Čitanja: Iz 61,1-3a.6a.8b-9; Otk 1,5-8; Lk 4,16-21;

Predraga braćo biskupi, prezbiteri i đakoni; dragi redovnici i časne sestre redovnice; bogoslovi i sjemeništarci; redovnički kandidati i kandidatice; draga braćo i sestre u vjeri!

1. U ovom se Slavlju veoma snažno očituje i doživljava nadbiskupijska Crkva. U srcu Velikoga tjedna, najsvetijeg tjedna u liturgijskoj godini, Nadbiskup sa svojim pomoćnim biskupima, prezbiterima i đakonima slavi Euharistiju koja na vidljiv način označava zajedništvo Prezbiterija te istodobno s nazočnim vjernicima izražava jedinstvo partikularne Crkve.
Draga braćo biskupi, prezbiteri i đakoni, predraga braćo i sestre, Kristovi vjernici, sve vas od srca pozdravljam. Na današnji dan ponajprije želim zahvaliti vama, draga subraćo, na primjeru vaše svećeničke službe i odanosti, a vama draga braćo i sestre, za svjedočanstvo vjere i crkvenog zajedništva.
Sada smo posebno povezani s našim papom Benediktom XVI. i sa svim svećenicima svijeta koji se u katedralama okupljaju oko svojih biskupa. Zahvalni smo Svetom Ocu što je odlučio, prigodom 150. obljetnice smrti svetoga Arškog župnika Ivana Marije Vianneya, proglasiti posebnu “Svećeničku godinu”. Tu će godinu Papa otvoriti na svetkovinu Presvetoga Srca Isusova, 19. lipnja ove godine. Sveti Otac želi da se tijekom te godine svećenici duhovno obnove u ponovnom radosnom otkrivanju svoga svećeničkog identiteta, da ojačaju bratsko zajedništvo Prezbiterija i sakramentalni odnos sa svojim biskupom. Glavna točka sljedeće sjednice Prezbiterskog vijeća Zagrebačke nadbiskupije, koja će se održati 27. travnja 2009. godine, bit će posvećena toj temi s naglaskom na programu za “Svećeničku godinu” u našoj Nadbiskupiji.

2. Draga braćo i sestre, i u ovoj Euharistiji u mislima i molitvama nosimo čitav Prezbiterij Zagrebačke nadbiskupije i svakoga svećenika, dijecezanskog i redovničkog, ponaosob, a posebno one koji su potrebniji. Neka i ovo slavlje ojača našu svećeničku vjernost danim obećanjima Bogu i Crkvi, kao i međusobnu povezanost i zajedništvo.
Od prošlog Velikog četvrtka biskupskim ređenjem u našoj katedrali, 29. ožujka 2008. godine, naš je dijecezanski biskupski kolegij povećan s novim pomoćnim biskupom mons. Ivanom Šaškom. Zahvalimo Bogu za njega kao i za jedanaest novih svećenika prošlogodišnjih mladomisnika: Mihilla Gojanija, Andriju Jambreuša, Tomislava Kralja, Mislava Kutlešu, Dražena Lauca, Vladu Letinčića, Brunu Matosa, Marka Ocvireka, Bornu Puškarića, Ivicu Tomaka i Krešimira Žižeka. Njih, kao i šestoricu redovničkih svećenika koji su bili zajedno s njima zaređeni, preporučujem u vaše molitve.
Za svećeništvo se pripremaju naši đakoni: Tomislav Škender, Anđelo Maly, Ante Barišić, Krunoslav Brunović, Branimir Budinski, Vladimir Drnetić, Anđelko Katanec, Ivan Valentić, Marko Vuković, Darko Bručić Pavuk, Mato Malekinušić, Marko Princ i Branko Risek. Njih pratimo zajedništvom i molitvenom potporom.

