Bilo joj je teško i neshvatljivo, ali nadu je sačuvala. Koliko je Golgota bila teški ispit njezine nade, toliko je uskrsno jutro bila njezina najsnažnija potvrda. Zato joj se Sveti otac Benedikt XVI. obraća riječima: “Podno križa, po samoj Isusovoj riječi, ti si postala majka svih onih koji vjeruju. U toj vjeri, koja i u tami Velike subote daje sigurnost nade, koračala si ususret uskrsnom jutru. Radost uskrsnuća dotaknula je tvoje srce i na nov te način povezala s učenicima, predodređenima da postanu Isusova obitelj po vjeri.”
A sad se zapitajmo, braćo i sestre, koje značenje na tom putu nade ima Marijino uznesenje na nebo? Bez sumnje, ono je, prije svega, potvrda ispravnosti tog puta. Marijino uznesenje pokazuje da život utemeljen na nadi i vjeri u Boga ne završava u ništavilu i ispraznosti, nego u slavi novog božanskog života. Isusovo je uskrsnuće bilo potvrda ispravnosti puta kojim je prošao on kao Bog i čovjek. Marijino uznesenje potvrđuje ispravnost puta nade jednog čovjeka, jedne žene, dakako, puta nade utemeljene na vjeri u Isusa Krista Uskrsnuloga. Ono nam je u tom smislu “bliži znak”, budući da nam približava svjetlo i snagu Kristova uskrsnuća. To znači da nas Bog po Marijinu uznesenju dodatno učvršćuje u nadi da je Krist doista prvina svih uskrsnulih. Drugim riječima, njezino je uznesenje veliko obećanje koje je dano svima nama, da ćemo svi s Kristom ući u njegov proslavljeni život. Zato je dogma o Marijinu uznesenju s razlogom najpročanskija i značenjem najbremenitija od svih Marijinih otajstava.
Prema tome, pozvani smo, braćo i sestre, da se danas učvrstimo u kršćanskoj nadi slijedeći primjer Marije, Majke Isusove, ali i najvjernije njegove učenice. Današnji nam blagdan jednostavno poručuje: Tko bude slijedio Mariju, tko bude išao putem kojim je ona prošla, taj će također stići onamo kamo je ona stigla, a to je slava Krista Uskrsnuloga.
Upirući svoj pogled u Mariju zvijezdu nade, postajemo također svjesniji svoje odgovornosti za očuvanje istinske nade u narodu i društvu kojemu pripadamo. I naš narod, kao i ostali narodi Europe i svijeta, primio je od Boga veliku nadu kada mu je naviješteno evanđelje Isusa Krista. Toj smo nadi ostali vjerni zahvaljujući činjenici da je, kao i u starom Izraelu, uvijek bilo onih koji su je u svom srcu brižno čuvali i onda kada su je drugi napuštali. Molimo da i ubuduće budemo imali dovoljno uvjerljivih svjedoka Božje nade. U ovim burnim vremenima mnogo toga nam je potrebno da bismo ostali na razini dostojnoj čovjeka, ali iznad svega potrebno nam je ono što Benedikt XVI. naziva “velikom nadom”, koje je Marijino uznesenje najrječitiji znak. Bez velike nade koja nam je dana u Isusu Kristu, mnoge male zemaljske nade ne mogu ispuniti naš život i dati mu konačni smisao. Ljudsko srce stvoreno je za Boga i nemirno je dok se ne smiri u njemu, rekao je već davno sv. Augustin.
U Mariji, skromnoj nazaretskoj djevici, koja u svome srcu čuva i nosi nadu čitavog Izraela, Crkva prepoznaje sebe kao čuvaricu velike nade za svakog čovjeka, za svaki narod u kojem se nalazi i za cijelo čovječanstvo. U njoj, koja vjerujući Bogu začinje u svome krilu Isusa Krista, koji je izvor svake nade, Crkva vidi i svoju plodnost, jer i po njezinoj se vjeri Krist ne prestaje začinjati i rađati kao nada za čovjeka u svakom vremenu i na svakom mjestu. U Mariji, koja hiti u susret svojoj rođakinji Elizabeti, da bi joj pomogla, ali i podijelila s njome radost i nadu, Crkva prepoznaje sebe na putovima ovoga svijeta koji je vode u susret svakom čovjeku, posebno onom slabom i ugroženom. U Mariji, koja se ne prestaje nadati ni pod križem, Crkva dobiva snažan poticaj da se ne prestane nadati ni onda kada se čini da je sve izgubljeno. Isto tako, u Marijinomu uznesenju Crkva vidi anticipaciju svoga proslavljenja, i sve to s razlogom, jer Marija je Majka Crkve i njezin najuzvišeniji član.
Molimo, stoga, braćo i sestre, da nam ta velika zvijezda nade nikad ne prestane obasjavati naše životne putove, putove naših očeva i majki, djece i mladih, putove svih onih kojima je povjerena briga za opće dobro. Vođeni tom zvijezdom, nećemo skrenuti na stranputice koje vode u smrt. Molimo da nas Marijina zvijezda nade neprestano usmjerava prema onome koji je za sebe rekao: “Ja sam put, istina i život.” To je naš Gospodin Isus Krist, kojemu neka je slava i čast sada i u vjekova. Amen.