Danas se, braćo i sestre, dragi svećenici i vjernici, spominjemo smrti župnika ove župe Pohoda Blažene Djevice Marije, Antuna Grahovara koji je na današnji dan prije 27 godina ubijen u svom župnom stanu nedaleko ove crkve. Bilo je to 9. studenog 1990. On je bio prva žrtva koja je najavila što će se uskoro dogoditi u svoj brutalnosti srpske agresije na Hrvatsku jer je još u kolovozu te godine započela tzv. balvan revolucija. Naš je sisački kraj osobito bolno doživio ovo svirepo ubojstvo katoličkog svećenika koji nikome nije činio nikakva zla, ali je trebao biti ubijen kao opomena ili prijetnja strahom da se naš narod uplaši onoga što se spremalo čitavoj našoj domovini.
U Sisačkoj biskupiji je ova godina proglašena Godinom bl. Alojzija Stepinca. Naš je sveti Blaženik doživio sličnu sudbinu: progon i ubojstvo pastira da bi se prestrašilo stado, a teror koji je zavladao trajao je najprije 45 godina, a onda se poslije krvavog Domovinskog rata nastavio i traje i danas. Da bi narod podnio taj strašan i krvavi progon, koji je nametnut našem narodu, morao je pasti žrtvom veliki pastir, kardinal Alojzije.
Možda to svi ne znaju, on je smetao krvnicima žednima krvi onih koji u Krista vjeruju, ne samo da ga zatvore i tako mu onemoguće djelovanje, nego oni su bili odlučili i ubiti ga. Ubijali su ga polako, trujući njegovo tijelo te je prerano umro. Izvađeno mu je u 6 godina 36 l krvi, a pijavice koje su mu stavljali, za razliku od drugih, poslije bi gotovo sve uginule. I što su mu napravili kad je umro?
Kardinalu su se iživljavali na mrtvom tijelu, masakrirali su ga prigodom obdukcije, razbili su mu lubanju i izvadili mozak te sve unutrašnje organe, zatim su ulili u mrtvo tijelo tekućinu od koje se sav skelet gotovo posve raspao. A sve su unutrašnje organe uništili. Zar su se progonitelji bojali i mrtvih kardinalovih ostataka ne bi li i oni svjedočili protiv njih? Znakovita je sudbina kardinalova srca. Među liječnicima koje su okruživali udbaši na obdukciji našao se i jedan Nijemac, dr. Grünwald koji je odlučio spasiti kardinalovo srce. I uspio ga je sakriti i poslije predati predstavnicima Nadbiskupije. Nekoliko su dana kardinalovo srce čuvale sestre milosrdnice u Zagrebu u svom samostanu u Frankopanskoj, no Udba je doznala gdje se skrivalo srce, uzela ga je i u svom sjedištu u Zagrebu –spalila! Koja brutalnost!
Pjesnik Drago Štambuk u pjesmi „Spaljeno srce” kaže:
„Tvoje srce izbodeno, srce od srcâ veće /vuci hudi odniješe da zatru mu trag. /Ne znaju jadni da srce je tvoje u mnozima /i udara snagom mora a ne tiskom vala jedinoga /što pršti o čelo hrid…”
Zanimljivo, i našem sisačkom mučeniku Antunu ubojica je – uz mnoge ubodne rane kojima ga je masakrirao – jednim udarcem noža pogodio i srce.
Srce je simbol središta osobe, srce je simbol ljubavi, srce je simbol života. I kad zločinci uništavaju srce, oni misle da tako mogu uništiti čovjeka i njegovu veličinu koju mu daje samo Bog. I život je svakom čovjeku dao Bog. I ljubav. I kao što je ljubav vječna, ni život se ne može uništiti tako što se uništi srce, pa bio to i izraz najvećeg poniženja i prezira. Jer
„jedna je ljubav moćnija od tisuću mržnji i bilijuna zla”, kaže pjesnik.
