Gospodine predsjedniče diplomatskog kluba, gospodo veleposlanici, dame i gospodo,

vrlo sam zahvalan veleposlaniku Ivanu Sergeju Morsanu, predsjedniku Hrvatskoga diplomatskog kluba, na pozivu koji mi je uputio da održim ovu Konferenciju za članove i prijatelje HDK-a, u prigodi obilježavanja Dana hrvatske diplomacije, koji je proslavljen 7. lipnja. Rado sam prihvatio poziv, jer imam visoko mišljenje o Klubu, ali i zbog toga jer je 7. lipanj važan datum i za odnose između Svete Stolice i Republike Hrvatske. Upravo na taj dan davne 879. godine papa Ivan VIII uputio je pismo knezu Branimiru, u kojem mu je poslao svoj blagoslov, a to se – kako vam je poznato – smatra prvim priznanjem Hrvatske u srednjem vijeku.

Podijelit ću ovo svoje izlaganje u dva dijela. U prvom dijelu želim iznijeti u glavnim crtama nekoliko načela prema kojima se ravna vatikanska diplomacija; zatim ću prijeći na onaj dio koji se više odnosi na naše diplomatske djelatnosti u Hrvatskoj.

Ali najprije, kao uvod, čini mi se da je važno pojasniti što se podrazumijeva pod nazivom Sveta Stolica i Država Grada Vatikana. U međunarodnom pravu i praksi, pojam Sveta Stolica označava središnju upravu Katoličke Crkve, kojoj se priznaje potpuni i apsolutni suverenitet u njezinu duhovnom poslanju, a iz toga proizlazi pravo aktivnog i pasivnog izaslanstva, poput jedne Države. Trenutačno Sveta Stolica ima diplomatske odnose sa 180 zemalja (posljednji je uspostavio službene odnose Južni Sudan, 22 veljače 2013.); ali tom broju valja dodati još nešto, o tome ću govoriti malo kasnije. Osamdeset i jedna od zemalja koje imaju diplomatske odnose sa Svetom Stolicom imaju svoja veleposlanstva u Rimu.

Koji su to razlozi kojima se opravdava ovo priznanje, trenutačno jedinstveno u povijesti međunarodnog prava i diplomacije? Postoje različite teorije na međunarodnom planu, koje ne mogu ovdje objašnjavati zbog kratkoće vremena. Ipak ću se ukratko osvrnuti na ključni dokument u vezi s time, a to je Lateranski ugovor s Italijom iz 1929. Njime je – nakon propasti papinskih država – Papi priznat puni i apsolutni suverenitet u njegovu duhovnom poslanju (kao državnom poglavaru); istovremeno priznata mu je suverena vlast na malom teritoriju Rima, oko Vatikanskog brežuljka. Tako je rođena Država Grada Vatikana (SCV). Dakle pod Državom Grada Vatikana podrazumijevamo mali teritorij (od 44 hektara) koji je priznat kao država, kako bi se osigurala neovisnost i suverenost Svete Stolice, te olakšalo njezino duhovno poslanje, ali i međunarodno.

Dakle, što je subjekt međunarodnog prava, odnosno predmet papinske diplomacije? Sveta Stolica ili Država Grada Vatikana? Odgovor je da su i jedna i druga subjekti međunarodnog prava; a obje imaju i istog poglavara, a on je Papa. Ali Država Grada Vatikana je zasigurno atipična u svojoj suverenosti, jer je ona u službi suverenosti Svete Stolice.

Slijedom toga, reći diplomacija Države Grada Vatikana ili veleposlanstvo Države Grada Vatikana imalo bi tek vrlo ograničeno značenje. Papinska diplomacija je diplomacija Svete Stolice; onaj koji vam sada govori veleposlanik je Svete Stolice. Isto tako, naša putovnica je putovnica Svete Stolice; u Diplomatskoj listi svih zemalja s kojima imamo diplomatske odnose, vodimo se pod nazivom “Sveta Stolica”.

Ipak, rekao bih da je ispravno govoriti i o vatikanskoj diplomaciji, ako pod “Vatikanom” podrazumijevamo, ne samo Državu Grada Vatikana, nego u širem smislu riječi mislimo na “Svetu Stolicu”, kao moralni i duhovni autoritet u međunarodnoj zajednici.

Za potvrdu toga, volio bih podsjetiti da na popisu zemalja koji svake godine objavljuje OUN, nazivu “Sveta Stolica”, dodaje se jedna napomena, specifikacija; naime, radi se o tome da OUN mora upotrebljavati ime “Sveta Stolica” uvijek, osim u slučaju kad se radi o Međunarodnoj uniji telekomunikacija i Univerzalnoj poštanskoj uniji, tada treba koristiti termin Država Grada Vatikana.

Prelazeći sada na glavna načela koja nadahnjuju papinsku diplomaciju, rekao bih da je prvo:

1. načelo Sveta Stolica je posvema svjesna svoje posebne uloge u međunarodnoj zajednici: radi se o duhovnom, moralnom autoritetu, a ne vremenitom. Autoritetu koji ima Papa jer je on poglavar Katoličke Crkve. Pape su često govorili o ulozi Svete Stolice kao “stručnjaku za humanost”, “moralnoj savjesti”, čovječanstva. To je prava domena nadležnosti Svete Stolice: ne pitanja od ekonomskog ili vojnog interesa, niti pitanja političkog poretka.

