Neka u vama bude isto mišljenje kao i u Kristu Isusu

(Fil 2,5)

Pastirsko pismo

Braćo i sestre!

Božja riječ, jučer kao i danas, svjetlo je koje obasjava naš put, kako pojedinaca, tako i zajednica. Riječ je to koja tijekom stoljeća ne gubi na snazi i aktualnosti za svakodnevni život. Uvijek, međutim, postoji opasnost, kako nas uostalom i samo Evanđelje upozorava, da učenik želi biti veći od učitelja, sluga od gospodara (usp. Mt 10,24), tj. da, kako nas je na svetkovinu Bogojavljenja u svojoj propovijedi upozorio papa Franjo, pokušamo zasjati vlastitim svjetlom zanoseći se da smo mi, Crkva, sunce čovječanstva, iako to nismo, nego smo, kako papa reče, mjesec koji unatoč svojim sjenama, odražava istinsko svjetlo, Gospodina: On je svjetlo svijeta (Iv 9,5), a ne mi.¹

U duhu ove poruke sv. Pavao u Poslanici iz koje smo posudili naslov ovoga pastirskog pisma: Neka u vama bude isto mišljenje kao i u Kristu Isusu (Fil 2,5), kršćansku zajednicu u Filipima naziva svojom radosti i vijencem (usp. 4,1). To nas može zavarati da pomislimo kako je ta zajednica u svemu bila savršena. Daleko od toga. Kršćanska zajednica u Filipima, kao uostalom i mnoge kršćanske zajednice uključujući i ovu našu, nije bila savršena. Odnosi unutar zajednice bili su prožeti duhom taštine. Pojedinci su zamišljali da su iznad drugih unoseći tako nemir i razdor u zajednicu. Međutim, pred ovom stvarnošću zajednice u Filipima sv. Pavao se ne predaje. Neumorno ih hrabri i potiče. Preklinje ih, skoro na koljenima, da se ne prepiru, da ne podmeću jedni drugima, da se ne dijele. Sve to čini polazeći od Isusa Krista, kojemu smo sakramentom krštenja pritjelovljeni, i dara Duha Svetoga, koji smo sakramentom potvrde primili. Iz ovoga preklinjanja proizlazi i njegov poziv: Neka u vama bude isto mišljenje kao i u Kristu Isusu. (Fil 2,5).

Sv. Pavao polazi od Isusa Krista. Isus Krist jedini je iz kojega proizlazi sposobnost uzajamne ljubavi. On je jedini koji kršćanskim zajednicama može pomoći da sve snage usmjere prema jedinstvu, koje se očituje u istome mišljenju, tj. u istim duhovnim nastojanjima i projektima. Kako bi se došlo do ovoga cilja, nužno je, zajedno hodeći, nadići mentalitet traganja za sitnim pojedinačnim interesima, kako to, nadahnuto upravo ovom idejom, svjedoči i naše poznato geslo upisano iznad vrata Kneževa dvora: Obliti privatorum, publica curate – Zaboravite vlastite probitke i skrbite se za zajedničko dobro, ali i zanošenje pogrešnim vrijednostima, kako nas upozorava drugo poznato dubrovačke geslo: Non bene pro toto libertas venditur auro – Sloboda se ne prodaje ni za sve blago svijeta. Neka i nas danas vodi ista misao na našem zajedničkom hodu prema proslavi 1050. obljetnice Feste sv. Vlaha, prema kojoj želimo ići stavljajući u središte naših pastoralnih promišljanja župnu zajednicu. Neka nam misli naših predaka pomognu pronaći zajednički put hoda u vjeri, koji će, više od pozivanja na ono što je bilo, resiti zalaganje za ono što je sada, kako bi naš pastoralni hod prema jubileju na svim razinama, a osobito na razini naših župnih zajednica, bio obilježen duhovnim poletom i kršćanskim optimizmom, izvanjskim izričajem uistinu življene vjere i bratske ljubavi.

