Draga braćo i sestre!

1. “Evo, Djevica će začeti i roditi sina, i nadjenut će mu se ime Emanuel – što znači: S nama Bog!” (Mt 1, 23). Tim riječima anđeo u snu objašnjava Josipu tko je dijete koje je njegova zaručnica začela po Duhu Svetom. Dijete je Emanuel, S nama Bog. Prvotno je Bog te riječi uputio po proroku Izaiji judejskom kralju Ahazu protiv kojega su se ujedinili okolni kraljevi u namjeri da mu otmu kraljevstvo. Prorok u toj teškoj situaciji poručuje kralju da se ne boji za svoju dinastiju, ako sačuva vjeru u Boga. No Ahaz se oglušuje na prorokovu riječ govoreći: “Ne, neću iskati i neću iskušavati Boga” (Iz 7, 12). Prividno su to riječi poštovanja prema Bogu, ali u stvarnosti putem njih progovara Ahazova nevjera. On ne želi tražiti znak od Boga jer je odlučio u situaciji u kojoj se našao slijediti svoju volju, a ne Božje upute. Bog, pak, unatoč njegovoj nevjeri, daje znak spasenja kralju i narodu u liku sina kojega će roditi djevica i koji će se zvati “Emanuel, S nama Bog”.

2. To znači da Bog ostvaruje svoj plan spasenja i onda kada mu ljudi ne vjeruju i kad su neposlušni, a to je uvijek kada umjesto njegovih nauma slijede svoje naume. Štoviše, često se Bog služi čisto ljudskim naumima za ostvarenje svojih ciljeva. Tako naredbu cara Augusta o popisu stanovnika Rimskog Carstva koristi da bi Mariju i Josipa doveo u Betlehem, kako bi se ondje rodio Isus i time ispunilo proroštvo o Spasitelju koji treba doći iz Davidove loze i iz njegova grada Betlehema. No ono što Bog stvarno želi jest ipak podudaranje naših planova s njegovima, i naše volje s njegovom, kao što je to bilo kod Marije koja se potpuno podvrgla njegovoj volji i bez zadrške se uključila u njegove planove, izražavajući to svoje opredjeljenje riječima: “Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!” (Lk 1, 38).
Drugim riječima, Bog želi da budemo njegovi aktivni suradnici u ostvarivanju njegova plana spasenja ljudi. A to ne možemo biti ako mu ne vjerujemo, odnosno ako djelujemo protivno njegovoj svetoj volji. Zbog toga je potrebno neprestano propitkivati i provjeravati sebe i svoje temeljne stavove i opredjeljenja, kako se ne bi dogodilo da se zateknemo na suprotnoj strani u odnosu na Boga. Za takvu samo-provjeru svaki je trenutak pogodan, a posebno ovo božićno vrijeme koje nas jače nego neko ikoje drugo poziva na sabranost i razmišljanje.

3. Zgoda s kraljem Ahazom potvrđuje ono o čemu govori cijelo Sveto pismo, naime da Bog ne prestaje intervenirati u ljudsku povijest, zbog čega ona nije samo naša, ljudska, nego je i Božja povijest s nama. U tom smislu rođenje Sina Božjega od Marije Djevice na poseban način podcrtava i dovodi do punine Božju aktivnu nazočnost u svijetu i u ljudskoj povijesti. Ta se nazočnost tijekom vremena očitovala u različitim likovima i događajima, kako nam to sv. Matej sugestivno pokazuje u Isusovu rodoslovlju koje donosi na početku svoga evanđelja. A novu je dimenziju dobila utjelovljenjem i rođenjem Sina Božjega od Marije Djevice. To pisac Poslanice Hebrejima izražava poznatim riječima: “Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima, konačno, u ove dane, progovori nam po Sinu” (Heb 1, 1). Sve Božje intervencije tijekom povijesti, svi likovi i događaji kojima se on poslužio, ili koji su se svjesno i slobodno stavili u njegovu službu, usmjereni su prema toj konačnoj božanskoj intervenciji kojom Sin Božji potpuno uranja u našu povijest te postaje smrtan i vremenit kao mi, a sve s ciljem kako bi našu vremenitost uzdigao u vječnost i našu smrtnost preobrazio u besmrtnost. Zbog toga su rođenje, smrt i slavno uskrsnuće Isusa Krista Sina Božjega cilj i ispunjenje sveukupne povijesti, ispisane Božjom i ljudskom rukom. Bogočovjek Isus Krist u tom je smislu “Alfa i Omega, Prvi i Posljednji, Početak i Svršetak” (Otk 22, 13). On je jedini koji može, rečeno jezikom knjige Otkrivenja, “otvoriti knjigu i sedam pečata njezinih” (Otk 5, 5), tj. odgonetnuti zagonetku povijesti i dati joj puni smisao i ispunjenje. Zato je on najveći i najočitiji Božji znak koji smo pozvani prepoznati i slijediti poput betlehemskih pastira i mudraca.

