Napomena: Ova web stranica uključuje sustav pristupačnosti. Pritisnite Control-F11 da biste web mjesto prilagodili osobama s oštećenjima vida koji koriste čitač zaslona; Pritisnite Control-F10 da biste otvorili izbornik pristupačnosti.
Istina je prava novost.

O naputku Dignitas personae

Novi dokument Kongregacije za nauk vjere predstavljen je 12. prosinca u Tiskovnom uredu Svete Stolice

Svrha

Posljednjih su godina biomedicinske znanosti načinile ogromne napretke koji otvaraju nove terapeutske perspektive, ali također pobuđuju ozbiljna pitanja koja nisu izričito uzeta u razmatranje u naputku Donum vitae (22. veljače 1987.). Novi naputak od 8. rujna 2008., Svetkovine Rođenja Blažene Djevice Marije, namjerava predložiti odgovore na neka nova bioetička pitanja, koja izazivaju očekivanja i zbunjenost u širokim sektorima društva. Na taj se način nastoji “promicati odgoj savjesti” (br. 10.) i ohrabriti biomedicinsko istraživanje koje će poštivati dostojanstvo svakog ljudskog bića i prokreaciju.

Naslov

Naputak započinje riječima Dignitas personae – dostojanstvo osobe, koje treba biti priznato svakom ljudskom biću, od začeća do prirodne smrti. Ovo temeljno načelo “izriče veliko ‘da’ ljudskom životu” koje “mora biti postavljeno u središte etičkog promišljanja u biomedicinskom istraživanju” (br. 1.).

Vrijednost

Riječ je o “naputju doktrinalne naravi” koji je izdala Kongregacija za nauk vjere a izričito odobrio papa Benedikt XVI. naputak, stoga, pripada dokumentima koji “imaju udjela u redovitom Učiteljstvu Petrova nasljednika” (naputak Donum veritatis, br. 18.), koji vjernici trebaju prihvatiti “religioznim pristankom njihova duha” (naputak Dignitas personae, br. 37.).

Priređivanje

Više godina Kongregacija za nauk vjere studira nova biomedicinska pitanja kako bi upotpunila naputak Donum vitae. U pristupanju ispitivanju tih novih pitanja, “htjelo se uvijek imati prisutnim znanstvene aspekte, koristeći se analizom Papinske akademije za život i velikim brojem stručnjaka, da bi ih usporedili s načelima kršćanske antropologije. Enciklike Veritatis splendor i Evangelium vitae Ivana Pavla II. i drugi interventi Učiteljstva nude jasne naznake metoda i sadržaja za ispitivanje problema u razmatranju” (br. 2.).

Adresanti

Naputak “se obraća vjernicima i svima onima koji traže istinu” (br. 3.). U predlaganju načela i moralnih procjena za biomedicinsko istraživanje o ljudskom životu, Crkva, naime, “crpi svjetlo bilo iz razuma bilo iz vjere, pridonoseći da se izradi cjelovita vizija čovjeka i njegovog poziva, sposobna da primi sve ono što je dobro u ljudskim djelima i različitim kulturalnim i vjerskim tradicijama, koje nerijetko pokazuju veliko poštivanje prema životu” (br. 3.).

Struktura

Naputak “sadrži tri dijela: prvi podsjeća na neke antropološke, teološke i etičke aspekte od temeljnog značenja; drugi se suočava s novim problemima koji se tiču prokreacije; treći uzima u pretres nove terapeutske prijedloge koji uključuju manipulaciju embrijima i ljudskim genetskim nasljeđem” (br. 3.).

Prvi dio:
Antropološki, teološki i etički aspekti života i ljudske prokreacije

Dva temeljna načela

“Ljudska osoba treba biti poštovana i tretirana kao osoba već od njezina začeća te, stoga, od tog istog trenutka joj se moraju priznati prava osobe, među kojima najprije nepovredivo pravo svakog nevinog ljudskog bića na život” (br. 4.).
“Podrijetlo ljudskog života… ima svoj autentični kontekst u braku i obitelji, u kojoj biva rođen po činu koji izražava uzajamnu ljubav između muža i žene. Prokreacija uistinu odgovorna prema onome koji se ima roditi mora biti plod braka” (br. 6.).

