Draga braćo i sestre!
1.
Slavimo 21. rođendan naše države. Kako reče predsjednik Josipović u svojoj poslanici, dvadeset godina nije nikakva starost za jednu državu, ali jest za jedan ljudski život. Budući da je i državi potrebno vrijeme za odrastanje i sazrijevanje, moramo imati razumijevanja za slabosti i nezrelosti naše, možemo reći, tek rođene države. Kao što slabosti tek rođenog djeteta nisu njegovim roditeljima razlogom da budu njime nezadovoljni, nego su im poticajom da mu što više pomažu kako bi raslo i razvijalo svoje sposobnosti i mogućnosti, tako ni našu državu zbog njezinih početnih slabosti ne bismo smjeli omalovažavati i zanemarivati nego, naprotiv, pomagati joj da što brže ojača i razvije sve ono što joj kao državi pripada kao pravo i obveza. Stoga bi se, u sadašnjoj fazi razvoja naše mlade države, svaki njezin pripadnik radije trebao pitati što on njoj, a ne što ona njemu može i treba dati, slično kao što se roditelji ne pitaju što im njihovo nedoraslo dijete može dati, nego ih jedino zaokuplja misao kako i čime oni njemu mogu pomoći. Tek kad dijete odraste, roditelji imaju pravo očekivati i tražiti da im uzvrati i pomogne u njihovim potrebama. Prema tome, potrebno nam je još puno strpljivosti i puno ulaganja u našu mladu državu, kako bi nam ona jednog dana mogla uzvratiti punom mjerom. Potrebno je, dakle, i nadalje u sebi njegovati ono raspoloženje koje smo imali za vrijeme Domovinskog rata kada nismo pitali kolike će žrtve i odricanja trebati podnijeti za obranu i ostvarenje tisućljetnog sna o samostalnoj državi. Ništa nam nije bilo teško, jer smo bili uvjereni da je postizanje tog cilja vrijedno svake žrtve i napora.
2.
Usporedba države s djetetom i državljana s roditeljima sugerira nam i druge misli i zaključke. Prije svega, riječ je o radosti i ponosu. Kad im se dijete rodi, roditelje obuzimaju osjećaji istinske radosti i ponosa, koje im ne mogu pomutiti ni briga o tome kako će dijete odgojiti, ni hoće li biti u stanju pružiti mu sve što mu je potrebno, kao ni pitanje što će od njega na kraju postati. Činjenica da im se rodilo dijete zasjenjuje i baca u drugi plan takva pitanja, ma koliko ona bila opravdana. Slično smo se i mi radovali kad smo nakon skoro tisuću godina uspjeli u teškim porođajnim mukama, uz Božju pomoć i požrtvovnost cijelog naroda, a posebno branitelja, roditi svoju državu. Prožimali su nas osjećaji radosti i ponosa, ali i zahvalnosti Bogu i svima onima koji su za ostvarenje tog sna najviše dali i žrtvovali. Ti su nas osjećaji potaknuli da se i danas, na Dan državnosti, okupimo u ovoj katedrali na molitvu i zahvalu.
Na početku, kad smo uspjeli ostvariti vjekovni san hrvatskog naroda, radost i ponos bili su toliki da smo na neki način i mi, poput roditelja novorođenog djeteta, potisnuli u drugi plan misao na žrtve i trpljenja što smo ih radi postizanja tog cilja morali podnijeti. No kako je vrijeme odmicalo, postajali smo sve svjesniji mnogih pitanja koja su u prvom trenutku zanosa i salve bila potisnuta. Ipak, ni u jednom trenutku svijest o njihovoj težini nije dovela niti ikad smije dovesti do toga da mi ili bilo koja buduća generacija požali što je rođeno čedo koje se zove hrvatska država. Naprotiv, ta pitanja nam mogu biti samo poticajom i obavezom da se i dalje nesmanjenom ljubavlju i požrtvovnošću brinemo za ono što smo u krvi rodili i stvorili.
3.
