Poštovani kardinali, subraćo u biskupskoj i svećeničkoj službi, cijenjeni umjetnici, dame i gospodo!
S velikom vas radošću primam na ovom svečanom mjestu, bogatom umjetnošću i sjećanjima. Svima i svakomu pojedinačno izražavam svoj srdačan pozdrav i hvala Vam da ste se odazvali na moj poziv. Ovim susretom želim izraziti i obnoviti prijateljstvo Crkve sa svijetom umjetnosti, čvrsto prijateljstvo u svojoj dugotrajnosti, jer je kršćanstvo od svojih početaka dobro shvatilo vrijednost umjetnosti te je mudro koristilo različite jezične oblike kako bi priopćilo svoju nepromjenjivu poruku spasenja. To prijateljstvo se i danas trajno promiče i podržava, kako bi ono bilo autentično i plodno, prikladno određenom vremenu, u skladu sa situacijama te društvenim i kulturalnim promjenama. To je ujedno i motiv ovoga našeg susreta. Od srca hvala mons. Gianfrancu Ravasiju, predsjedniku Papinskoga vijeća za kulturu i Papinskoga povjerenstva za kulturalna dobra Crkve, što je zajedno sa svojim suradnicima potaknuo i pripremio ovaj susret. Hvala mu i na riječima koje mi je malo prije uputio. Pozdravljam gospodu kardinale, biskupe, svećenike i važne osobe ovdje prisutne. Hvala Papinskoj sikstinskoj glazbenoj kapeli koja prati ovaj značajan trenutak. No, pravi protagonisti ovoga susreta ste vi, dragi i cijenjeni umjetnici. Vi pripadate različitim zemljama, kulturama i religijama, možda ste daleko od religioznoga iskustva, ali ipak kanite zadržati živu komunikaciju s Katoličkom crkvu, jer ne želite sužavati obzorja egzistencije na običnu materijalnost, na jednu usku i banalnu viziju. Vi predstavljate raznoliki svijet umjetnosti, i upravo zbog toga želim preko vas poslati svim umjetnicima svoj poziv na prijateljstvo, dijalog i suradnju.
Nekoliko značajnih obljetnica obogaćuju ovaj trenutak. Sjećamo se desete obljetnice Pisma umjetnicima mojega poštovanog predšasnika, sluge Božjega Ivana Pavla II. Uoči Velikoga jubileja 2000. godine taj se Papa, i sam umjetnik, po prvi put obratio izravno umjetnicima na jedan uzvišen način, tj. papinskim dokumentom i prijateljskom nakanom da se druži sa svima “onima – kako se navodi u Pismu – koji strastvenom posvećenošću traže nove ‘epifanije” ljepote.” Isti Papa je prije 25 godina proglasio Fra Angelica zaštitnikom umjetnika, stavljajući ga kao uzor savršenoga jedinstva vjere i umjetnosti. Pada mi na pamet također i 7. svibanj 1964., kada se prije 45 godina na ovomu istom mjestu ostvario povijesni događaj, kojega je sam papa Pavao VI. jarko priželjkivao, s nakanom da ponovno učvrsti prijateljstvo između Crkve i umjetnosti. I danas još pod svodom Sikstinske kapele odjekuje riječi koje je tada izgovorio: “Trebamo vas. Naša služba treba vašu suradnju. Kao što znate, naša služba je da propovijedamo svijet duha, nevidljivoga, neizrecivoga, odnosno svijet Boga, da ga činimo bliskim, razumljivim i privlačnim. A vi ste upravo u tomu savršeni učitelji. To je vaša zadaća, vaše poslanje. Vašom umjetnošću vi zahvaćate svijet duha i njegova bogatstva, oblačite ga u riječ, boje, oblike te ga tako činite pristupačnim.” Pavao VI. je toliko cijenio umjetnike da je izrekao vrlo smione rečenice: “Ako bismo ostali bez vaše pomoći, naša služba bi se pretvorila u zamuckivanje, postala bi nesigurna. Morala bi tada posebno potruditi da postane i sama umjetnička, odnosno da postane proročka. Da bi se služba mogla uzdići na razinu lirskoga izričaja one intuitivne ljepote, imala bi potrebu za poistovjećivanje svećeništva s umjetnošću.” Tom prigodom Pavao VI. je imao nakanu “ponovno uspostaviti prijateljstvo Crkve i umjetnosti. Zamolio je umjetnike da to bude i njihova nakana te da ozbiljno i objektivno analiziraju motive koji su pomutili taj odnos. Pozvao ih je da hrabro i predano preuzmu odgovornost za obnovljeni i produbljeni put spoznaje i dijaloga, kako bi se dogodio istinski “preporod” umjetnosti u kontekstu novoga humanizma.