Vjera i ljudsko dostojanstvo

“Uvjerenje je Crkve da ono što je ljudsko ne samo da je prihvaćeno i poštivano od vjere, već je od nje također pročišćeno, uzdignuto i usavršeno” (br. 7.). Bog je stvorio svakog čovjeka na svoju sliku; u svom utjelovljenom Sinu je potpuno objavio misterij čovjeka; Sin čini da mi možemo postati sinovi Božji. “Polazeći od sveukupnosti ovih dviju dimenzija, ljudske i božanske, bolje se razumije razlog nepovredive vrijednosti čovjeka: on ima vječni poziv i pozvan je da sudjeluje u trojstvenoj ljubavi živoga Boga” (br. 8.).

Vjera i bračni život

“Ove dvije dimenzije života, ona naravna i ona nadnaravna, omogućuju također da se bolje shvati u kojem smisli čini koji dopuštaju ljudskom biću da dođe na život, u kojima se muž i žena uzajamno daruju jedno drugome, su odsjev trojstvene ljubavi. Bog, koji je ljubav i život, upisao je u mužu i u ženi poziv na posebno sudjelovanje u njegovom misteriju osobnog zajedništva i u svoje djelo Stvoritelja i Oca… Duh Sveti izliven u sakramentalnom slavlju (ženidbe) nudi kršćanskim supružnicima dar jednog novog zajedništva ljubavi koja je živa i stvarna slika onog najposebnijeg jedinstva, koje čini od Crkve nedjeljivo mistično Tijelo Gospodina Isusa” (br. 9.).

Crkveno Učiteljstvo i autonomija znanosti

“Crkva, ocjenjujući etičku valjanost nekih rezultata skorašnjih istraživanja medicine što se odnose na čovjeka i njegove početke, ne intervenira u područje vlastito medicinskoj znanosti kao takvoj, ali poziva sve zainteresirane na etičku i socijalnu odgovornost za njihovo djelo. Podsjeća ih da se etička vrijednost biomedicinske znanosti mjeri u vezi bilo s dužnim bezuvjetnim poštivanjem svakog ljudskog bića, u svim trenucima njegova postojanja, bilo sa zaštitom specifičnosti osobnih čina koji prenose život” (br. 10.).

Drugi dio:
Novi problemi koji se tiču prokreacije

Tehnike pomoći plodnosti

Među tehnikama koje su usmjerene da nadvladaju neplodnost danas se koriste:

– “tehnike heterologne umjetne oplodnje” (br. 12.): “usmjerene da umjetno postignu ljudsko začeće počevši od spolnih rasplodnih stanica koje potječu barem od jednog darovatelja različitog od supružnika koji su ujedinjeni u braku” (bilješka 22.);
– “tehnike homologne umjetne oplodnje” (br. 12.): “usmjere da umjetno postignu “ljudsko začeće počevši od spolnih rasplodnih stanica dvaju supružnika ujedinjenih u braku” (bilješka 23.);
– “tehnike koje se predstavljaju kao pomoć bračnom činu i njegovoj plodnosti” (br. 12);
– “intervencije koji nastoje ukloniti zapreke koje se protive prirodnoj oplodnji” (br. 13.);
– “postupak posvojenja” (br. 13.).

S tim u vezi, dozvoljene su sve tehnike koje poštuju “pravo na život i fizički integritet svakog ljudskog bića”, “jednost braka, koja uključuje uzajamno poštivanje prava supružnika da postanu otac i majka samo jedno preko drugoga” i “specifično ljudske vrijednosti seksualnosti, koje zahtijevaju da prokreacija ljudske osobe mora biti postignuta kao plod specifičnog bračnog čina ljubavi između supružnika” (br. 12.).

Stoga su “dopustive tehnike koje se predstavljaju kao pomoć bračnom činu i njegovoj plodnosti… Medicinski zahvat na ovom području poštuje dostojanstvo osoba, kada nastoji pomoći bračnom činu bilo da olakša njegovo izvršenje bilo da mu se omogući da dostigne svoju svrhu, kad je već jednom izvršen” (br. 12.).
“Sigurno su dozvoljeni zahvati koji nastoje ukloniti zapreke koje se protive prirodnoj oplodnji” (br. 13.).
“Poželjno je hrabriti, promicati i olakšati… postupak posvojenja mnogobrojne djece siročadi”. Važno je ohrabriti “istraživanja i ulaganja posvećena sprječavanju sterilnosti” (br. 13.).