Pred biskupijskom je zajednicom nimalo laka zadaća koja će od svih nas, svećenika, posvećenih osoba i vjernika laika, zahtijevati velikodušnost, zajedništvo i poniznost. Potrebni su nam, svakomu od nas u skladu s njegovim pozivom i poslanjem u Crkvi, hrabrost i sloboda promišljanja i razlučivanja kako – u kontekstu problema današnjice koje trebamo shvaćati kao izazove, a ne prepreke² – živjeti svoj krsni poziv koji uključuje kraljevsko, svećeničko i proročko poslanje u životu mjesne Crkve. Stanje u kojemu se nalazi naša mjesna Crkva, navezana više na tradiciju, bez pravih odgovora na izazove pluralnoga društva i sekulariziranoga svijeta u kojemu živimo, od nas nužno zahtijeva započinjanje procesa pastoralne preobrazbe. Taj proces ne bismo smjeli više odgađati, ne toliko zbog nas samih, koliko zbog onih koji će doći poslije nas, kako bi se sijač i žetelac mogli zajedno radovati (usp. Iv 4,36).

Broj i životna dob naših svećenika je samo jedan od problema. Slično je i kada je riječ o drugim oblicima uključenosti u život naše mjesne Crkve, o čemu često govorimo, ali ostaje pitanje koliko smo toga uistinu i svjesni. O ovome itekako trebamo voditi računa u sadašnjosti imajući pred očima neposrednu, ali i dugoročnu budućnost naše mjesne Crkve. U ovom kontekstu želim još jednom snažno naglasiti potrebu molitve za nova duhovna zvanja, na što nas uostalom potiče i sam naš Učitelj i Gospodin, ali i u duhu Biskupske sinode o mladima³, molitve za zvanja općenito, u Crkvi i društvu, jer su danas u krizi sva zvanja koja promatram kao poziv služenja drugima. Zato s punim pouzdanjem i povjerenjem, ne posustajući, trebamo moliti gospodara žetve da pošalje radnika u žetvu svoju (Mt 9,38).

No, valja reći da sama molitva nije dovoljna kako bismo odgovorili na izazove vremena i potrebu pastoralne preobrazbe naše mjesne Crkve. Put pastoralne preobrazbe, na koji nas neumorno poziva papa Franjo⁴, isti je onaj koji su biskupi okupljeni na Drugome vatikanskom saboru (1962. – 1965.) stavili pred cijelu Crkvu. Ovim putem ne koračamo sami, dijelimo ga s ostalim mjesnim Crkvama u našem narodu, kao i onima diljem svijeta.

Želim navesti nekoliko točaka za koje smatram da trebaju biti polazište našeg zajedničkog promišljanja i razlučivanja. Potrebno je:

• Napraviti objektivnu i hrabru raščlambu našega pastoralnog djelovanja, osobnog i zajedničkog, koja ne bi trebala biti ni pesimistična ni optimistična, nego realna – vodeći pritom računa o svim područjima naše biskupijske zajednice, s posebnim naglaskom na ona područja koja su, zbog niza objektivnih razloga, u najvećim poteškoćama.

• Truditi se oko izgradnje sinodalne Crkve, temeljene na ekleziologiji zajedništva. Crkve koja hodi u zajedništvu svećenika, redovnika i redovnica te vjernika laika okupljajući se oko biskupa, izvora zajedništva u mjesnoj Crkvi.

• Odgovoriti na poziv pape Franje iznesen u apostolskoj pobudnici Evangelii Gaudium – Radost evanđelja, postajući iz dana u dan sve više Crkva »koja izlazi«, Crkva koja, svjesna da je rođena u susretima Uskrslog s učenicima, želi ostati vjerna sebi i svojemu poslanju navješćujući svijetu radost evanđelja.

