Liturgijska čitanja: Jon 3, 1-10; Lk 11, 29-32

I.
Isus je više od Salomona, čiju mudrost slavi Stari zavjet. On želi da prodiremo u Božju mudrost, u onu koju se – mjerena mjerilom ljudske korisnosti – lako nazove ludošću. Isus nas želi suočene s mjerilom koju nikakva ljudska razboritost, odvagivanja i interesi ne žele ugraditi u načelo življenja. Isus je više od ljudske mudrosti po otajstvu svoga križa.
Tamo gdje progovara težnja za znakom, blijedi snaga otajstva, njezin govor koji prožima čovjeka; tamo gdje se Božja ljubav ucjenjuje znakovima, nestaje civilizacija kršćanske radosti.
Kada naša sjedinjenost s Kristom postaje dublja od razine znaka koji potvrđuje naša očekivanja, možemo upoznati trenutke duboke slabosti; možemo proći kroz svaku vrstu pročišćenja, kroz smrti i bolne agonije. I znamo, otajstvo križa nam to jamči, da su ti trenutci uvijek praćeni trenutcima uskrsnuća našega srca. Isus nas uči hodati bez straha tim uskim procjepom koji nas sjedinjuje s njime u njegovu otajstvu.

II.
Već je u Isusovo vrijeme spasenje trajnost, a mnogi ga ne žele prepoznati. Tomu naraštaju Isus daje ime: opak naraštaj. Zloća toga naraštaja leži u ne prihvaćanju istinskih znakova Božjega očitovanja. I dok oni koji su daleko znaju prepoznati veličinu znakova, oni koji su naizgled blizu to ne umiju.
Evanđelist Luka iznosi velike mane izabranoga naroda. To je slijep, gluh i nijem narod; narod koji luta u tminama; gleda, a ne vidi; sluša, a ne čuje; izražava se, ali ne govori; moli, ali ne zna što… zbrkanost koja rađa nutarnji nemir i razdor. Narod je to koji traži dodatni znak i Isusa želi staviti na razinu samozvanih čudotvoraca koji služe zavaravanju, a ne povjeravanju. Koliki li samo danas traže i nalaze takve iluzije, kucajući i ulazeći i u naše vjerničke zajednice! Iluzija (in-ludere) doslovno prevedena nije tek varka, nego je bliže zaigranosti, poigravanju, namjerno izabranoj neozbiljnoj igri koja otklanja pogled od istine… U civilizaciji kojoj je draže zabavište od otajstva ne trebaju nas zbuniti posljedice prihvaćenih iluzija.
Ali, Isuse, zar je zloća tražiti mrvicu jasnoće; potvrdu odaziva teškim putovima izazova križa; zar ti je uistinu tako teško pokazati nam nešto što će udaljiti poruge nevjernika i pokazati tvoju moć? Zar te iznenađuje žeđ za čudima i tvojim veledjelima, na koje bismo mogli osloniti svoju krhku sigurnost u ritmu života naših gradova i sela koji tako lako postaju poprištima nemira, nasilja, siromaštva i tjeskobe?

III.
On odgovara da je ovdje više od Salomona i više od Jone, više od glasa proroka koji je hodao Ninivom. Dao nam je znak – prolazak svoje veličine – milosrdan i preobražajan, pred kojima svaka iluzija gubi svoju snagu. Znak je to koji traži samo jedno: da ne prisiljavamo Boga da nam bude poslušan. Isus je strog prema suvremenicima, čak i prema najbližima. I njih će pitati jednoga dana: Kanite li i vi otići?, na što mu je Petar odgovorio: Komu da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga.
Obraćenje nije pitanje uma, očitosti dokaza, nego dodira srca, susreta u povjerenju, dara vjere. Traženje znaka ovdje je drugo ime za oholost i za nametanje svoje volje. A oholost voli iluzije koje mijenjaju oblike i okus: ponekad će to biti bogatstvo, ponekad droga, časovita varka ugleda, sebični prečaci ponižene tjelesnosti… Traženje znaka je drugo ime za tvrdoću srca koja ne vjeruje i ne prihvaća Očevu ljubav. Naraštaj o kojemu Isus govori vjeruje da mu nije potreban Isus te se povjerava vlastitoj mudrosti i vlastitoj razboritosti. Traženje znaka je iluzija naše samodostatnosti.
Upozorenje je to i nama, slušateljima Kristovih riječi, dionicima njegove prisutnosti u sakramentima, a osobito u euharistiji, da se ne naviknemo na Božju riječ i da ju svaki put iznova čujemo, tako staru i tako novu u svome životu.