Oplodnja in vitro i hotimično eliminiranje embrija

Iskustvo posljednjih godina je pokazalo da u kontekstu tehnika oplodnje in vitro “broj žrtvovanih embrija je veoma visok” (br. 14.): iznad 80% u najrazvijenijim centrima (usp. bilješku 27.). “Embrioni proizvedeni in vitro koji pokazuju nedostatke bivaju izravno uklonjeni”; mnoge bračni parovi “pribjegavaju tehnikama umjetne prokreacije s jedinim ciljem da mogu obaviti genetički izbor svoje djece”; među embrionima proizvedenim in vitro “određeni broj je prenesen u majčino krilo, a drugi bivaju zamrznuti”; tehnika mnogostrukog prijenosa, tj. “veći broj embriona u odnosu na željeno dijete, u predviđanju da će neki biti izgubljeni…, podrazumijeva stvarno čisto instrumentalni tretman embriona” (br. 15.).
“Mirno prihvaćanje veoma visoke stope abortivnosti tehnika oplodnje in vitro jasno pokazuje da zamjenjivanje bračnog čina s tehničkim postupkom… pridonosi slabljenju svijesti dužnog poštivanja svakog ljudskog bića. Prepoznavanje tog poštivanja biva naprotiv promicano intimnošću supružnika nadahnutom bračnom ljubavlju… Nasuprot instrumentalizaciji ljudskog bića u embrionalnom stadiju, potrebno je ponoviti da ljubav Božja ne pravi razliku između novozačetog još u krilu njegove majke, i djeteta, ili mladića, ili zrelog čovjeka ili starca. Ne pravi razliku jer u svakom od njih vidi otisak vlastite slike i sličnosti… Zato je Učiteljstvo Crkve stalno proglašavalo svetu i nepovredivu narav svakog ljudskog života, od njegova začeća do njegove prirodne smrti” (br. 16.).

Intra Cytoplasmic Sperm Injection (ICSI)

Intra Cytoplasmic Sperm Injection (ICSI) je jedna varijanta oplodnje in vitro, u kojoj “se oplodnja ne događa spontano u epruveti, već putem ubrizgavanja prethodno selekcioniranog spermatozoida u citoplazmu jajne stanice ili, katkada, putem ubrizgavanja nezrelih sastojaka muške zametne linije” (bilješka 32.).
Takva tehnika je moralno nedopuštena: “uzrokuje potpuno razdvajanje između prokreacije i bračnog čina”, “izvedena je izvan tijela supružnika putem čina trećih osoba čija kompetencija i tehnička aktivnost određuju uspjeh intervencije”, “povjerava život i identitet embrija sili liječnika i biologa i uspostavlja gospodstvo tehnike nad postankom i sudbinom ljudske osobe” (br. 17).

Zamrzavanje embrija

“Da se ne ponavljaju uzimanja jajnih stanica iz tijela žene, pristupa se samo jednom mnogostrukom uzimanju jajnih stanica, praćenog zamrzavanjem znatnog dijela embrija dobivenih in vitro, predviđajući drugi ciklus tretmana, u slučaju neuspjeha prvog, ili pak u slučaja kada bi roditelji željeli drugu trudnoću” (br. 18.). Zamrzavanje ili kriokonzerviranje u odnosu na embrije “je postupak hlađenja na izuzetno niske temperature s ciljem da im se omogući dugotrajna očuvanost” (bilješka 35.).

