Poštovani gospodine dekane, poštovani profesori, djelatnici i studenti Katoličkoga bogoslovnog fakulteta, primite iskrene čestitke za Vaš Dan koje Vam prenosim uime Velikog kancelara KBF-a, kardinala Josipa Bozanića, zagrebačkog nadbiskupa! On bi rado bio s nama, ali je bio dužan otputovati u Rim gdje sudjeluje na plenarnom zasjedanju Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata kao njezin član.
Želim pozdraviti sve uzvanike, sve prisutne: gospodina prorektora zagrebačkog Sveučilišta, gospodu dekane i predstavnike drugih fakulteta zagrebačkoga Sveučilišta, kao i predstavnike Ministarstva znanosti, prosvjete i sporta!
Želim osobito srdačno pozdraviti i predstavnike drugih visokih crkvenih i vjerskih ustanova, napose drugih kršćanskih Crkvi i vjerskih zajednica!
Na poseban način čestitam Vama, studenti koji ste svoj dodiplomski studij okrunili diplomom, kao i Vama, koji ste stekli akademski gradus magistra znanosti!

Nije mi ovdje nakana izgovoriti nikakav govor niti nagovor, no prigoda traži da Vam uputim par riječi. Dan kojim KBF obilježava svoje postojanje prigoda je da si svi posvjestimo njegovu misiju i njegovu važnost u Crkvi i našem hrvatskom društvu. Držim da je dobro svrnuti danas osobitu pozornost na nezamjenjivu potrebu dijaloga. Nekad nam se možda već čini da je i ta riječ potrošena, jer se upotrebljava posvuda, no nama teolozima osobito je važna jer ne samo da predstavlja govor i razgovor među različitima koji je danas u pluralnom društvu tako potreban, nego još više taj pojam doziva nam u pamet objavljeni naziv za Sina Božjega, utjelovljeni Logos, Riječ Božju, koja je “tijelom postala i nastanila se među nama” (Iv 1,14).
Kad pomislimo na dijalog, tada u akademskoj raspravi znamo da je za dobre rezultate znanstvenih istraživanja i njihove primjene u svakodnevnom životu nužna međusobna povezanost različitih struka, tzv. interdisciplinarnost. To je zapravo dijalog više različitih znanosti kao i različitih znanstvenika. Ako naime znamo da je – kako veli sv. Pavao – “djelomično naše znanje” (1 Kor 13,9), tada će nam, radi zajedničkog dobra, i te kako trebati biti stalo do međusobnog povezivanja i nadopunjavanja onoga što je djelomično, da bi bilo što više potpuno, odnosno savršeno, što je ipak samo ono konačno znanje, visio beatifica – blaženo gledanje.
Do toga nam međutim treba doći kroz još mnogo učenja, žrtvi i odricanja.
Ali kad se stigne na cilj, tada se žrtve zaboravljaju, tada se kuša slast pobjede. To sigurno danas posebno osjećaju naši diplomanti i magistri.
Neka Vam je svima sretno, ne umorili se u traženju novih znanja, ne sustali ni u međusobnom komuniciranju i pomaganju, u dijaloškom traženju Istine (pisane velikim slovom) koja je savršena i samo jedna!
Živjeli!