Kada sam vam, braćo i sestre, rekao da se i danas nastavlja progon nas kršćana, mislio sam na više primjera. I vi ih dobro znate. Prijatelji koji su slovili kao bliski s pokojnim Antunom više nas ne poznaju, više nam nisu prijatelji. Preko noći su se okrenuli protiv nas. Zašto? Jesmo li im kakvo zlo učinili? Koliko znam nismo, ali izgleda da im smetamo, kao i puna istina o Antunu i Domovinskom ratu…
Prošli sam tjedan bio u upravi našega Grada s molbom da dobijem suglasnost da podignemo spomenik našem svetom Blaženiku kardinalu Alojziju Stepincu na Trgu bana Jelačića. Na tom trgu pred Velikim Kaptolom su nekada stajala, redajući se jedan za drugim, kako su se izmjenjivali režimi, tri spomenika. Odgovor je bio kako danas više nema tu mjesta za spomenik! Ne razumijem, nema novog projekta prema kojem je to tako, te se pitam: kome bi usred Grada Siska smetao spomenik bl. Alojziju Stepincu, koji mu želi podići biskupija kao biskupu mučeniku, velikom dobrotvoru i spasitelju mnoge djece u sisačkom prihvatilištu 1942-1943. i „simbolu čitave naše patničke nacije” (Benedikt XVI.)? I zar nije logično da to mjesto bude upravo tu gdje je središte Biskupije, pred Ordinarijatom? Ali vidite, postoje još potomci onih koji su ga progonili, koji su ga mučili i ubili, koji su mu srce spalili i – koji ga ne žele vidjeti! Vrijeđa li to nas katolike, kojih je ovom gradu 81%? I pitaju li se oni koji upravljaju našim gradom, imaju li oni pravo provoditi svoju samovolju i nametati svoju ateističku ideologiju većini ili su pozvani svima služiti i za sve se jednako brinuti? Očito, ne samo da SPC ne voli našeg svetog Blaženika, jer mu – po meni – ne može oprostiti što se javno zauzimao da i Hrvati, kao i svi narodi svijeta, imaju pravo na neovisnu i samostalnu državu, nego i današnji mentalni komunisti koji su Pravednika osudili i koji bi i nas uklonili da mogu. Ali ne mogu!
I bl. Alojzije Stepinac i mučenik Antun Grahovar svjedoče i mrtvi kako se ne može silom nikoga slomiti tko vjeruje, tko je sav izručen u ruke Božje. On na kraju pobjeđuje, a progon i strah koji pri tom pokazuju progonitelji, samo je znak da su i sami svjesni da ne mogu pobijediti!
Iz odlomka Knjige proroka Ezekiela (Ez 47, 1-2.8-9.12) pročitali smo tekst o slici Doma Gospodnjega. Božji hram zapravo je označavao Božji narod, a potok koji je izlazio iz njega znak je vječnog života, života koji nitko ne može uništiti: „Duž potoka na obje strane rast će svakovrsne voćke: lišće im neće otpadati i s njih neće nestajati ploda; svakog će mjeseca roditi novim plodom jer im voda dotječe iz Svetišta. Plod će njihov biti za jelo, a lišće za lijek.”
Doista, mučenici Kristovi, mada progonjeni, mada ranjeni i ubijani, ugradili su se u Božji Dom i dio su tog hrama iz čijeg svetišta teče voda živa, život koji napaja sve koji vjeruju. I njihovi plodovi nikada neće nestati.
U Prvoj poslanici svetoga Pavla apostola Korinćanima (1 Kor 3, 9c-11.16-17) Apostol govori o hramu koji smo svi pozvani graditi, ali i opominje: „svaki neka pazi kako naziđuje. Jer nitko ne može postaviti drugoga temelja osim onoga koji je postavljen, a taj je Isus Krist.” I onda slijedi zanimljiva prijetnja: „Ako tko upropašćuje hram Božji, upropastit će njega Bog. Jer hram je Božji svet, a to ste vi.” Uništiti se može hram Božji, na području naše Biskupije u Domovinskom ratu srušena je 21 župna crkva i baš sve kapele, župni stanovi i samostani. Na čitavom okupiranom području nije ostala ni jedna crkvena građevina. Pa premda su sve bile uništene i još ih obnavljamo, nitko ne može uništiti Crkvu Božju. „Ni vrata je paklena neće nadvladati”, obećao je Gospodin. Kad je u nama vjera u Krista, tada i kad bi se sve zidane crkve porušile, mi bismo ih sve obnovili. Ali najvažniji je hram koji smo mi, živa Crkva.
Iz Evanđelja po Ivanu (Iv 2, 13-22) čuli smo o Isusovom ulasku u Hram kada je iz njega istjerao sve trgovce, prodavače životinja i mjenjače.
“Nosite to odavde i ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku!” Naravno, hramski su nadstojnici tražili objašnjenje, a on im reče: “Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići.” No on je govorio o hramu svoga tijela. To se proroštvo obistinilo kada je Isus uskrsnuo od mrtvih. Njegovo je tijelo hram Božji. Židovi su ga dali raspeti, dakle razorili su taj hram, ali je on uskrsnuo tj. ponovno izgradio srušeni hram. I mi smo jači, braćo i sestre, od svih prijetnji, progona, ponižavanja, ubojstava i rana, pa zadavali ih nam neprijatelji Crkve i gađajući nas u samo srce, pa čak i kad ga probodu i kad ga spale, to će srce kucati za Boga, ali i za sve ljude. I za njih, za one koji su to srce proboli, koji su ga spalili.
To naše neumrlo srce je dar koji imamo od Boga, dar da ljubimo i kad se čini da nas proždire mržnja neprijatelja koji nasrću na naše tijelo, ali dušu nam ne mogu ubiti, dar je to da vjerujemo i kad se sve ruši… da nas on nikada izdati neće i da će on na kraju uvijek pobijediti. Amen.