“Zamrzavanje je nespojivo s dužnim poštivanjem prema ljudskim embrijima: pretpostavlja njihovu proizvodnju in vitro; izlaže ih teškim opasnostima smrti ili štetama po njihov fizički integritet, ukoliko visoki postotak ne preživljava u postupku zamrzavanja i odmrzavanja; lišava ih barem privremeno majčinskog primanja i trudnoće; stavlja ih u situaciju u kojoj su podložni daljnjim povredama i manipulacijama” (br. 18.).
Što se tiče velikog broja zamrznutih embrija koji već postoje postavlja se pitanje: što učiniti s njima? S tim u vezi, svi izneseni prijedlozi (upotrijebiti takve embrije za istraživanje ili namijeniti ih u terapeutske svrhe; odmrznuti ih i, bez da ih se reaktivira, upotrijebiti ih za istraživanje kao da bi bili obični leševi; staviti ih na raspolaganje neplodnim bračnim parovima, kao “terapiju za neplodnost”; pristupiti jednom obliku “prenatalnog posvojenja”) predstavljaju probleme različitih vrsta. “Potrebno je konstatirati, konačno, da tisuće embriona u stanju napuštanja predočavaju situaciju stvarne nepopravljive nepravde. Stoga je Ivan Pavao II. apelirao na savjest odgovornih znanstvenog svijeta a na poseban način na liječnike da se zaustavi proizvodnja ljudskih embrija, vodeći računa da se ne nazire izlaz moralno dopušten za ljudsku sudbinu tisuće i tisuće „zamrznutih” embrija, koji jesu i ostaju uvijek nosioci esencijalnih prava i koje dakle treba pravno zaštititi kao ljudske osobe” (br. 19.).

Zamrzavanje jajnih stanica

“Da se izbjegnu teški etički problemi postavljeni od zamrzavanja embrija, na području tehnika oplodnje in vitro bio je iznesen prijedlog da se zamrzavaju jajne stanice” (br. 20.).
S tim u vezi, zamrzavanje jajnih stanica, koje nije po sebi nemoralno i koje je predočeno također u drugih kontekstima koji se ovdje ne razmatraju, “u svrhu procesa umjetne prokreacije treba smatrati moralno neprihvatljivim” (br. 20.).

Embrionalna redukcija

“Neke tehnike upotrijebljene u umjetnoj prokreaciji, osobito prijenos više embrija u majčino krilo, prouzročili su značajno povećanje postotka mnogostrukih trudnoća. Stoga je sebi prokrčila put ideja da se pristupi takozvanoj embrionalnoj redukciji. Ona se sastoji u zahvatu da se smanji broj embrija ili fetusa prisutnih u majčinoj utrobi putem njihova izravnog odstranjenja” (br. 21.).
“S etičke točke gledišta, embrionalna redukcija je namjerni selektivno pobačaj. Riječ je, naime, o namjernom i izravnom odstranjenju jednog ili više nevinih ljudskih bića u početnoj fazi njihove egzistencije, i kao takva sačinjava uvijek teški moralni nered” (br. 21.).

Dijagnoza prije implantacije

“Dijagnoza prije implantacije je jedan oblik prenatalne dijagnoze, vezana s tehnikama umjetne oplodnje, koja predviđa genetičku dijagnozu embriona formiranih in vitro, prije njihova prenošenja u majčino krilo. Ona biva učinjena s namjerom kako bi se imala sigurnost da se prenose u majku samo embriji bez nedostataka ili s određenim spolom ili s nekim posebnim kvalitetama” (br. 22.).
“Drukčije od drugih oblika prenatalne dijagnoze…, dijagnozu prije implantacije obično prati odstranjenje embrija označenog kao „sumnjivog” za genetske i kromosomske nedostatke, ili nosioca neželjenog spola ili neželjenih kvaliteta. Dijagnoza prije implantacije… je usmjerena stvarno na kvalitativnu selekciju sa susljednim uništenjem embrija, koje se predstavlja kao prerana abortivna praksa… Tretirajući ljudski embrio kao puki „laboratorijski materijal”, vrši se iskrivljavanje i diskriminacija također što se tiče samog koncepta ljudskog dostojanstva… Takva diskriminacija je nemoralna i stoga bi morala biti smatrana pravno neprihvatljivom” (br. 22).

Novi oblici sprječavanja implantacije i prekida trudnoće

Postoje tehnička sredstva koja djeluju nakon oplodnje, kada je embrio već konstituiran.

“Ove tehnike su tehnike sprječavanja implantacije, ako zaprečuju embrio prije njegove implantacije u majčin uterus” (br.23.), na primjer preko “spirale… i takozvane „pilule dan poslije”” (bilješka 42.).
One su “tehnike prekida trudnoće, ako uzrokuju odstranjenje embrija tek ugniježđenog” (br. 23.), na primjer preko “pilule RU 486.” (bilješka 43.).

