Braćo, sada pak, u Kristu Isusu, vi koji nekoć bijaste daleko, dođoste blizu – po Krvi Kristovoj.
Kaže sv. Pavao u poslanici Efežanima a to isto poručuje i nama danas okupljenima u svetištu Predragocjene Krvi Kristove u Ludbregu. Došli smo s raznih strana, a zbližila nas je Krv Kristova. U naravi je čovjeka da bude zajedno s drugim ljudima. Ljudi se međusobno sastaju s raznih naslova i međusobno komuniciraju, žele se upoznati i jedni drugima približiti. Ljudi žive u raznim zajednicama počevši od obiteljske pa do zajednice naroda po cijelome svijetu jer danas cijeli svijet nazivamo jednim globalnim selom. Da bi se ljudi što bolje upoznali međusobno komuniciraju na različite načine: govorom, pisanim riječima, slikama, služeći se raznim medijima, tiskanim i elektronskim, učimo jezike drugih naroda, pokušavamo ući u njihovu kulturu, običaje, njihova vjerovanja, u njihova uvjerenja da bismo se što više upoznali i približili. Naš Papa i svi veliki državnici današnjega svijeta neprestano pozivaju na dijalog i na rješavanje svih problema dijalogom i međusobnim susretima. Taj medijski ili hrvatskim rječnikom rečeno posrednički prostor pun je riječi, pun informacija. Ponekad su te informacije proturječne, tj. riječ protiv druge riječi. Jedna riječ demantira drugu. Riječi su često puta lažne, uvrjedljive, klevetničke, izazivaju više razdora i mržnje među ljudima umjesto da izgrađuju mir, zajedništvo i ljubav. I zato se čovjek pita: postoji li netko, ili postoje li neke riječi koje bismo svi prihvatili i koje bi nas zbližile, po kojima bismo se prepoznali kao braća i jednaki u ljudskom dostojanstvu? U ovo naše vrijeme puno se govori o dostojanstvu čovjeka, njegovim pravima, govori se kako zaštititi i osigurati ta prava za svakoga čovjeka na kugli zemaljskoj. Počevši dakako već od prava na život koje ne daju ljudi i nije ničije pravo već je to dar Božji. Postoje li ljudi na zemlji, mudri, umni i učeni, postoji li neko savršeno društvo, neki „ujedinjeni narodi” koji čovjeku mogu osigurati život dostojan čovjeka?! Postoji li škola koja će čovjeka učiti i naučiti kako biti čovjek, kako ovdje na zemlji ostvariti tu puninu čovještva?! Bezbroj je pitanja i tražimo odgovor. Mi kršćani tražimo odgovor u Božjoj riječi koja nije naš vjernički privilegij već je upućena svakome čovjeku bez obzira na to prihvaća li je ili je odbija. Započeli smo svoje razmišljanje riječima sv. Pavla u poslanici Efežanima kako smo došli blizu po krvi Kristovoj. Sv. Pavao dalje nastavlja:
„Doista, on je mir naš,
on koji od dvoga učini jedno:
pregradu razdvojnicu, neprijateljstvo
razori u svome tijelu.
Zakon zapovijedi s propisima obeskrijepi
da u sebi, uspostavljajući mir,
od dvojice sazda jednoga novog čovjeka
te obojicu u jednome Tijelu izmiri s Bogom po križu,
ubivši u sebi neprijateljstvo.
I dođe te navijesti mir vama daleko
i mir onima blizu,
jer po njemu jedni i drugi
u jednome Duhu
imamo pristup Ocu”. (Ef 2, 14-18)
Bog na križu ubija neprijateljstvo. Bog na križu ujedinjuje čovjeka u njegovom vremenitom i vječnom životu. Pravi čovjek je tek onda kada gleda sebe i procjenjuje u ovozemaljskom vremenitom, ali i vječnom životu. Takovo razmišljanje izaziva mnoštvo pitanja isto kao i u Isusovo vrijeme i zato mu u ime zakona postavljaju pitanja, kao što smo čuli u odlomku sv. Evanđelja po Ivanu:
“Mi smo iz Zakona čuli da Krist ostaje zauvijek. Kako onda ti govoriš da Sin Čovječji treba da bude uzdignut? Tko je taj Sin Čovječji?”
Isus im nato reče:
“Još je malo vremena svjetlost među vama.
Hodite dok imate svjetlost
da vas ne obuzme tama.
Tko hodi u tami,
ne zna kamo ide.
Dok imate svjetlost, vjerujte u svjetlost
da budete sinovi svjetlosti! (Iv 12, 34-36)
Isus je poučavao svoje učenike govorio im je riječima, a onda je na kraju života prestao govoriti riječima te progovara na drugi način. Više ne govori riječima nego životom. „Kad budem uzdignut sa zemlje sve ću privući k sebi.” (Iv 12, 32) Mnogi to tada nisu mogli razumjeti, ali ni mi danas ne razumijemo do kraja. Stojimo pod križem s kojega kaplju zadnje kapi krvi, na kojem se događa tjelesna smrt, ali na kojem se rađa život. To je misterij križa, misterij patnje, misterij smrti po kojoj se ulazi u život. Najveća i najvažnija govornica u ljudskoj povijesti je upravo križ. Tu više nema riječi. Čovječanstvo je danas bolesno od mnoštva riječi. Kako u toj sveopćoj kakofoniji, buci i galami ovoga svijeta čuti pravu riječ? I stoga mi podižemo križeve kao govor, kao podsjetnik, kao znak. Stavljamo ih u svoje kuće, na naše ulice, stavljamo ih na grobove svojih pokojnika. Križ nosimo kao ukras na prsima. Zanimljivo je kako mnogima smeta taj znak. Ne smetaju drugi simboli ali križ smeta. Sjećamo se ne tako davnoga vremena kada su križevi nasilno skidani i rušeni. Poznato nam je više „strijeljanih Isusa” iz ne tako davnoga Domovinskoga rata. Ljudi koji mrze žele maknuti križ jer ih on podsjeća da bi trebali biti bolji ljudi i da ne smiju činiti zlo drugim ljudima. Jesmo li spremni stati pod križ i slušati govor bez riječi. Je li današnji čovjek spreman čuti savjet starozavjetnoga mudraca iz današnjega prvoga čitanja:
„Pogledajmo jesu li istinite riječi njegove,
istražimo kakav će biti njegov svršetak.
Jer ako je pravednik Božji sin,
On će se za nj zauzeti,
i izbavit će ga iz ruku neprijateljskih.
Zato ga iskušajmo porugom i mukom,
da istražimo blagost njegovu,
i da prosudimo strpljivost njegovu.
Osudimo ga na smrt sramotnu,
jer će mu, kako veli, doći izbavljenje.”
Tako oni misle, ali se varaju,
jer ih zloća njihova zasljepljuje.
Oni ne znaju tajna Božjih,
ne očekuju nagradu za svetost,
ne vjeruju u naknadu čistim dušama”. (Mudr 2, 17-22)
Zloća čovjeka može zaslijepiti. Čovjek može činiti i čini zlo, ali zato dolazi Onaj koji pobjeđuje zlo. Dolazi Onaj koji daje svoju krv da njome operemo svoju savjest od „mrtvih djela”. Da, to je vrhunac ljubavi Boga prema čovjeku. Čovječe, evo ti moje krvi njome operi svoju savjest, nemoj činiti „mrtva djela”, djela zla, djela koja ubijaju život. Čini dobra dijela, čini djela ljubavi i mira i Bog mira pratit će te na tvojem životnom putu.

+Josip Mrzljak
biskup varaždinski