Kao što rekoh, taj povijesni susret dogodio se ovdje, u ovomu svetištu vjere i ljudskoga stvaralaštva. Nije, dakle, slučajno što smo se okupili na ovomu mjestu, mjestu bogatom svojom arhitekturom i svojim simboličkim dimenzijama, a još više bogatom freskama koje ga čine jedinstvenim. Dovoljno je samo spomenuti djela Perugina i Botticellija, Ghirlandaija i Cosima Rossellija, Luce Signorellija i drugih, pa sve do Povijesti postanka i Posljednjega suda, vrhunskih djela Michelangela Buonarottija koji je ovdje ostavio jedno od najvećih djela cjelokupne povijesti umjetnosti. Ovdje je često odjekivao i univerzalni jezik glazbe, zahvaljujući genijalnosti velikih glazbenika koji su svoju umjetnost stavili u službu liturgije, pomažući duši da se uzdigne prema Bogu. Sikstinska kapela je istovremeno i jedincata škrinja sjećanja, utoliko što predstavlja svečani i ozbiljan scenarij događanja koja su odredila povijest Crkve i čovječanstva. Kao što znate, ovdje Kardinalski kolegij izabire papu. Ovdje sam i ja sa strepnjom i potpunim pouzdanjem u Gospodina proživljavao nezaboravan trenutak svojega izbora za nasljednika apostola Petra.
Dragi prijatelji, dopustimo da nam te freske i danas govore, da nas privuku prema konačnom cilju ljudske povijesti. Posljednji sud, koji se nalazi iza mojih leđa, podsjeća da je povijest čovječanstva kretanje i uzdizanje, jedna nezaustavljiva usmjerenost prema punini, prema konačnoj sreći, prema obzorju koji uvijek nadilazi sadašnjost, ali se već u njoj i nalazi. No, u svojoj dramatičnosti ta freska stavlja pred naše oči također i opasnost konačne čovjekove propasti, opasnost koja prijeti čovječanstvu ako se ono dopusti zavesti silama zla. Freska je ipak jedan snažan proročki vrisak protiv zla, protiv svakog oblika nepravde. Ali, za kršćane uskrsli je Krist Put, Istina i Život. Za onoga koji ga vjerno slijedi on je Vrata koja vode prema onomu “licem u lice”, u onu viziju Boga, iz koje proistječe potpuna i konačna sreća bez ograničenja. Tako Michelangelo daruje našemu pogledu Alfu i Omegu, Počelo i Kraj povijesti, poziva nas da s radošću, hrabrošću i nadom prođemo putem života. Dramatična ljepota Michelangelova slikarstva, sa svojim bojama i oblicima, jest navještaj nade, snažan poziv da uzdignemo svoj pogled prema konačnom obzorju. Duboka poveznica između ljepote i nade sačinjavala je i jezgru poticajne Poruke koju je Pavao VI. uputio umjetnicima na zatvaranju II. vatikanskog ekumenskog sabora 8. prosinca 1965.: “Svima vama koncilska Crkva govori preko mojih usana: ako ste prijatelji istinske umjetnosti, tada ste i naši prijatelji!” I nastavlja: “Ovaj svijet u kojemu životom ima potrebu za ljepotom kako se ne bi strmoglavio u očaj. Ljepota, poput istine, jest ono što radošću ispunja srca ljudi. Ona je onaj dragocjeni plod koji je otporan na zub vremena, koji ujedinjuje generacije i omogućuje da budu jedno u divljenju. I to sve zahvaljujući vama… Nemojte zaboraviti da ste čuvari ljepote u svijetu.”

Nažalost, u sadašnjem trenutku, osim negativnih fenomena na društvenoj i ekonomskoj razini, prisutno je slabljenje nade, nepovjerenje u ljudskim odnosima, tako da uviđamo sve veće znakove rezignacije, agresivnosti i očaja. Nadalje, svijet u kojemu živimo nalazi se u opasnosti da promijeni svoje lice zbog čovjekova ne uvijek mudroga djelovanja, koje, umjesto da njeguje ljepotu, nesavjesno iskorištava blagodati planeta u korist manjine te nerijetko poružnjuje prirodne ljepote. Što nam onda može ponovno vratiti entuzijazam i povjerenje, što može ohrabriti ljudsku dušu da se vrati putu, da podigne svoj ogled prema obzorju, da sanja o životu koji je dostojan njegova poziva, ako nema ljepote? Dragi umjetnici, vi dobro znate da iskustvo lijepoga, istinskoga a ne onoga propadljivo i umjetno lijepoga, nije nešto dodatno i sekundarno u traganju za smislom i srećom, jer to iskustvo ne udaljuje od stvarnosti. Naprotiv, ono vodi prema izravnom sučeljavanju sa svakidašnjicom, oslobađa tu istu svakidašnjicu od tame, preobražava je i čini je svijetlom i lijepom.