Premda sredstva za sprječavanje implantacije ne izazivaju pobačaj svaki puta kada bivaju uzeta, također jer se nakon seksualnog odnosa ne događa uvijek oplodnja, mora se upozoriti “da kod onoga tko želi spriječiti ugnježđenje embrija eventualno začetog, te stoga traži ili propisuje takve lijekove, abortivna namjera je generalno prisutna”. U slučaju uporabe sredstava za prekid trudnoće “riječ je o pobačaju embrija koji se tek ugnijezdio… Uporaba sredstava za sprječavanje implantacije i prekid trudnoće pripada grijehu pobačaja i teško je nemoralna” (br. 23.).

Treći dio:
Novi terapeutski prijedlozi koji uključuju manipulaciju embrija
ili ljudskog genetskog nasljeđa

Genska terapija

Pod genskom terapijom shvaća se “primjena na čovjeka tehnika genetičkog inženjeringa s terapeutskom svrhom, naime, s ciljem liječenja bolesti na genetičkoj osnovi” (br. 25.).
Somatska genska terapija “nastoji eliminirati ili reducirati genetičke nedostatke koji su prisutni na razini somatskih stanica” (br. 25.).
Genska terapija zametka smjera “korigirati genetičke nedostatke prisutne u stanicama zametne linije, da bi prenijela terapeutske učinke postignute na subjektu na eventualno potomstvo istoga” (br. 25.).
Što se tiče zahvata somatske genske terapije, oni “su načelno moralno dopušteni… Budući da genska terapija može uključivati značajne opasnosti za pacijenta, potrebno je opsluživati opće deontološko načelo prema kojemu, da bi se izvršio terapeutski zahvat, nužno je prethodno osigurati da tretirani subjekt ne bude izložen opasnostima za svoje zdravlje ili fizički integritet, koji bi bili prekomjerni i nesrazmjerni u odnosu na težinu patologije koja se želi liječiti. Također se traži informirani pristanak pacijenta ili njegovog legitimnog zastupnika” (br. 26.).
Što se tiče genske terapije zametka, “opasnosti povezani sa svakom genetičkom manipulacijom su izraziti i još manje provjerljivi” i, stoga, “u sadašnjem stupnju istraživanja nije moralno dopustivo djelovati na način da se moguće proizašle štete prošire na potomstvo” (br. 26.).
Što se tiče hipoteze da se primjeni genetički inženjering zbog tobožnjih ciljeva poboljšanja i pojačanja genetičke kvalitete, mora se primijetiti da bi takve manipulacije favorizirale “eugenetički mentalitet” i uvele bi “indirektnu socijalnu stigmu prema onima koji ne posjeduju posebne kvalitete i pretjerano ističu kvalitete cijenjene od određenih kultura i društava, koje po sebi ne sačinjavaju ljudski specifikum. To se ne bi slagalo s temeljnom istinom jednakosti svih ljudskih bića, koja se prevodi u načelo pravednosti, čije bi kršenje, na koncu, svršilo u povredi mirnog suživota među osobama… Mora se na koncu istaknuti da se u pokušaju stvaranja novog tipa ljudi uočava ideološka dimenzija, prema kojoj čovjek pokušava postaviti sebe na mjesto Stvoritelja” (br. 27.).