4. Bog, dakle, u svakoj osobnoj i u sveukupnoj ljudskoj povijesti djeluje i “postavlja znakove”, a najveći je, kako smo upravo rekli, sam Isus Krist Sin Božji koji je postao čovjekom. Prema tom znaku upućuju i na njega pokazuju svi ostali znakovi koje nam Bog daje. Pritom je pred svakim vjernikom dvostruka zadaća: s jedne strane prepoznati znakove Božje prisutnosti u osobnom životu i u životu svojih najbližih, a s druge otkriti i odgonetnuti slične znakove Božje u ljudskoj povijesti.
Božji znakovi, kako oni u osobnoj tako i oni u općoj povijesti, mogu biti pozitivni i negativni. Zdravlje, sloga u obitelji, uspjeh u radu, mir i sreća trebaju biti u očima svakog vjernika znakovi koji upućuju na Božju dobrotu i ljubav, ali i na zahvalnost, na koju nas sv. Pavao podsjeća riječima: “Što imaš da nisi primio? Ako si primio, što se hvastaš kao da nisi primio?” (1 Kor 4, 7). Možemo također reći kako Bog dopušta neuspjehe, krize, nerazumijevanja, nesloge i ostala negativna iskustva i događaje kao znakove kojima nas poziva na obraćenje i promjenu ponašanja, na življu vjeru i čvršću nadu u njega koji je uvijek s nama, i kad nam je dobro i kad nam je loše.
Isto tako, na planu opće povijesti, kako nacionalne tako i one šire, Bog postavlja znakove kojima nas kao pojedince i skupine, narod i narode poziva na odgovornost, solidarnost, bratstvo, borbu protiv nasilja, na zaštitu najslabijih, na obraćenje. Drugi vatikanski koncil posebno je upozorio na takve znakove. Mnogi pozitivni događaji oko nas, kao i toliki negativni, uvijek sadrže neku poruku i neki poziv. Za vjernika treba biti karakteristično da iza svega što se događa otkriva Boga na djelu, bilo da nas on po tome opominje, bilo poziva, bilo ohrabruje. Vjernik se razlikuje upravo po tom dubljem shvaćanju vlastite i opće povijesti prema kojemu povijest nije samo slijed empirijskih uzroka i posljedica, niti samo izraz ljudske volje, nego mjesto Božjeg djelovanja i trajne Božje prisutnosti utjelovljenjem Isusa Krista i darovima njegova Duha.

5. Prema tome, na povijesnom putu pojedinaca i cijelog čovječanstva Bog je uvijek Emanuel, S nama Bog, iako ga često odmah ne prepoznajemo, pa nam se čini da smo na određenim dionicama puta sami. Upravo su to iskustvo imala dvojica Isusovih učenika na putu u Emaus, kad im nije bilo odmah dano prepoznati Učitelja koji im se pridružio, nego tek u Emausu, i to nakon što su ga kao neznanca pozvali u svoju kuću i za svoj stol. To iskustvo Božje skrovitosti poznato je mnogim ljudima, zbog čega im se čini da se Bog posve povukao iz njihova života i da više na njega niti mogu niti trebaju računati. Zgoda s učenicima na putu u Emaus potvrđuje to, ali ujedno i demantira, jer se skriveni Bog na kraju otkriva. Nismo, dakle, sami na životnom putu, Bog je s nama i onda kad ga ne vidimo i ne osjećamo. To je najdublja poruka Božića, zapravo cijelog Isusova otajstva, koje obuhvaća njegovo rođenje, muku, smrt i uskrsnuće, kao i izlijevanja Duha Svetoga na učenike. Ali oči vjere i ljubavi mogu jedine otkriti tu skrovitu nazočnost.