Od 8. prosinca 2008. godine imamo i sedam trajnih đakona u Zagrebačkoj nadbiskupiji, a to su velečasna gospoda: Miljenko Bošnjak, Krunoslav Kičinbači, Ivan Markulin, Ivan Mandić, Stanko Mikulić, Marijan Spehnjak i Stipo Šarić. U nadbiskupskoj sinodskoj pripremi sazrelo je vrijeme za obnovu trajnog đakonata u našoj mjesnoj Crkvi. Zahvaljujući Bogu na tom daru, želim da se đakonsko služenje još više učvrsti u vjerničkim zajednicama naše Nadbiskupije, a našim prvim trajnim đakonima budimo potpora i pomoć u služenju kojemu su se ređenjem posvetili.
Bogu preporučimo i preminule naše svećenike, posebno one koje je Bog pozvao k sebi nakon prošlog Velikog četvrtka, a to su prečasna subraća u svećeništvu: Ivan Lovrić, Nikola Stojanović, Danijel Labaš, Mate Žlimen, Josip Kovač, Željko Jurak, Željko Pavičić, Josip Jakšić, Milan Balenović, Franjo Blažek i Augustin Holi. Njih preporučimo Božjem milosrđu, a svojim žarkim molitvama pratimo i onu našu braću koja su posustala u svećeničkoj službi i koja više nemaju snage obnavljati svoja svećenička obećanja.

3. Draga subraćo! “A vas će zvati ‘Svećenici Gospodnji’,
nazivat će vas ‘Službenici Boga našega’.
Tko god ih vidi, prepoznat će
da su sjeme što ga Gospodin blagoslovi.” (Iz 61,6.9).
Braćo svećenici, danas okupljeni oko oltara, razmatrajmo o daru našega svećeništva u svjetlu Božjega očinstva. Božje očinstvo, kao i ono ljudsko, moguće je razumjeti samo ako je u službi života. A život se ne rađa ako se, ne očekujući ništa zauzvrat, besplatno ne daruje. Možemo reći da rađanje života uvijek traži umiranje – što za roditelje nikako ne znači nestanak, već naprotiv, pronalaženje u životu koji je puno viši.
Uz predanost i besplatnost, očinstvo mora biti prožeto i vjernošću. Vjernost je suprotnost svemu što je nestalno, rascjepkano, svemu što odražava samo isprazne želje. Vjernost označuje neprekinutost u vremenu, zahtijeva prisutnost u ljudskim životima, iziskuje žrtvu te sigurnost drugih da mogu računati na nas.
Kako nema očinstva bez vjernosti, tako nema očinstva ni bez povjerenja. Povjerenje otvara roditelje prema mogućnostima koje naziru u svojoj djeci, otvara dušu nadi. To su, draga braćo u svećeništvu, neki od uvjeta očinstva. Pokušajmo ih oživjeti u sebi na ovaj tako znakovit dan za naše svećeništvo.