IV.
Braćo i sestre, iako sam rođen nakon smrti oca Ante Antića, moj susret s Kristom u zapisima i spomenu života ovoga velikana duha susret je s Prisutnošću Boga u vjerniku, redovniku franjevcu, svećeniku i ponajprije duhovniku, u kojemu se mogu razmatrati dvije okosnice, i kao molbu, i kao čežnju, i kao ostvarenost. Te dvije okosnice su: prihvaćanje Božje volje i sjedinjenost s Bogom, ili – svedeno na jedno – sjedinjenost sa svetom voljom Božjom. U tome diptihu razumije se sav njegov život, sva njegova htijenja i prostor novoga svijeta.
U pismu svećeniku, odnosno svećenicima, 8. lipnja 1943. (Makarska, Pismo I/17), prigodom proslave Pedesetnice, poziva na obnovu i sriče ‘ispit savjesti’ pitajući: “Promisli da li si sav u rukama Duha Svetoga? Ravnaš li se po Njemu? Slijediš li njegovo vodstvo, Njegovo prosvjetljenje? Možeš li reći da na svaku Njegovu milost odgovaraš spremno i vjerno? Da li Ti je prva i najveća briga Tvoj duhovni napredak, Tvoja sličnost sa Božanskim Zaručnikom Tvoje duše? Da li si umro svemu što on neće od Tebe? Jesi li vjeran svojim obećanjima? Živiš li životom sv. molitve, odricanja, sjedinjenja sa sv. voljom Božjom?… Posebno nastoj oko ujedinjenja svoje volje sa svetom voljom Božjom.”

V.
Otac Ante živio je jednostavnost susreta s Kristom do mjere njezine izvanrednosti, do granice s koje se uranja u prostor mistike. Već iz 29. ožujka 1936. ostaje nam sačuvan trag njegova mističnog susreta s Bogom koji govori njemu posvećenim dušama. Navodim dio zapisa u kojemu mu se obraća Krist:
“Kao raspeti Zaručnik slavim svadbu na križu. Pravo zaručničko srce plijen je Ljubljenoga; Ono je samo jedan kucaj, sa srcem Zaručnika, Ljubi sve ono što On ljubi. Tako moraju moje izabrane zaručničke duše nestati u meni. Moraju se dati zarobiti i za Mene istrošiti. Kao Mene mora i njih istrošiti goruća žeđa za proslavom Moga Oca i spasenjem duša.”
Često je ispisivao “Pravila” i “Smjernice” svomu životu koja su započinjala i završavala riječima Deus meus et omnia! Bože moj i sve moje! Kao polazište uvijek se nalazila istina da ga je Gospodin ljubio. Svoju je najveću dužnost vidio u tome da Bogu vjerno služi i odgovori njegovoj volji, sav u poniznosti, iz koje piše: “Osjećam se tako malenim i bijednim, nevrijednim, a On hoće da vas budem njegovo dijete i savršeno, sveto dijete. U meni ima mnogo preka, protivnosti i naginjanja, odricanja od onoga što Bog od mene traži.” (Pravilo mome životu, 1932./1933.)

VI.
Svaki čovjek koji u susretu, u radu, u molitvi ostavlja miris svetosti, razgrće i dokida iluziju, varku ljudske mudrosti. Zato o. Ante piše: “Ne mogu nego se klanjati Njegovoj mudrosti, diviti se Njegovoj očinskoj skrbi i naklonosti prema meni, veličati Njegovu dobrotu i ustrpljivost sa mnom.”
On je osjetio napetost duha, zahvaćenost težnjom prema stvorenjima, rastrganost i udaljavanje od Božje ljubavi. U svemu tome ponavlja: “Isus me mora imati svega i to On sam.” (Pravilo mome životu, 1932./1933.)
U susretu s Bogom čuo je riječi: “Hoću da vazda budeš u mojoj prisutnosti uprtim nutarnjim pogledom na moju volju govoreći sa Apostolom: Quid me, Domine, vis facere – Gospodine što želiš da učinim?” (Pravilo mome životu, 1932./1933.). I kada savjetuje druge, a toliko je onih koje je i kao svećenike i kao redovnice, kao roditelje i druge laike duhovno vodio, uvijek poticao da ne traže svoje, već Božje. (Usp. III/13; 14. srpnja 1947.) Tražiti znak u konačnici znači ne htjeti taj Božji pogled u sebi.
Braćo i sestre, otac Ante postao je i sam znakom. To je snaga Božjega Duha. Onaj čovjek koji se pouzdaje u Boga i u svojoj sebičnosti ne traži znak, postaje znakom. Sveci su oduvijek prijetnja iluziji, površnosti, brzim prohtjevima koji se gube u nepravdama, a konačno u razočaranju.