Postavlja se pitanje kako možemo našoj mladoj državi pomoći da se nesmetano razvija, očvršćuje i sazrijeva. Sigurno postoje mnogi načini, ali ipak je temeljno on na što nas upozoravaju današnja čitanja iz Svetog pisma. Prvo nam je dozvalo u svijest potrebu poštivanja Božjih zakona i uredaba. Čuli smo kako u trenutku konstituiranja države Mojsije svečanim i dramatičnim riječima opominje židovski narod da se drži Božjih zapovijedi i uredaba, jer o tome ovisi njegov život i sreća, sadašnjost i budućnost: „Gledaj! Danas preda te stavljam život i sreću, smrt i nesreću. Ako poslušaš zapovijedi Gospoda, Boga svoga, koje ti danas dajem,…, živjet ćeš… Ali ako se srce tvoje odvrati i ne poslušaš, nego zastraniš i budeš se klanjao drugim bogovima i njima iskazivao štovanje, ja vam danas izjavljujem da ćete zaista propasti…” Tako nam govori i tako nas savjetuje i opominje jedan od najstarijih i najpoznatijih zakonodavaca što ih je ljudski rod imao. Naši ljudski zakoni i uredbe, koji određuju karakter države i odnose u njoj, kao i norme našeg osobnog ponašanja i djelovanja, trebaju, prema njemu, odražavati Božje zakone usađene u ljudsku narav, u srce svakog čovjeka. To je preduvjet mira, sreće i opstojnosti pojedinaca, naroda i država.
Sličnu nam poruku upućuje i Isus koji je došao na svijet navijestiti ljudima Božje kraljevstvo i poučiti ih kako mogu u njega ući. A jedini način je upravo taj da poštuju „volju Božju”, koja je izražena u Božjim zapovijedima i zakonima. To znači da su, prema Isusovu sudu, životi pojedinaca, kao i ljudska kraljevstva ili države, poput kuće sagrađene na pijesku, ako njihovi zakoni i norme nisu u skladu s Božjom voljom i njegovim zakonima. „Zapljušti kiša, navale bujice, duhnu vjetrovi i sruče se na tu kuću i ona se sruši. I bijaše to ruševina velika” (M2 7, 27). Zato smo svi dužni paziti na kakvim temeljima gradimo osobnu i zajedničku budućnost.
4.
Željeli smo slobodnu i demokratsku državu. Jedna i druga riječ imaju nešto privlačno i očaravajuće u sebi. No to ne znači da je lako ostvariti ono što one znače. Nema slobode bez odgovornosti, kao što nema prava bez dužnosti. Mi smo, međutim, u protekla dva desetljeća naše samostalne države pokazivali stanovitu jednostranost u shvaćanju slobode i prava, jer nismo dovoljno ni mislili ni uvažavali sve ono što ti pojmovi uključuju i znače. Isto smo tako isticali demokraciju i zaklinjali se u nju, ali se nismo u istoj mjeri zauzimali za izgradnju i usvajanje demokratske kulture i ponašanja. Izlazili smo na izbore u većem ili manjem postotku, ali smo se pritom nedovoljno trudili upoznati stvarne probleme i rješenja koja se za njih nude. Kvaliteta demokracije ovisi o zrelosti građana, a ta zrelost nije nikome jednom zauvijek dana,nego je nešto za što se neprestano treba boriti i u čemu stalno treba rasti. To znači da našoj mladoj državi u njezinu odrastanju i sazrijevanju možemo samo tako pomoći što ćemo sami postajati odgovornijima s obzirom na našu slobodu, prava, dužnosti i zajedničko dobro, kao i time što ćemo postajati sve svjesnijima kako doista o našem glasu na izborima i o našim svakodnevnim životnim izborima ovisi kakva će nam država i zajednički život biti.
5.
Neki su smatrali da je država bog na zemlji želeći na taj način opravdati njezine apsolutističke težnje i zahtjeve. No ta tvrdnja može biti i drukčije shvaćena, u smislu da se država treba ponašati u svijetu na način Boga koji ljubi svakog čovjeka, koji je solidaran i pomaže da pojedinac i zajednica ostvare svoje zakonite težnje. Takav je kršćanski Bog, koji je svoju ljubav i solidarnost objavio i pokazao po svome Sinu Isusu Kristu. On je s nama podijelio našu sudbinu, naše muke i tjeskobe, ali i nade u bolji i pravedniji život, omogućivši nam i vječni život u nebeskoj domovini. Država, koja se na taj način brine o svojim članovima, zaslužuje njihovo poštovanje i pomoć. A mi molimo i sve činimo sa svoje strane da bi naša država postala upravo takvom, tj. državom koja će brinuti o svakom svom građaninu tako da svaki u njoj može imati potrebnu sigurnost, pomoć i zaštitu. Da bi takvom mogla postati, neophodna joj je trajna naša pomoć koju joj možemo, između ostaloga, pružati donošenjem pravednih zakona, poštivanjem i promicanjem istinskih vrijednosti i odgovornim korištenjem i življenjem slobode. Neka naše čestitke za Dan državnosti budu popraćene upravo takvim i sličnim željama za našu državu i sve nas. Amen.