U jednom odlomku iz Djela apostolskih Pavao naviješta svoj skori odlazak i daje svojim učenicima određene upute s obzirom na djelo koje oni moraju nastaviti. Poseban je naglasak da paze na zajednicu vjernih, na Crkvu, koju je Isus, kako veli Pavao „stekao krvlju svojom”.
Crkva je stečena Isusovom krvlju, ali se ona neprestano hrani, njeguje i zalijeva krvlju Isusovih učenika kroz cijelu povijest, sve do naših dana. U to njegovanje i zalijevanje Crkve uključio se i blaženi Miroslav Bulešić koji je svojom krvlju zalio Crkvu u našem narodu, u našoj Istri.
Ivan Pavao II podsjeća kršćane da ne zaborave svoje mučenike jer su oni svjedoci vjere i u tom smislu vjernicima ohrabrenje i trajno nadahnuće. Oni su naši posebni zagovornici pred Gospodinom i snaga njihova zagovora je iznimno jaka pred licem Božjim.
Sveti Ivan u knjizi Otkrivenja piše kako vidi na prijestolju „duše pogubljenih zbog Isusova svjedočanstva i Riječi Božje” (20,4), i nastavlja: „Kad Janje otvori peti pečat opazih pred žrtvenikom duše zaklanih zbog Riječi Božje i zbog svjedočanstva koje su držali. Oni počeše vikati svom snagom: „Dokle ćeš sveti i pravi Vrhovniče, odgađati sud i osvetu naše krvi nad stanovnicima zemlje?” Tada je svakome od njih dana bijela haljina i rečeno im je da se strpe još malo vremena dok se ne ispuni broj njihovih sudrugova u službi i njihove braće koji imaju biti ubijeni kao i oni” (6,9-11).
I mučenicima se ponekad činilo da je zlo jače od dobra, da zlo pobjeđuje, i ne mogu razumjeti zašto Bog to dopušta. Bog ne žuri jer zna da zlo nema zadnju riječ u životu pojedinca i naroda. Krv mučenika, kao i jednom krv Abelova, uvijek viče sa zemlje Bogu i zaziva osudu zla. Božji odgovor je, kako čitamo u knjizi Otkrivenja, da se strpe još malo vremena. Znamo kako je čovjeku koji pati: to „malo vremena” se čini nekada kao vječnost. Istina, mučenici bivaju ubijani, ali na kraju su oni ti koji pobjeđuju. Povijest osuđuje zločine i zločince, a slavi mučenike.
Još je sveti pisac Staroga zavjeta naviještajući vremena mučenika napisao: „Dragocjena je u očima Gospodnjim krv njihova” (72,14).
U apostolskom pismu „Ulaskom u novo tisućljeće” koje je papa Ivan Pavao II uputio cijeloj Crkvi, papa piše: „Crkva je u svojim mučenicima uvijek otkrivala sjeme života. „Krv mučenika sjeme je novih kršćana”, taj slavni zakon koji je izrekao Tertulijan (II st.) pokazuje se uvijek istinitim na ispitu povijesti. Neće li biti tako također i za stoljeće i tisućljeće koje započinjemo?
Možda smo bili previše naviknuti misliti na mučenike u pomalo dalekim pojmovima, gotovo kao da se radi o kategoriji prošlosti, povezanoj osobito s prvim stoljećima kršćanskog doba.
Jubilejski spomen otvorio je iznenađujuće prizorište pokazujući naše vrijeme izrazito bogato svjedocima koji su na ovaj ili onaj način znali živjeti evanđelje u prilikama neprijateljstva i progonstva, često do pružanja najuzvišenijega dokaza krvlju.
U njima je Božja riječ, posijana na dobru tlu, donijela stostruki rod. Svojim su nam primjerom pokazali i gotovo poravnali put budućnosti. Nama ne ostaje drugo doli, s milošću Božjom, krenuti njihovim stopama” (br. 41).
U svojoj, tkz. Velikosvećeničkoj molitvi Isus znajući, što sve očekuje njegove učenike, da će ih svijet zamrziti, proganjati i ubijati, žarko moli Oca da u svom imenu čuva učenike da i u mukama života ostanu vjerni.