6. Draga braćo i sestre! Ove se godine navršilo i deset godina postojanja Riječke nadbiskupije pod tim imenom i u novim granicama, nastalim nakon podjele Riječko-senjske nadbiskupije 25. svibnja 2000. godine. Za tu smo se obljetnicu pripremali Euharistijskom godinom, koju smo zaključili Euharistijskim kongresom i hodočašćem u Rim, na grobove apostolskih prvaka Petra i Pavla i na susret s današnjim Petrovim nasljednikom, Svetim Ocem Benediktom XVI., kojega ćemo početkom lipnja iduće godine imati prilike pozdraviti i u Hrvatskoj. Nadam se da nam je Euharistijska godina završnim Euharistijskim kongresom pomogla prepoznati i odgonetnuti tolike znakove Božje providnosti po kojima nas je Gospodin tijekom ovih deset godina vodio, opominjao i ohrabrivao kako bismo bili njegovi što vjerniji svjedoci, i da nam je to pomoglo izoštriti duhovno oko za njegovu trajnu prisutnost među nama. Zacijelo su toliki pozitivni znakovi mnogima bili ne samo ohrabrenje nego i poticaj na zahvalnost Djelitelju svih dobara, negativni pak poziv na razmišljanje, ispitivanje, korigiranje, to znači na obraćenje, a pozitivni i negativni svima izvor radosne spoznaje kako je desetogodišnja povijest naše nadbiskupije bila pozornica na kojoj nismo djelovali samo mi nego i Bog s nama, pri čemu je on uvijek glavni akter.
Sve mi to ulijeva nadu da nam Gospodin neće uputiti prijekor što ga je uputio svojim suvremenicima kad su ga zapitali da im pokaže kakav znak s neba. On im je na to odgovorio: “Uvečer govorite: ‘Bit će vedro, nebo žari.’ A ujutro: ‘Danas će nevrijeme, nebo se tamno zacrvenjelo.’ Lice neba znadete rasuditi, a znakove vremena ne znate” (Mt 16, 2-3). Budimo, dakle, Isusovi učenici koji, rasvijetljeni njegovim Duhom, znamo rasuđivati što nam Bog govori i “licem neba” i “znakovima vremena” jer su i jedno i drugo njegovi putokazi na našem životnom putu.

7. U duhu svega ovdje rečenoga pozivam vas, braćo i sestre, da se u sabranosti i molitvi zaustavite pred božićnim jaslicama razmišljajući kakav nam Bog daje znak u Djetetu čije rođenje slavimo! Kakvu nam poruku, kakav poziv preko betlehemskih jaslica upućuje? Kakve poticaje i nadahnuća u svom srcu osjećamo dok se u tišini klanjamo Djetetu koje se radi nas i radi našeg spasenja lišilo svega nebeskog sjaja, da bi se rodilo u krajnjem siromaštvu, skromnosti i jednostavnosti? Možda ćemo uranjajući na taj način duboko u otajstvo Božića biti obasjani božanskim svjetlom u kojem ćemo i sebe i ljude oko sebe, kao i svoje trenutne osobne i zajedničke poteškoće i probleme, vidjeti novim očima, očima vjere i nade, očima koje Božić dariva onima koji ga istinski slave. Takav vam Božić od srca svima želim, moleći ujedno da i 2011. bude godina koju ćemo ispisati surađujući vjerno s onim koji si je sam dao ime S nama Bog.

Vaš nadbiskup Ivan