4. Prvi primatelj kojemu smo, kao svećenici, pozvani iskazati očinski odnos, naš je subrat u svećeništvu. Svi imamo potrebu biti prihvaćeni, osjećati se ljubljenima. Jamačno, samo je Gospodin izvor i kraj ljubavi – pa grijati srca daleko od toga izvora znači zavaravati se i živjeti u beživotnoj hladnoći. Zato nam živa predaja Crkve i iskustvo svetaca preporučuju svagdanje, duboko i produženo razmatranje Riječi Božje, posebno sabrane u Božanskom časoslovu. Nije li upravo to prostor u kojemu je svatko od nas osobno pozvan obnoviti iskustvo Božje ljubavi? Gdje se još duša može tako u tišini i samoći pribrati, uroniti u jedinstvenost svojega bića, nadvladati logiku raspršenosti i briga koje često nameće i pastoralni rad?
Nije li svagdašnje slavljenje Euharistije srce napornih pastirskih dana? Ne vraća li nas upravo ona u središte i crkvenoga i osobnoga života? Ne pomaže li nam da svakoga dana iznova shvatimo kako smo po Kristovoj žrtvi postali svećenici? I ne krije li ona u sebi upravo to uzvišeno i otajstveno iskustvo trajnoga Božjeg očinstva i našega posinstva?
No, vjera ne uništava narav. Prihvaća je, usavršuje i uzvisuje. Evo zašto se – ako razmatranje bude zauzimalo prvo mjesto u našem svećeničkom životu – javlja potreba i očekivanje da Božje očinstvo osjetimo i po svećeništvu naše subraće. Bez ustručavanja možemo reći da upravo u zboru prezbitera imamo potrebu uzajamno se izgrađivati, davati i primati život jedan od drugoga. Na ovaj ili na onaj način svatko je od nas rukom dodirnuo dobrotvornu i životnu toplinu prijateljske blizine naše subraće. Nije li istinsko prijateljstvo među svećenicima odsjaj Božje ljubavi, način ponovnoga međusobnog pomaganja i učvršćivanja u svetom zvanju?
Koliko nam je potrebno da postanemo svjesni blagonaklone pozornosti drugih ljudi, a koliko tek da je osjetimo! Nije li i to dragocjen izraz Božje neograničene, očinske dobrote? Očev pogled koji do nas seže po Isusu – “Filipe, tko je vidio mene, vidio je i Oca!” – pogled je koji nas prihvaća takvima kakvi jesmo, koji nam pomaže da se preispitamo u istini, koji nas prati kako bismo mogli dati najbolje od sebe. Nije li istina da ponekad ono najbolje što posjedujemo ostaje skriveno u iščekivanju riječi potpore ili pogleda ohrabrenja? Samo se tako mogu razriješiti neki unutarnji čvorovi, raspršiti sjene i život učiniti jednostavnijim i ljepšim! Dobrohotnost je – znak očinstva i bratstva – poput gnijezda u kojemu se razvijaju pozitivni odnosi: samopoštovanje, povjerenje, suradnja, uvažavanje, poslušnost, slušanje, bratsko opominjanje, uzajamna duhovna i materijalna pomoć.
Osim toga, pravi otac cijeni dijete, prepoznaje u njemu naravne i milosne darove, ukazuje mu povjerenje i otvara ga budućnosti. Tako je i nastojanje da jednostavno i radosno otkrijemo bogatstva i mogućnosti svoje subraće – kako bi im porastao ugled u našim očima i u očima drugih ljudi – samo još jedan od načina uzajamnog izgrađivanja u iskustvu Božje dobrote.

5. Predraga subraćo, sveti nas red duboko ugrađuje u očinstvo Božje, jer On trajno rađa svoj narod. Naviještanje evanđelja i svetkovanje sakramenata, sigurni su i djelotvorni putovi po kojima Božja očinska ljubav teče rađajući duše. A mi smo ovlašteni djelitelji tih posebnih trenutaka duhovnoga i milosnoga rađanja. Skupili smo se danas kako bismo blagoslovili “sveta ulja”: ulje za krštenje, za potvrdu, za sveti red i ulje za bolesničko pomazanje. Znamo da sâm Krist djeluje po sakramentima, no isto smo tako svjesni da i naša osobna svetost, naša spremnost, prihvaćanje, zauzetost predvoditelja slavlja nisu nevažni čimbenici u tom rađanju života.
Pozvani smo na što svjesnije, odlučnije i spremnije u slavljenje sakramenata i propovijedanje evanđelja. Kada krstimo, želimo se i sami ponovno roditi za život milosti. Kada ispovijedamo, želimo i sami ponovno preispitati svoju savjest i susresti se s Bogom milosrdnim Ocem. Kada slavimo Euharistiju, i mi sami s Isusom dajemo svoj život za povjerene vjernike. Kada dijelimo bolesničko pomazanje, želimo i mi prihvatiti bolest i teret godina kao prigodu da nadopunimo ono što nedostaje mukama Kristovim. Kada blagoslivljamo ženidbu, želimo i mi postati slikom i oruđem bezuvjetne Kristove ljubavi prema Crkvi.