Bez obzira na to što će mnogi Isusovi učenici živjeti u svijetu ili okruženju koje ih mrzi i progoni, Isus ne moli Oca da ih uzme iz takvog svijeta, nego samo da ih očuva od Zloga.
Isusovi učenici moraju ostati u takvom svijetu i davati svjedočanstvo tom svijetu, posvećivati taj svijet, a nikako mrziti bez obzira na sve grijehe svijeta. Što više, Isus traži od svojih učenika da ljube i one koji ih mrze i da mole za one koji ih progone. Jer tako je i Isus činio.
Isus zna da ljudi koji druge mrze i progone nisu sretni. Mržnje i ubijanje drugih nikoga nije usrećilo, nego naprotiv zatrovalo i učinilo nesretnima. I baš zbog toga ovakvi ljudi imaju potrebu ljubavi da bi se oslobodili zla koje je u njima. Samo je ljubav kadra pobijediti zlo i mržnju.
Blaženi Miroslav će pisati: „Mržnja uzrokuje krvarenje, a ljubav zacjeljuje rane”. A onda će za sebe reći: „Moja osveta je oprost”.
Blaženi Miroslav je imao jaki predosjećaj da se njegov život bliži kraju. Ima tek 24 godine ali je taj osjećaj postao iznimno jak, a s druge strane njegova duhovna snaga čudesno još jača, te on izjavljuje: „Ne bojim se mučeništva, već ga žudim. Neka Bože bude volja tvoja … Želim umrijeti samo za slavu Božju i spasenje duše svoje i svojih vjernika”.
Vidio je vrlo jasno kolika se količina mržnje usmjerila prema Crkvi, svećenicima i vjernicima bliskim Crkvi, te je bio siguran da ta lavina mržnje neće poštedjeti ni njega. Ali on je spreman. U duhovnom Dnevniku piše: „Neprijatelji navaljuju na mene. Hvala tebi Bože! Ja se hoću držati tebe i tvojih zapovijedi … Bože, ako hoćeš moj život, ne štedi me … Ja želim, ako je tvoja volja, čim prije doći k tebi”.
Koliko ovdje nalazimo sličnosti sa jednim od najvećih likova kršćanstva, svetim Pavlom. I on je vrlo jasno naslutio svoj mučenički svršetak kojeg se uopće nije bojao jer se duhovno pripremio za ovakav kraj. U svojoj Drugoj poslanici Timoteju, Pavao piše: „Već se moja krv izlijeva u Božju čast, vrijeme je moje smrti blizu” (4,6).
Pavao ne pokazuje nikakav strah niti tjeskobu idući u susret mučeništvu. Naprotiv, on je pun radosti jer ima jako iskustvo Isusove blizine i njegove snage i to je njemu dosta.
Kršćanima u Filipima piše: „Veseo sam i radujem se s vama svima, ako se i krv moja mora kao žrtva liti na žrtveni prinos. Iz istog razloga i vi budite veseli i radujte se sa mnom” (2,17).
Blaženi Miroslav Bulešić je ubijen u dobi od 27 godina. Možemo reći na početku života. Međutim, ono što zadivljuje to je razina svetosti koju je ovaj mladić dosegao. Ljubav prema Bogu je do srži prožela njegov život.
S kakvom pažnjom on bdije nad sobom i svojom vjernošću Bogu! Kakvu je finoću savjesti formirao ovaj mladić u toj dobi svoga života!
U 23 godini života postaje svećenik. To doživljava kao poseban Božji dar. Tada piše u svom duhovnom Dnevniku: „Radije bih volio smrt nego grijeh i nevjernost”. Kompletan cilj njegova svećeničkog života je bio spasenje duša, prije svega vjernika za koje se kao pastir skrbio. „Svoj život ti Bože sasvim darujem za svoje stado”.
Je li njegov život završio prerano? Možda i ne! Sveto pismo za čovjeka vjerna Bogu veli: „Stekavši savršenstvo u malo vremena, dugo je živio, i jer mu je duša bila draga Gospodinu, on ga je hitro izbavio od zloće oko njega. Svjetina sve to vidi ali ne shvaća” (4,13-14).