Ljudsko kloniranje

Pod ljudskim kloniranjem se shvaća “nespolna i negametska reprodukcija čitavog ljudskog organizma, s ciljem proizvodnje jedne ili više „kopija” koje su s genetičke točke gledišta bitno identične jedincatom praocu” (br. 28.). Predložene tehnike za ljudsko kloniranje su blizanačko cijepanje, koja se sastoji “u umjetnom odvajanju pojedinih stanica ili skupine stanica od embrija, u prvim fazama razvoja, i u susljednom prenošenju ovih stanica u maternicu, s ciljem da se dobiju, na umjetni način, identični embriji” (bilješka 47.), i prijenos jezgre, koji se sastoji “u unošenju jezgre uzete iz embrionalne ili somatske stanice u jajnu stanicu iz koje je prethodno odstranjena jezgra, praćenog aktiviranjem ove jajne stanice koja bi se, posljedično, trebala razvijati kao embrion” (bilješka 47.). Kloniranje biva predloženo s dvostrukim ciljem: naime da se postigne rađanje kloniranog djeteta, i terapeutskog ili istraživalačkog.
Kloniranje je “u sebi nedopušteno, ukoliko…namjerava dati početak novom ljudskom biću bez povezanosti s činom uzajamnog darivanja između dvaju supružnika i, radikalnije, bez ikakve veze sa seksualnošću. Takva okolnost daje mjesta zloporabama i manipulacijama koje teško povređuju ljudsko dostojanstvo” (br. 28.).
Što se tiče reproduktivnog kloniranja, ono “bi nametnulo kloniranom subjektu predodređeno genetičko nasljedstvo, podvrgavajući ga stvarno – kako je bilo rečeno – jednom obliku biološkog ropstva iz kojeg bi se teško mogao osloboditi. Činjenica da bi neka osoba prisvajala sebi pravo da samovoljno određuje genetičke karakteristike druge osobe, predstavlja tešku povredu dostojanstva ove posljednje i temeljne jednakosti među ljudima… Svaki od nas susreće u drugom ljudsko biće koje duguje vlastitu egzistenciju i vlastite karakteristike ljubavi Božjoj, od koje samo ljubav između supružnika sačinjava posredništvo primjereno zamisli Stvoritelja i nebeskog Oca” (br. 29.).
Što se tiče terapeutskog kloniranja, potrebno je precizirati da “stvarati embrione s nakanom da ih se uništi, premda s namjerom da se pomogne bolesnima, je posvema nespojiva s ljudskim dostojanstvom, jer čini od egzistencije jednog ljudskog bića, iako u embrionalnom stadiju, ništa više nego sredstvo za uporabu i uništenje. Teško je nemoralno žrtvovati jedan ljudski život zbog terapeutske svrhe” (br. 30.).
Kao alternativu za terapeutsko kloniranje, neki su predložili nove tehnike, koje bi bile sposobne proizvesti matične stanice embrionalnog tipa bez pretpostavljanja uništenja pravih ljudskih embrija, na primjer, putem prijenosa preinačene jezgre (ANT) ili potpomognutog reprogramiranja jajne stanice (OAR). S obzirom na to potrebno je ipak još razjasniti sumnje “koje se tiču napose ontološkog statusa „proizvoda” tako postignutog” (br. 30.).

Terapeutska upotreba matičnih stanica

“Matične stanice su nediferencirane stanice koje posjeduju dvije temeljne karakteristike: a) produženu sposobnost staničnih dioba bez da se stanice diferenciraju; b) sposobnost da dadnu početak prijelaznim roditeljskim stanicama, od kojih potječu veoma diferencirane stanice, na primjer, nervne stanice, mišićne stanice i krvne stanice. Od kada se eksperimentalno potvrdilo da matične stanice, ako su presađene u oštećeno tkivo, teže favorizirati ponovno unošenje stanica i na taj način obnovu tkiva, otvorile su se nove perspektive za regenerativnu medicinu, koja je izazvala veliko zanimanje među istraživačima diljem cijeloga svijeta” (br. 31.).
Za etičku procjenu potrebno je osobito razmotriti upotrijebljene metode za sakupljanje matičnih stanica.
“Trebaju se smatrati dopuštenim one metode koje ne stvaraju teško oštećenje na subjektu od kojeg se uzimaju matične stanice. Takav slučaj se ostvaruje, općenito, u slučaju uzimanja a) tkiva od zrelog organizma; b) iz krvi pupčane vrpce, u trenutku porođaja; c) iz tkiva mrtvih fetusa koji su umrli prirodnom smrću” (br. 32.).
“Uzimanje matičnih stanica od živog ljudskog embriona… uzrokuje neizbježno njegovo uništenje, te je stoga teško nedopušteno. U ovom slučaju istraživanje… se uistinu ne stavlja u službu čovječanstva. Prelazi naime preko ubijanja ljudskih života koje imaju jednako dostojanstvo s obzirom na druge ljudske osobe i na same istraživače” (br. 32.).
“Upotreba embrionalnih matičnih stanica, ili diferenciranih stanica iz njih proizašlih, koje su eventualno priskrbili drugi istraživači, ubijajući embrije, ili koje su raspoložive na tržištu, predstavlja ozbiljne probleme sa stajališta kooperacije u zlu i sablazni” (br. 32.).