• Postajati sve više Crkva koja nanovo otkriva i živi svoje krsno poslanje. Sakrament krštenja, koji prethodi svim drugim sakramentima, zajednički je svim članovima Božjega naroda. Trebali bismo ga početi iznova otkrivati živeći ga kao dar, poziv i odgovornost. Dar koji nam Bog daruje pozivajući nas u zajedništvo Crkve, poziv kojim svojim vlastitim životom odgovaramo na primljeni dar i odgovornost koju moramo preuzeti u zajednicama, osobito u župnim zajednicama. Župu ne bismo trebali promatrati i doživljavati kao administrativnu strukturu koja služi za udovoljavanje vjerskih potreba, tj. dijeljenje sakramenata, nego ju je potrebno ponovno otkriti kao zajednicu življenja, svjedočenja i prenošenja vjere, zajednicu u kojoj smo pozvani živjeti svoj kršćanski poziv i svoje trostruko kršćansko poslanje: biti kraljevi, svećenici i proroci.

• Odgajati nove naraštaje prenoseći im i svjedočeći vjeru. To ćemo moći uspijemo li ponovno oživjeti katehezu u našim župnim zajednicama, ulažući trud i napor u pronalaženje modela koji će s jedne strane biti održiv, tj. realno provediv u uvjetima današnjeg društva i koji će nam, s druge strane, osiguravati nužni kontinuitet u vjerskome odgoju. Pritom se posebno valja brinuti o mladima, osobito poslije primanja sakramenta sv. potvrde, izlazeći im ususret, odgovarajući na njihova očekivanja, dajući im više prostora u župnim zajednicama, svjesni da su sami mladi, kako to naglašava papa Franjo, sudionici pastorala mladih. Na njihovu hodu u vjeri, trebamo ih pratiti, ostavljajući im pritom dovoljno prostora i slobode, kako bi i oni sami, odvažnošću i kreativnošću pronalazili i otkrivali nove putove⁵. Pravog pomaka u katehezi i sveukupnom pastoralnom djelu nema bez živih i odgovornih župnih zajednica.⁶ Ovoga svaki dan trebamo postajati sve više svjesni.

• Ne obeshrabrujući se i ne upadajući u pesimizam, pozvani smo uložiti veći trud i napor oko obiteljskoga pastorala, brinuti se o mladim obiteljima i onim obiteljima koje imaju razne probleme i poteškoće. Župna zajednica pozvana je biti im blizu poput brižne majke svjedočeći da je, usprkos svim poteškoćama i kušnjama kroz koje svi prolaze, hod i rast u vjeri te napredak u bračnom i obiteljskom životu uvijek moguć.

Kao mjesna Crkva želimo pokušati odgovoriti na izazove i potrebe današnjega vremena i svijeta u kojem živimo. Ne možemo pored njih prolaziti, s njima se svakodnevno susretati praveći se pritom da nas se ne tiču.

Prvi korak na tome putu učinit ćemo stavljajući u središte našega promišljanja župnu zajednicu.

Župa nije neka prolazna struktura. Župa je prisutnost Crkve na nekom teritoriju, mjesto na kojem se sluša Božja riječ, mjesto rasta u kršćanskom životu, mjesto dijaloga, navještaja, velikodušne ljubavi, klanjanja i slavljenja. Župa, svim svojim djelovanjem, potiče i odgaja svoje članove da budu evangelizatori. To je zajednica zajednicâ, svetište gdje žedni dolaze piti da nastave svoj put. Župe trebaju postati još bliže ljudima, sredine živog zajedništva i sudjelovanja, potpuno misijski orijentirane.⁷

Odgovarajući ovomu pozivu pape Franje tijekom ove i sljedećih dviju pastoralnih godina, u svojem ćemo djelovanju, kako sam već spomenuo, osobitu pozornost usmjeriti na župnu zajednicu promatrajući je kao zajednicu krštenika (past. god. 2019.), zajednicu evangelizatora (past. god. 2020.) i mjesto izgradnje zajedništva u ljubavi (past. god. 2021.).