VII.
I otac Ante, premda to nije nikada niti izdaleka tražio postao je znakom za nas, za vrijeme Crkve. Ostavio je trag Božje prisutnosti u raznim franjevačkim zajednicama, u odgoju mladih; u duhovnome vodstvu koje je znalo kolika je vrijednost i snaga vjernika laika. Svojim osobnim življenjem otkrivao je vrelo na koje svaki vjernik može doći – molitvu.
Smjestio ju je u ljubav, govoreći: Iz ljubavi molite, jer ljubeći molimo i moleći ljubimo. Vjerujem da ste kao vjernici čuli ili u pogledima pročitali pitanje onih koji ne vjeruju: Zbog i radi čega moliš? Zar ne vidiš da od toga nemaš nikakve koristi? No, molitva nas ponajprije uči da budemo sve više posličeni Bogu – da naučimo ljubiti. Molitva je znak ustrajnosti u vjeri u kojoj nećemo nužno susretati ono što nam se sviđa, već ono isto što smo i do tada zvali svojim životom, ali preobraženo susretom s Bogom, s njegovim planom i Providnošću.
Bog odgovara na svoj, a ne na naš način, odnosno: “Bog ne ispunjava sve naše želje, već sva svoja obećanja.” (D. Bonhöffer) “Prečesto vjerujemo da Bog ne sluša naše molitve, a zapravo smo mi ti koji ne slušamo njegove odgovore.” (F. Mauriac)

VIII.
Predragi, otac Ante gorljivo se trudio oko odgoja za molitvu, a i sam je znao gdje treba najviše nastojati – pronaći tišinu ili kako je govorio – nutarnji mûk, silenzio interno.
Taj naš dragocjeni znak hrvatskoj crkvenoj zbilji, duhovnik i mistik, darivatelj prostora susreta s vječnošću; gorljivi tražitelj sjedinjenja s Bogom i predanosti Bogu, dopušta nam da vidimo više od Salomona i više od Jone; da vidimo Kristov križ kao zbilju koja ne plaši i pred kojom svaka zemaljska iluzija ostaje kulisa koja ne uspijeva zapriječiti sjaj radosti. U svoj jednostavnosti potiče nas da kao Crkva ne zaboravimo moliti za svećenike, redovnike i redovnice koji će biti duhovnici, nositelji Kristova znaka i poglavito uronjeni u molitvu koja je najizvrsniji lijek protiv unošenja tuge i obeshrabrenosti.
Ohrabrujuća je njegova riječ “U Gospodinu vas molim, ne budite žalosni, zabrinuti unutra u duši, dok vani hoćete biti veseli i vedri. Nigda se nemojte otimati Gospodinu… Svaka vaša patnja, svaki križ, samo je veći, bliži korak k Bogu, k Kristu – svetosti” (Pisma redovnicama II/28)
Našoj hrvatskoj zbilji govori da ne iskušavamo Boga; da ne tražimo znak nad znakom Krista; da Kristove znakove našega vremena čitamo u vedrini proslave križa, te da provjeravamo svakoga tko želi usaditi u nas i tkivo našega naroda bilo koju klicu zavaravanja, otpornu na potrebu za obraćenjem.

Osjećamo da je bliz trenutak kada ćemo oca Antu zvati blaženim; molimo na tu nakanu, ali ne da bismo zaboravili, nego da bismo vidljivije živjeli njegove nakane, zbijene (1933. prigodom posvete klerikara Srcu Isusovu) u riječi: Instantia in agendo, patientia in sufferendo – Brzina i gorljivost u djelovanju, strpljivost u trpljenju. Radosni, zajedno s ocem Antom molimo za taj dar svijetu, ovdje gdje je više od Ninive, više od Salomona i od Jone.
Amen.