Za biblijskog čovjeka vrijeme ima značenje i važnost prije svega zbog svog sadržaja. Tipična je ona iz Ps 90,12: „Nauči nas dane naše brojiti da steknemo mudro srce”.
Svi su sposobni brojiti sate, dane, tjedne, godine,… Međutim, osim ovog brojenja koje je čisto numeričko, postoji i mudrosno brojenje koje se bitno razlikuje od numeričkog: ovdje se sati i dani broje po sadržajima, po vrijednostima koje smo u njih ugradili.
To znači da postoje i prazni sati, prazni dani, mjeseci, a možda i godine. To vrijeme se onda ne računa, to je izgubljeno vrijeme. I mi kada kažemo da netko gubi vrijeme, znači da ne radi ništa, ili ne radi ništa vrijedno i korisno. To vrijeme se onda ne računa, jer je to izgubljeno vrijeme. Tako netko može živjeti 90-100 godina, ali ostaje uvijek pitanje koliko je tu bilo izgubljenog vremena, praznih godina koje se ne računaju. Jer te godine nemaju sadržaja, nemaju vrijednosti.
S druge strane neke osobe mogu živjeti kratko, ali sadržajno, sve je ispunjeno, a to znači da ta osoba nije živjela kratko.
Biblija za grešnike pak veli: „Pa ako i žive dugo, nisu ni za što, i na koncu im je starost nečasna” (3,17) „Jer duljina dana ne čini starost časnom, niti se ona mjeri brojem godina. Već razboritost – to su sjedine ljudske, i krepostan život – zrela starost” (4,8-9).
Vrijednost života nije u njegovoj dužini nego u njegovu sadržaju, u tome kako je netko živio. Blaženi Miroslav je, po biblijskoj logici, živio dugo. Imao je sve dane i godine ispunjene, ne prazne.
Draga braćo i sestre! Blaženi Miroslav Bulešić dao je svoj život za Isusa. Isus je svim svojim učenicima dao razumijeti da onaj tko zaista želi biti njegov učenik da mora uzeti svoj križ i da nema drugog izbora osim mučeništva. Ne mora to biti mučeništvo krvlju, ali mora biti mučeništvo ljubavlju, služenjem, požrtvovnošću.
Svi znamo da nije lako iz dana u dan služiti i žrtvovati se, pa ni u vlastitoj obitelji. Ovdje mislimo na služenje i žrtvu koje se čine s radošću i s ljubavlju, a ne mrzovoljno i prigovaranjem. Ovo košta. Ali ovdje je bit svetosti.
To je svetost koja je dostupna svima. Bog za svetost ne traži neka herojska djela ili čuda, nego tihu svakodnevnu ljubav i služenje. Isus je u dvorani Posljednje večere pokazao učenicima, kada im je oprao noge, u čemu je veličina čovjeka po Božjim kriterijima: velik je onaj tko zna služiti i žrtvovati se za druge. Kako su Božji kriteriji različiti od ljudskih!
Ljudi ljubavi i služenja imaju posebno iskustvo Božje blizine i njegove izvanredne snage. Takvim ljudima i nemoguće postane moguće. I ne po vlastitim snagama, nego onim Božjim.
I Isus će reći svojim učenicima da ako budu imali jaku vjeru u njega ništa im neće biti nemoguće. Gdje ima vjere i molitve tu se događaju i čuda.
Mučeništvo, bilo krvlju bilo ljubavlju, ne mogu nositi osobe osrednje vjere. Površna vjera za to ne daje snagu.
Ovdje nam je blaženi Miroslav uzor i poruka. Čovjek koji živi s Bogom nosit će u sebi radost i mir bez obzira kakve bile životne okolnosti. Blaženi Miroslav nam govori kako je lijepo živjeti s Bogom i umrijeti smrću pravednika. Neka svojim zagovorom podupire vjeru u našem narodu, a napose u njegovoj dragoj Istri. Amen.