Osim ovog, navedeno će razdoblje biti obilježeno sinodalnim hodom naše mjesne Crkve. Sinodalnost je temeljna odrednica Crkve. Sve ono što Gospodin od nas traži, u određenom smislu sadržano je u riječi ‘sinoda’. Put sinodalnosti je put koji Bog očekuje od Crkve u trećem tisućljećju.⁸ Riječ sinoda (grč. συνοδος) prevodimo i razumijemo kao zajednički hod Božjega naroda. Zajednički hod klerika i laika. Hod u kojem je svatko svjestan svoje uloge i poslanja koje proizlazi iz svetih sakramenata krštenja, potvrde i svetoga reda. Hod je to u kojem smo pozvani poštovati jedni druge izbjegavajući pritom klerikalizaciju laika i sekularizaciju klera, dvije opasnosti koje se lako mogu pojaviti i pojavljuju se u životu naših župnih zajednica. Naša biskupijska zajednica može napredovati jedino ako smo svi spremni na življenje sinodalnosti u svakodnevnome životu naših župnih zajednica, kako onih manjih, tako i većih, a onda i naše mjesne Crkve. Možemo napredovati samo ako zajedno budemo jedno srce i jedna duša (usp. Dj 4,32).

U vremenu koje nam predstoji aktivno ćemo se nastojati pripremati za održavanje Biskupijske sinode, čiji ćemo rad otvoriti 2. veljače 2022, kad ćemo započeti obilježavati 1050. obljetnicu Feste sv. Vlaha. Želio bih da nam ovaj reprezentativni primjer naše tradicije pomogne promatrati naše danas, aktivno se pripremajući za sutra, svjesni da je Isus Krist uvijek isti (usp. Heb 13,8). I na ovaj način želimo sebi posvijestiti goruću obvezu prenošenja Radosne vijesti prilagođene razumijevanju i potrebama ljudi našega vremena i prostora koje svaki kršćanski naraštaj treba biti svjestan, pa tako i ovaj naš.

U svim ovim procesima koji nam predstoje itekako smo pozvani živjeti ono što sv. Pavao piše kršćanskoj zajednici u Galaciji: Nosite jedni bremena drugih, tako ćete ispuniti zakon Kristov. Neka nam ne dozlogrdi činiti dobro: ako ne sustanemo, u svoje ćemo vrijeme žeti. Dakle, dok imamo vremena, činimo dobro svima (Gal 6,2.9–10).

Polazeći upravo od ovih Apostolovih riječi, želim naglasiti da itekako moramo misliti o pastoralnoj i međužupnoj suradnji. Sve naše župne zajednice ne žive jednaku pastoralnu stvarnost. Zato je potrebno, njegujući duh suradnje i prihvaćanja, brinuti se o onim najmanjim i najslabijim. Bilo bi uistinu žalosno da se veće župne zajednice, koje bi trebale pomagati manjima, zatvore u sebe pretpostavljajući tako vlastitu ugodu i samodostatnost misijskomu poslanju na koje su pozvane.

Poziv na misijsko poslanje župne zajednice nije samo lijepa teološka tvrdnja. Ovaj poziv, želimo li uistinu postati Crkva »koja izlazi«, trebamo shvatiti kao mudar, konkretan i velikodušan izbor, koji ponekad treba biti i riskantan, kako bismo mogli nositi bremena jedni drugih vodeći pritom brigu o čitavoj biskupijskoj zajednici. Mnogo je onih koji imaju sredstva, ideje i energije koje drugima nisu darovane. Zato su upravo te zajednice, poput milosrdnoga Samaritanca (usp. Lk 10,29–37), prve pozvane učiniti se bližnjim onima u potrebi nudeći im konkretnu pomoć, pomažući im u zajedničkome sinodalnom hodu izgradnje zajedništva u ljubavi, kako nitko ne bi zaostajao, kako se ni jedna zajednica ne bi osjetila isključenom.

Premda u zajednici naše mjesne Crkve svatko od nas ima različite uloge i poslanja, svi smo pozvani djelovati, ne samo u duhu suradnje nego i u duhu suodgovornosti. To je način na koji ćemo moći ostvariti puno zajedništvo, vodeći se logikom sinodalnosti, svjesni da nas sve nosi Isus Krist, jedini Učitelj, jedini Gospodin, jedini Spasitelj.