6. No, danas bih želio naglasiti još jedan način motrenja našega očinstva. Nešto što se ne odnosi toliko na svećenički i proročki hod o kojima sam upravo govorio, već na onaj pastoralni. Naše kršćanske zajednice imaju potrebu, Sabor bi rekao “pravo”, dotaknuti Božje očinstvo preko našega načina života. Naš način razmišljanja, govorenja, osjećanja, ponašanja, mora zračiti Božjom dobrotom, postojanim povjerenjem, nadom unatoč suprotnostima i razočaranjima, beskrajnim milosrđem pred slabostima i nedosljednostima svojstvenima ljudskoj naravi. Jednom riječju, treba se vidjeti i osjetiti da smo ljudi vjere kojima je Isus jedini smisao života.
Rado ću ovdje, pred oltarom i pred zajednicom vjernika, spomenuti neke oblike vašega pastoralnog služenja. Uz neizbježne žrtve posjećujete svoje župljane u njihovim domovima i nosite blagoslov njihovim obiteljima. Ta je djelatnost vrijedna divljenja. Ljudi cijene vaš posjet i blagoslov koji im donosite. Cijene prigodu da mogu progovoriti s vama, iako nakratko, povjeriti vam neku tajnu – jer u svakome od vas otkrivaju očinstvo koje, iako zaodjeveno vašom ljudskošću, nadilazi vas same.
Vaša trajna nazočnost u župi još je jedan od znakova koji govori o Božjoj prisutnosti i vjernosti. Vaš boravak među vjernicima, spremnost da svakoga osobno strpljivo saslušate, podijelite njihove brige, zanimajući se za njihovu djecu i mlade, starije i bolesne, obitelji i one koji su osamljeni…, nije li to znak očinskoga izgaranja? A to se itekako cijeni.
Sve ovo, i još mnogo toga što ovdje ne mogu spomenuti, svjedoči o duhovnom očinstvu koje nam je darovano i koje nas uvijek iznova poziva na odgovornost. Vaši vas vjernici, dragi svećenici, cijene. Čak i takozvano laičko društvo prepoznaje i cijeni vaš rad i predanje.

7. Predragi u Kristu, mogli bismo nastaviti govoriti o očinstvu na koje je pozvana čitava kršćanska zajednica u odnosu na suvremeni svijet u kojemu se sve više osjeća odsutnost “očeva”, tj. očinske službe, zbog čega je svijet sve napušteniji i osamljeniji.
Zalaganje i radost naviještanja na koje nas zadivljujućom snagom poziva Sveti Otac još nas jednom upućuju na zalaganje i radost u ostvarivanju prezbiterskoga i crkvenoga zajedništva. Svjedočanstvo bratske ljubavi, jedinstva, kršćanske solidarnosti, zalaganje za životne vrijednosti s kojima se ne može trgovati, za obitelj, za temeljit odgoj djece i mladih, kao i za pravednost i obranu onih koji nemaju prava glasa – nezamjenjivi su uvjeti koji moraju pratiti Kristovu radosnu vijest.
Jedino je Krist velika nada svijeta – jer objavljuje čovječanstvu da je Bog, Otac koji ljubi svoju djecu. “Čovjeka ne otkupljuje znanost – piše Benedikt XVI. – Čovjek biva otkupljen ljubavlju. (…) Ako postoji ta apsolutna ljubav sa svojom apsolutnom sigurnošću, tada – i samo tada – čovjek je otkupljen, što god da ga u određenim životnim okolnostima zadesilo” (Spe salvi, 26).

Tebi Marijo, Majko apostola i svećenika, preblaga Majko Crkve,
povjeravamo naše svećeništvo!
Čuvaj ga kao što si čuvala Isusa!
Očuvaj ga od svake malodušnosti!
Učini da raste u velikodušnosti i radosti!
Blaženi Alojzije, moli za nas svećenike svoje Zagrebačke nadbiskupije. Amen.