Tu bitnu funkciju istinske ljepote već je prepoznao Platon, a ona se sastoji u tomu da priopćava čovjeku spasenjsku “potresenost” koja ga potiče da iziđe iz sebe. Ta ga “potresenost” oslobađa od rezignacije, od prilagođavanja svakidašnjem, daje mu da pati, ranjava ga poput strjelice, ali ga upravo tako “budi” i otvara mu oči srca i uma, stavlja mu krila i tjera ga da uzleti. Rečenica Dostojevskog, koju ću sada navesti, svakako je odvažna i paradoksalna, ali poziva na razmišljanje: “Čovječanstvo može živjeti bez znanosti, može živjeti bez kruha, ali jedino ne može živjeti bez ljepote, jer se više ne bi imalo što činiti u svijetu. Cijela se tajna i cijela povijest sastoji u tomu.” Odjek te misli susrećemo kod slikara Georgesa Braquea: “Umjetnost zbunjuje, dok znanost daje sigurnost.” Ljepota pogađa i upravo tako podsjeća čovjeka na njegovo krajnje određenje, stavlja ga opet na put, ponovno ga ispunja nadom, daje mu hrabrost da punim plućima živi jedinstveni dar egzistencije. Traganje za ljepotom, o kojemu govorim, očito nije u nekakvom bijegu u iracionalno ili u puki estetizam.

No, ljepota koja se propagira vrlo često je iluzorna i lažna, površna i zasljepljujuća sve do zaglušenja. Umjesto da čovjeku omogući da iziđe iz sebe, otvori ga prema istinskoj slobodi i vodi prema gore, zatvara ga u njega samoga, pretvara ga u još većega roba koji je lišen nade i radosti. Radi se o zavodničkoj, ali i o licemjernoj ljepoti koja pobuđuje žudnju, volju za moću, posjedovanjem, vladanjem nad drugima. Ta se ista ljepota vrlo brzo pretvara u svoju suprotnost te dobiva lice besramnosti, transgresije i provokacije koja je svrha samoj sebi. Nasuprot tomu, istinska ljepota rastvara ljudsko srce prema nostalgiji, prema dubokoj žudnji za spoznajom, ljubavlju i upućenošću prema Drugomu, prema Onomu koji je onkraj njega samoga. Ako prihvatimo da nas ljepota iznutra dodirne, da nas rani i otvori oči, tada ćemo otkriti radost gledanja, sposobnosti prihvaćanja dubokoga smisla naše opstojnosti. Otkrit ćemo Otajstvo u kojemu imamo udjela, od kojega možemo crpsti puninu, sreću i strast za svakodnevni posao. S obzirom na ovu temu, u Pismu umjetnicima Ivan Pavao II. navodi poljskoga pjesnika Cypriana Norwida: “Ljepota služi da nas oduševi za posao,/a posao nas uzdiže.” Nešto dalje nastavlja: “Ukoliko je ona traganje za lijepim, plod mašte koja nadilazi svakidašnjicu, umjetnost je po svojoj naravi jedna vrsta zazivanje Otajstva. Čak i onda kad istražuje tamne dubine duše i najnemirnije vidove zla, umjetnost je na određeni način glas univerzalnoga iščekivanja otkupljenja.” A u zaključku tvrdi: “Ljepota je ključ za razumijevanje otajstva i poziv na transcendenciju.”

Ove posljednje rečenice pozivaju nas da nastavimo naše promišljanje. Ljepota, od one koja se očituje u kozmosu i prirodi sve do one koja se izriče u umjetničkom stvaralaštvu, ima svojstvo otvaranja i proširivanja obzorja čovjekove spoznaje. Ona također upućuje čovjekovu spoznaju da nadiđe samu sebe, suočava ga s bezdanom Beskonačnoga. Upravo u tomu svojstvu ljepota može postati put prema Transcendentnom, prema krajnjem Otajstvu, prema Bogu. U svim svojim izričajima umjetnost, u trenutku kad se suočava s velikim pitanjima egzistencije, s temeljnim temama iz kojih proizlazi smisao življenja, može poprimiti religioznu važnost te se tako preobraziti u put dubljega nutarnjeg promišljanja i duhovnosti.

O toj velikoj bliskosti, tomu suglasju između puta vjere i puta umjetnosti svjedoči veliki broj umjetničkih djela, kod kojih susrećemo osobe, pripovijesti i simbole onoga neizmjernog blaga različitih “figura” – u širem smislu riječi – koje čine Bibliju, Sveto pismo. Velike biblijske pripovijesti, teme, slike, prispodobe nadahnjivale su bezbrojna vrhunska djela u svakom području umjetnost. One su također govorile srcima svih naraštaja vjernika po djelima narodne umjetnosti koja nisu ništa manje uvjerljiva i poticajna.