U ovom vremenu koje nam je Gospodin povjerio da bismo ga s radošću i zahvalnošću živjeli evanđeoski, krenimo zajedno, krenimo ponizno, slobodno i hrabro putem razlučivanja života naših zajednica otkrivajući ponovno značenje sveopćega svećenstva i ispravnije vrednujući dar sakramenata svetoga krštenja i potvrde. Ne smijemo pritom zaboraviti da pastoralna preobrazba u sebi uvijek uključuje ponovno otkrivanje Božje mudrosti i njegova plana s nama.

Kao mjesna Crkva pridružimo se Petru u osobi ljubljenoga učenika, u zajedničkom trku koji je obilježio njihovo jutro vjere (usp. Iv 20,1–10). Ovaj trk izražava duboku potrebu učenika da susretnu Učitelja. Petar i ljubljeni učenik, a svatko od nas može biti taj ljubljeni učenik, vrlo nam rječito poručuju da vjera i ljubav u Gospodina nadjačavaju svaku bojazan i svaki strah. Oni su nam jasna slika Crkve u sinodalnome hodu prema Gospodinu. Crkve koja vjerujući ljubi i očituje se u zajednicama čiji članovi, pogleda uprtog u Uskrsloga, njeguju duh zajedništva u ljubavi, kako bi mogli svjedočiti i naviještati Krista u sredini u kojoj se živi, Crkvu kao onu koja je neprestano evangelizirana, kako bi mogla evangelizirati. Pratio nas u svim našim nastojanjima nebeski zagovor sv. Vlaha.

Naš sinodalni hod želimo staviti pod zaštitu Presvete Bogorodice, koja se žurno uputila preko Judejskoga gorja k svojoj rodici Elizabeti da bi joj bila na pomoći (usp. Lk 1, 39–56). U ovoj slici vidimo radost susreta u istini i ljubavi, radost do koje dolazi onda kad se usudimo, hodeći u susret drugom, izići iz vlastite sigurnosti, kako bi zajedno sa sestrom i bratom išli ususret uskrslomu Gospodinu. Neka ona, koju u katedralnoj crkvi štujemo u liku Gospe od Porata, a u našem biskupijskom svetištu kao Gospu od Milosrđa, zagovara, potiče i pomaže našu mjesnu Crkvu na putu pastoralnoga obraćenja.

Završavajući ove misli Molitvom za sinodu, koju ćemo moliti na završetku svih misnih slavlja u našoj biskupiji do završetka Biskupijske sinode, sve vas blagoslivljam i u Isusu Kristu, našemu Učitelju i Gospodinu, iskreno i radosno pozdravljam!

Oče Sveti,

izvore dobrote i milosrđa,

molimo te, pokaži nam

put kojim je naša

dubrovačka Crkva pozvana ići

u ovom našem vremenu.

Nauči nas da tim putem hodimo

u zajedništvu, suradnji i suodgovornosti,

kako bi naša biskupijska zajednica

sve više postajala vidljivim znakom

tvoje prisutnosti i ljubavi.

Pomozi nam da budno osluškujemo poticaje tvojega Duha

kako bismo,

osjetljivi za potrebe svih ljudi,

ispravno čitali i razlučivali znakove vremena

te bili u svijetu svjedoci radosti i nade.

Vodila nas na ovom našem sinodalnom putu Kristova riječ,

Duh Sveti nam bio svjetlo,

euharistija snaga.

Blažena Djevica Marija, Gospa od Porata i Milosrđa,

sveti Vlaho, naš Parac

i blažena Marija od Propetoga Isusa

bili nam zagovornici.

To te molimo po Tvome Sinu i našem Gospodinu Isusu Kristu,

koji s tobom Ocem, u jedinstvu Duha Svetoga,

živi i kraljuje u vijeke vjekova.

Amen.

U Dubrovniku o svetkovini Duhova 2019.

Mate, biskup