I. Na vijest o smrti profesora Rebića posegnuo sam za Biblijom na hebrejskome koju sam od njega primio na dar u prvoj godini svoga teološkog studija, upravo u mjesecu veljači prije dvadeset i sedam godina (26. veljače 1987.). Na početku, na predlistu, uz njegov se potpis nalazi riječ ‘dar’ napisana hebrejski i latinski: minhah – donum. Od tada me je ta Biblija pratila tijekom cijeloga mog obrazovanja. I danas ju rado otvorim, kada se trebam osloniti na izvorni tekst.
No, taj sam put želio iz nje pročitati tekst, molitvu kojom bi prostrujala životnost one Riječi po kojoj je stvoren svijet i čovjek i po kojoj je sačuvana čvrsta nada naše besmrtnosti.

U tome otvaranju zastao sam na nekoliko označenih mjesta. Među tekstovima psalama nalazila se spomen-sličica s jednoga prezbiterskog ređenja na kojoj je reproducirana slika Van Gogha „Sijač”, a njome je bio označen tekst Psalma 8. Nisam dvojio. Takav je tekst bio primjeren trenutku i mojoj nakani: kratak, sažet, obuhvatan, istinit. Dan mu je naslov: Darežljivost Stvoriteljeva. Baš to odjekuje u riječima koje nadilaze pojedina vremenska razdoblja:

Gospodine, Bože naš,
divno li je ime tvoje po svoj zemlji,
veličanstvom nebo natkriljuješ! […]
Gledam ti nebesa, djelo prstiju tvojih,
mjesec i zvijezde što ih učvrsti –
pa što je čovjek da ga se spominješ,
sin čovječji te ga pohodiš?
Ti ga učini malo manjim od Boga,
slavom i sjajem njega okruni.

Čovjek kao dionik božanskoga života i najveći svjedok ljepote i Božje ljubavi. Čovjek, pozvan biti istodobno i velik, jer mu Bog daje veličinu; i ponizan, jer smo stvorenja koja bez Boga postaju beživotna.

II. Braćo i sestre, ma koliko puta bili na sprovodima i bez obzira koliko grobova vidjeli, smrt ostaje otajstvom koje se bez vječnosti preobražava u prijetnju, rastapa u zbunjenost ili nedorečenost. I koliko god mjesta tražili gdje je čovjek razoružan, razgolićen u svojoj umišljenosti i sebičnosti, ostavljen da odgovori svojim razumom i srcem, nema prikladnijega od groba bliske osobe.
Pred smrću koja je prožeta ljubavlju čovjek ne može glumiti; pred njom se ne može sakriti, a svaki bijeg plaća višestruko dužim povratcima.

Koliko god nas suvremenost ubrzavala i činila površnijima, koliko god sami često otklanjamo pogled od svjetla vječnosti, svi se pred tim svjetlom moramo naći. Ono nam pomaže da jasnije vidimo ne samo svoje odluke, nego cjelinu o kojoj svjedoči psalmist. Sub specie aeternitatis sve je istinitije, a u svjetlu Kristova križa – jer je izrastao iz otajstva ljubavi – sve je radosnije.

III. Braćo i sestre, gledajući širinu objavljenih radova profesora Rebića lako se primjećuje neiscrpnost Božje riječi. Ipak, pokušao sam napraviti neki okvir, razgledati ponajprije teološko-biblijski opus, vođen ključem njegovih zanimanja. Vjerojatno ne postoji biblijska knjiga o kojoj nije ništa napisao, niti liturgijsko čitanje koje ne bi dodirnuo nekim komentarom, predavanjem, homilijom, razmišljanjem.

No, postoje težišta. Ona ponekad mogu djelovati kao da su nastala pukom slučajnošću, ali ih tek u odmaku uspijevamo prepoznati i smjestiti kamo pripadaju.
Razmišljao sam nad tim, jer mi se taj skupljeni materijal čini vrijednim poticajem koji nam pomaže da i sami budemo pozorniji na svoje životno poslanje i da budemo bolji kršćani.
Svoj je znanstveni put započeo pod mentorstvom glasovitoga patra Zerwicka zanimanjem za nove egzegetske metode nazvane Traditions- und Redaktionsgeschichte i to na primjeru propovijedanja Ivana Krstitelja. Znakovito je da ga je privukla ta karika Staroga i Novoga zavjeta, napetost iščekivanja i ispunjenja, navještaja i dolaska, čovjeka jednoga završetka i svjedoka nevjerojatnoga Početka. Taj veliki intermezzo, iskustvo prostora i vremena ‘između’.

Nakon te središnje poveznice, prva su mu djela zaokupljala biblijsku prapovijest i Kristovo uskrsnuće; dakle, početak i završetak. Slijedio je oblik diptiha u koji zatim – recimo tako – na jednu stranu smješta tematiku Molitve Gospodnje (Oče naš), Blaženstva i Riječi života vječnoga. Na drugu stranu, kao paralelu iz Staroga zavjeta usredotočuje se na Proroka, kao Božjega čovjeka i tu tematiku ilustrira djelom o Amosu, proroku socijalne pravde i o Hošei, proroku vjernosti. Kasnije će se vratiti na tematiku Stvaranja svijeta i čovjeka i na središnje teme Staroga zavjeta, a od novozavjetnih tema bavit će se biblijskim i crkveno-povijesnim vidicima euharistije i križa, te posebnim temama biblijske kristologije.
Osim tih monografijskih radova, iz kojih proizlazi zanimanje za arheologiju i za odnos kršćanstva i židovstva, važno mjesto zauzima mariologija.