Mnogobrojne su studije ipak pokazale da zrele matične stanice daju više pozitivnih rezultata negoli embrionalne matične stanice.

Pokušaji miješanja vrsta

“Nedavno su bile upotrijebljene životinjske jajne stanice za reprogramiranje jezgri ljudskih somatskih stanica…, da bi se dobile embrionalne matične stanice iz tako proizašlih embrija, bez da se moralo pribjegavati upotrebi ljudskih jajnih stanica” (br. 33.).
“S etičke točke gledišta slični postupci predstavljaju povredu dostojanstva ljudskog bića, zbog miješanja ljudskih i životinjskih genetičkih počela sposobnih da naruše specifični identitet čovjeka” (br. 33.).

Upotreba ljudskog „biološkog materijala” nedopuštenog podrijetla

Za znanstveno istraživanje i za proizvodnju različitih proizvoda katkada bivaju upotrijebljeni embrioni ili stanične linije koje su rezultat nedopuštene intervencije protiv života ili fizičkog integriteta ljudskog bića.
Što se tiče eksperimentiranja na embrijima, ono “sačinjava zločin u odnosu na njihovo dostojanstvo ljudskih bića, koja imaju pravo na isto dužno poštovanje koje dugujemo već rođenom djetetu i svakoj osobi. Ovi oblici eksperimentiranja sačinjavaju uvijek teški moralni nered” (br. 34.).
Što se tiče uporabe od strane istraživača “biološkog materijala” nedopuštenog podrijetla koji je proizveden izvan njihovog centra istraživanja ili koji se nalazi na tržištu, vrijedi uvijek “moralni zahtjev da tu nije bilo nikakvog suučesništva u dragovoljnom pobačaju i da je izbjegnuta opasnost sablazni. Kad je riječ o tome nedovoljan je kriterij nezavisnosti formuliran od nekih etičkih povjerenstava, naime, tvrditi da bi etički bilo dopušteno korištenje “biološkog materijala” nedopuštenog podrijetla, samo da postoji jasno razdvajanje između onih koji s jedne strane proizvode, zamrzavaju i usmrćuju embrije i s druge strane istraživača koji razvijaju znanstveno istraživanje”. Precizira se da “dužnost odbiti taj ‘biološki materijal’… nastaje iz dužnosti odvojiti se, u vršenju vlastite istraživalačke aktivnosti, od teško nepravednog pravnog okvira i potvrditi s jasnoćom vrijednost ljudskog života. Stoga gore navedeni kriterij nezavisnosti je nužan, ali može biti etički nedovoljan” (br. 35.).
“Naravno unutar ovog općeg okvira postoje različiti stupnjevi odgovornosti, i teški razlozi mogli bi biti moralno proporcionalni da se opravda korištenje gore spomenutog ‘biološkog materijala’. Tako, naprimjer, opasnost po zdravlje djece mogla bi ovlastiti njihove roditelje da upotrijebe cjepivo u čijem pripravljanju su bile korištene stanične linije nedopuštenog podrijetla, stalno ostajući dužnost za sve da očitiju vlastito neslaganje s tim u vezi te da zahtijevaju da sanitarni sustavi stave na raspolaganje drugu vrstu cjepiva. S druge strane, potrebno je imati u vidu da u zavodima koji koriste stanične linije nedopuštenog podrijetla nije identična odgovornost onih koji odlučuju o smjeru proizvodnje u odnosu na one koji nemaju nikakvu moć odlučivanja” (br. 35).

Prenosimo tekst sažetka dokumenta u prijevodu profesora moralne teologije na Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji vlč. dr. Marinka Perkovića, koji je objavila je Katolička tiskovna agencija BiH

Ova stranica koristi dvije vrste kolačića: nužne tehničke kolačiće i kolačiće za analitiku.
Slažete li se s korištenjem kolačića za analitiku?

SLAŽEM SE
Ne slažem se