Prekrasan je evanđeoski opis dvojice učenika koji se vraćaju u svoj rodni Emaus, raspravljajući potišteno i razočarano o svemu što se tih dana događalo u Jeruzalemu – a oni se nadahu… Možemo li se i mi usporediti s tom dvojicom Isusovih učenika koji se vraćaju u Emaus, a na putu im se pridružio Isus stranac kojega ne prepoznaju? On živi, uskrsnuli, s njima raspravlja o svemu što se tih dana zbilo. Iako ga ne prepoznaju, srce im ipak gori u grudima dok ga slušaju. Razočarani su, jer se nije dogodilo ono što su očekivali. Ali u njima još živi silna nada.

Put hoda učenika iz Emausa slika je našeg ljudskog hoda i našeg života, a Emaus prema kojem su se oni zaputili označava povratak na staro. U konkretnom slučaju, to je zapravo bijeg od Jeruzalema. I drugi su učenici pobjegli. Jer po naravi, svatko bježi od udaranja i poruge, od križa, od razularene gomile huškača, od križnoga puta. No, sada je tu s njima na putu Onaj koji je ostao, koji nije pobjegao. I trudi se obrazložiti sve što se tih dana događalo u Jeruzalemu.

A onda divan tekst kojim Luka počinje drugi dio ove priče i kaže: ‘Zaustaviše se’. Tada učenici zamoliše stranca neka ostane s njima, jer zamalo će večer. Odsada svoj pogled oni usmjeravaju prema novom suputniku, koji ih je na početku pitao kakve to rasprave vode među sobom. Oni ne vide blaženi završetak koji kao kruna svemu daje smisao i značenje.

Treći je dan od tužnoga događaja na Kalvariji, a oni umjesto proslave Uskrsnuća slave oproštaj. Dobro je, stoga, što su se zaustavili s Isusom koji im je svojim razgovorom upravio pogled koji gleda naprijed. Jer kad Isus dolazi u našu sredinu, započinje pravi razgovor. Učenici opisuju svoje nadahnuće, svoje nedoumice, svoju frustriranost i razočaranje. Pomalo zatim pali se buktinja u njihovom srcu, kad im Isus počne govoriti i tumačiti Pisma. Sada od brbljivih i potištenih sugovornika, oni postaju pažljivi slušatelji koji upijaju nebesku poruku punu svjetla i značenja. I ta će poruka učiniti da krenu u protivnom smjeru, ne bježeći od Jeruzalema, nego vraćajući se u Jeruzalem.

Nasuprot depresiji i razočaranju kojima su bili obasuli svoga sugovornika, sada ih taj stranac privlači pa ga mole neka ostane s njima. U društvu i razgovoru s tim strancem, oni osjećaju kako im srce gori. Osjećaju svjetlo i toplinu u grudima, jer su oslobođeni vlastitih predrasuda i očekivanja, a svoju pozornost usmjerili su sada na svoga suputnika kojemu iznose svoju muku, razočaranja i očekivanja. Ali i svoju žudnju za Otkupiteljem. Jer nadali su se da će on otkupiti Izraela, i s pravom očekivali da to učini on koji se pred Bogom i pred ljudima pokazao silan na riječima i na djelima.

Nakon što su obilno iznijeli svoja razmišljanja, postaju pozorni slušatelji. Istina, oni poznaju dobro Pisma, ali ono važno o patnji i o slavi promaklo im je. Čuli su i čitali o sudbini Sina Čovječjega koja je zapisana u Zakonu i prorocima. No te večeri, kad je suputnik na njihovu molbu ostao s njima te ponovio one blagoslovljene geste s Posljednje večere, u razlomljenom kruhu učenici će prepoznati raspetoga i uskrsloga Gospodina. I ostaviti zapisano kako im je srce gorjelo dok im je tumačio Pisma.

Neka i nama to iskustvo učenika iz Emausa pomogne još više cijeniti dar svete mise koju nam je Gospodin ostavio kao popudbinu i dar na našem ovozemnom putovanju. I neka sada još jače gori naše srce od čežnje i želje da u skoroj budućnosti nakon ove pandemije, možemo u našim crkvama molitvama i pjesmama hvaliti uskrsloga Gospodina koji nam se darovao pod prilikama kruha i vina.

Dok još jednom upućujem svima iskrene uskrsne čestitke, s obiljem Božjeg blagoslova, zaključujem molitvom Isusu nazočnom u našoj euharistiji: O sveta gozbo na kojoj se Krist blaguje, slavi se spomen Muke njegove. Duša se napunja milošću i daje nam se zalog buduće slave.