IV. Puno je znanja i vremena ulagao da bi u suvremeni govor preveo i pokazao istinitost, ali drukčijost metode govora o Stvaranju svijeta; objašnjavao književne rodove; kontekstualizirao biblijske knjige Pentateuha, nošen zadivljenošću psalmista: „divno li je ime tvoje po svoj zemlji”.
Taj je pristup i dalje izazovan, da ne suzimo znanost sužavanjem razumskoga pristupa; da ne narušimo cjelovitost spoznaje koju nam Bog daruje. I danas znanost treba različite načine za otkrivanje i produbljivanje istine.

Kao kršćanski teolog uvidio je i nosive teme novosti otajstva Krista. Zbog toga su istaknute teme Utjelovljenja, Govora na gori, muke i uskrsnuća. Tu se nalazi konačni odgovor na pitanje: Što je čovjek da ga se spominješ?
Na Golgoti, na mjestu na koje je toliko puta i sam kročio svjedočeći svoju vjeru; na Golgoti, na kojoj se dar Stvaranja, u žrtvi preobražava u dar novoga života, mjesto je rođenja najveće darovanosti čovjeka čovjeku koju ostvaruje Bog: Evo ti sina! Evo ti majke! Kristova žeđ na križu vodi k dovršenju, predanju svoga duha Ocu. A Duh Sveti koji stvara isti je koji obnavlja i pobjeđuje smrt.

Slobodno se može reći da je u svim tim žarištima koje je Adalbert izabirao razvidna iskra i svjetlo, sukobljenost života i smrti koju razrješuje Izaija svojim proroštvom: On će raskinuti zastor što zastiraše sve narode… i uništit će smrt zasvagda.
Profesoru Rebiću bilo je važno približiti ljepotu čovjeka, stvorenoga na Božju sliku, i ljepotu Božje ljubavi koja ne prestaje djelovati u svijetu. Bilo mu je također važno da se ta istina očituje u životu vjernika, Crkve i u životu društva.

V. Dok se danas opraštamo od njega, skupljamo i sjećanja na susrete s njim koji će još dugo biti živi. Njegova će prisutnost govoriti po Riječi koju naviještamo, koju čitamo, koju sijemo zahvaljujući i njegovu trudu.
Nedostajat će nam njegova marljivost i predanost biblijskim istraživanjima, njegova založenost za promicanje Drugoga vatikanskog koncila, njegova otvorenost i pomirljivost, njegova suradnja s raznim ljudima iz svijeta umjetnosti i kulture općenito, njegova prisutnost naročito u katedrali koja se očitovala u iznimnoj spremnosti za tumačenje Božje riječi u svakoj prigodi.

Pamtit ćemo ga i po njegovoj brzini da na svaku temu koja se tiče Crkve ili gorućih društvenih pitanja istupi u javnosti. Nažalost, ta je njegova brzina bila i zlorabljena, a i sam se u medijskome žrvnju, osobito u zadnje vrijeme, ponekad našao s nedostatnim podatcima i s nepotpunim kontekstom, misleći da svojim istupima pomaže čuvati vjerodostojno lice Crkve i ne primjećujući da se njegovim autoritetom pokrivaju sasvim druge nakane.

VI. Gospodin koji sve vidi i vodi svojom mudrošću neka i nama daruje dovoljno svoga svjetla, da se po nama Bog objavljuje u svojoj ljepoti; da razotkriva ograničenost i konačnost smrti i beskonačnost za koju nas je Bog stvorio.

U jednome svome homiletskom napisu za Spomen svih vjernih mrtvih Adalbert je napisao:
„Groblje nas poziva da ne izgubimo cilj iz svoga vida. Nije važno što imamo, nego što pred Bogom i za ljude jesmo. Groblje nas poziva da tako živimo da nikad ne ispadnemo iz zajedništva svetih. Poziva nas da u životu uvijek tražimo ono što može opstati u času smrti i u vječnosti.” (Homilije. Biblijsko-teološki vid; za liturgijsku godinu C, KS, Zagreb 2006., str. 277)

Opstaje Božja riječ i Božja vjernost. Na nju oslonjeni, s pouzdanjem nasljedujmo Krista, njegov križ, noseći svjetlo uskrsnuća, darujući bližnjima radost kojom smo i sami po Duhu Svetom obdareni.
Na Golgoti je posijana Riječ, zbog koje je učenicima gorjelo srce dok im je Isus tumačio Pisma, po kojoj je prevladan strah prvih učenika, radi koje su apostoli dali svoje živote. I mnogi nakon njih, do danas, umiru donoseći plod. I mi smo tomu svjedoci.

U otajstvu Kristova vazma otkrivamo što je čovjek, što je njegova vrijednost da ga je Bog pohodio u svome Sinu i darovao ga za nas. Tu posred groblja slavimo euharistiju, živu prisutnost u živoj Crkvi. To je ono što opstaje, a hrani se i održava samo ljubavlju.
Darežljivi Stvoritelju i Otkupitelju, uči nas otajstvu dara u kojemu započinje i ne prestaje naš život.
Amen.