U tomu kontekstu spominje se via pulchritudinis, put ljepote koji istovremeno utemeljuje kako umjetnički estetski put tako i put vjere i teološkoga traganja. Teolog Hans Urs von Balthasar otvara svoje golemo djelo “Slava. Teološka estetika” sljedećim dubokim rečenicima: “Započinjemo s riječju ljepota. Ljepota je posljednja riječ koju se misleći razum usuđuje izgovoriti, jer ona ne čini ništa drugo negoli oblikuje krunu, aureolu neizrecivoga sjaja oko dvostruke zvijezde istinitoga i dobroga u njihovoj neodvojivoj poveznici.” Potom dodaje: “Ljepota je sebedarje, bez koje antički svijet nije htio razumjeti sebe samoga. Ta se ista riječ neprimjetno, ali posve sigurno oprostila od našega novog svijeta, našega svijeta interesa i prepustila ga njegovoj vlastitoj pohlepi i njegovoj vlastitoj tuzi. Ljepotu više ne ljubimo, nju više ne potičemo, pa čak to više ne čini ni religija.” I zaključuje: “Možemo biti sigurni da onaj tko se ruga imenu ljepote kao da je ona običan ukras malograđanske prošlosti, taj više ne može moliti, a uskoro ne će više moći ni ljubiti.” Dakle, put ljepote vodi nas prema shvaćanju Cjeline u fragmentu, Beskonačnoga u konačnom, Boga u povijesti čovječanstva. Simone Weil je o tomu napisala sljedeće: “U svemu onomu što u nama izaziva čisti i istinski osjećaj lijepoga jest realno prisutan Bog. Gotovo da postoji neka vrsta utjelovljenja Boga u svijetu, a ljepota je znak toga utjelovljenja. Lijepo je iskustveni dokaz da je utjelovljenje moguće. Stoga je svaka umjetnost u svojoj biti religiozna.” Još snažnije to izriče Herman Hesse: “Umjetnost znači otkrivati Boga u svakoj stvari.” Oslanjajući se na riječi Pavla VI., sluga Božji Ivan Pavao II ponovno je potvrdio želju Crkve za novim dijalogom i suradnjom s umjetnicima: “Crkva ima potrebu za umjetnošću kako bi prenijela poruku koju joj je povjerio Krist.” No, odmah se upitao: “Ima li umjetnost potrebu za Crkvom?” Time je potaknuo i umjetnike da ponovno pronađu u religioznom iskustvu, u kršćanskoj objavi i u velikom djelu koje je Biblija izvorište za novo i duboko nadahnuće.

Dragi umjetnici, bližeći se kraju, i ja bih vam želio uputiti srdačan, prijateljski i strastveni poziv, kao što je to učinio moj Predšasnik. Vi ste čuvari ljepote. Zahvaljujući vašemu talentu, možete govoriti srcu čovječanstva, dodirivati pojedinačnu i društvenu senzibilnost, buditi snove i nadanje, proširivati obzorja spoznaje i čovjekova djelovanja. Budite zahvalni na darovima koje ste primili. Budite jako svjesni svoje velike odgovornosti u priopćavanju ljepote, u činjenici da govorite u ljepoti i po ljepoti! Budite i vi svojom umjetnošću navjestitelji i svjedoci nade za čovječanstvo! Nemojte se bojati suočavanja s prvim i posljednjim vrelom ljepote, ne bojte se dijaloga s vjernicima i sa svima onima koji su poput vas hodočasnici u svijetu i u povijesti na putu prema beskonačnoj Ljepoti! Vjera ništa ne oduzima od vaše genijalnosti, od vaše umjetnosti. Naprotiv, vjera sve vaše sposobnosti uzdiže, hrani i hrabri da prijeđu prag i da zadivljenim i zanesenim očima motre krajnji i konačni cilj, sunce bez zalaza koje prosvjetljuje i uljepšava sadašnjost.

Sveti Augustin, zaljubljeni pojac ljepote, promišljajući konačno određenje čovjeka i gotovo doslovno komentirajući scenu Suda koju imate pred očima, napisao je sljedeće: “O, braćo, uživat ćemo viziju koju oči još nikada nisu motrile, uši nikada čule, a mašta ih nikad zamislila: to je vizija koja nadilazi sve zemaljske ljepote, ljepote zlata i srebra, šuma i polja, mora i nebesa, sunca i mjeseca, zvijezda i anđela. A razlog je ovaj: ta je ljepota izvor svake ljepote.” Svima vama, dragi umjetnici, želim da tu viziju nosite u svojim očima, u vašim rukama, u vašemu srcu, da vam ta vizija bude radost i da trajno nadahnjuje vaša lijepa djela. Dok vas srcem blagoslivljam, pozdravljam vas onim pozdravom kojim vas je pozdravio i Pavao VI.: Doviđenja!

Preveo dr. Ivica Raguž