Naravno da smo svjesni da ponekad nije lako sudjelovati u multilateralnoj diplomaciji ili u bilateralnim pregovorima, bez vojne ili gospodarske suradnje koju bismo mogli za uzvrat ponuditi. Ali, mi čvrsto vjerujemo u snagu ideja i argumenata. U tome smo ohrabreni rezultatima, ponekad iznenađujućima, koje smo postigli svojom nenaoružanom diplomacijom: kao na primjer oni za vrijeme pregovora između Argentine i Čilea (počevši od 1979); ili ako se prisjetimo i uloge koju je imala Sveta Stolica – a o tome se često govori – u padu komunističkog režima u prošlom stoljeću.

Ponekad to ide malo teže. Ali postoji i “mučeništvo strpljivosti” u kojem se valja vježbati, kako je znao reći veliki kardinal Casaroli, koji je bio prvi državni tajnik pape Ivana Pavla II., i ostao dugi niz godina. Strpljivo nastavljamo predlagati svoje ideje, i očekivati bolja vremena.

2. načelo U središte i u temelj svoje diplomacije, stavljamo ljudsku osobu, bez obzira na rasu, kulturu ili religiju; i slijedom toga, temeljna prava osobe. Navest ću nekoliko naših najčešćih intervencija – vezani uz pravo na život, odgoj, slobodu, na sudjelovanje u političkom životu. Posebnu važnost pridajemo slobodi savjesti i vjere: svaka osoba mora imati slobodu iznošenja onoga što joj nadahnjuje ili nalaže vlastita savjest; i mora biti slobodna u izboru i prakticiranju vlastite vjere, ne samo privatno nego i u javnom i društvenom životu. Stoga, bez obzira o kakvom se političkom, pravnom ili ekonomskom poretku radi, smatramo da oni trebaju biti u službi ljudske osobe a nikada ne “iznad” ili “protiv” nje.

3. načelo Na razini spajanja skupina i naroda, smatramo da nema stereotipnih modela koji bi se mogli ponuditi. Protivimo se bilo kakvom obliku neokolonijalizma, političkog i kulturalnog, koji nastoji nametnuti nekakav sustav koji dobro funkcionira u posve drugačijim gospodarskim, političkim i povijesnim uvjetima. Drugim riječima, ne predlažemo nikakav politički ili ustavni poredak kao apsolutno najbolji. Međutim, govoreći općenito, smatramo da demokratski ideali bolje jamče sudjelovanje građana u političkom procesu i bolje osiguravaju potrebnu suodgovornost za sudbinu vlastite zemlje.

4. načelo Na razini međunarodnih odnosa, podržavamo napore multilateralne diplomacije i poštovanje međunarodnog prava. S naše točke gledišta, poput pojedinačnih odnosa, isto tako i odnosi među državama moraju se uređivati pravičnošću, solidarnošću, razumno, prema pravednim zakonima; a ne nasiljem i moću, zastrašivanjem i pritiskom.

To je razlog zbog kojeg je Sveta Stolica uvijek podupirala ulogu UN-a. I zato su pape uvijek posjećivale UN. Naravno UN ne smatramo birokratsko-administrativnim središtem, nego moralnim centrom, gdje sve zemlje i svi narodi svijeta razvijaju svijest o, recimo tako, velikoj obitelji, obitelji naroda. A to zahtijeva poštovanje, povjerenje, uzajamnu podršku, osobito najsiromašnijim i najslabijim zemljama, slično onom što se događa u obitelji.

5. načelo U svjetlu svega navedenoga, smatramo da rat nije rješenje za sukobe, koji se nažalost pojavljuju na međunarodnoj sceni u redovitim intervalima. Rat uvijek valja izbjeći i spriječiti, jer je upotreba sile, ponovljeno nasilje. Dovoljno se sjetiti onoga što je rekao Benedikt XV. da bi se spriječio Prvi svjetski rat; apel Pija XII: “Mirom ništa nije izgubljeno, ratom se može sve izgubiti” ( Radio poruka 24. kolovoza 1939.); Tjeskobni krik Pavla VI. Ujedinjenim narodima (4. listopada 1965.): “Jamais plus la guerre, jamais plus la guerre!” – “Nikad više rata, nikad više rata”; zatim zauzimanje Ivana Pavla II. prije sukoba u Iraku: slao je brojne pozive da bi prevladali diplomatski pregovori umjesto pribjegavanja ratu. O papi Franji ću kasnije govoriti.

Drugim riječima, mi vjerujemo u snagu i mogućnost dijaloga i pregovora te predlažemo da se uvijek poduzme sve što je moguće da bi se došlo do potpune pomirbe među sukobljenim stranama, prikladnim diplomatskim putem.

Stoga, osuđujemo terorizam i svaki oblik upotrebe nasilja za ostvarenje vlastitih prava. U iznimnim slučajevima, kada je neizbježno pribjeći upotrebi oružja, u ispunjavanju obaveze obrane države ili međunarodne zajednice (pravo na obranu), takva upotreba sile mora biti jasno definirana i ograničena određenim humanitarnim kriterijima. A sve to da bi se izbjeglo – toliko samo da budemo jasni – zloporabe i zločine koji su se nedavno dogodili i u Europi, također i u Hrvatskoj i u susjednim zemljama.

U pozitivnom smislu, smatramo da je potrebno uvijek promicati – na preventivnoj razini – potrebne uvjete za pravedan mir i solidaran sklad, na socijalnom i međunarodnom planu. Drugim riječima, mir koji ne znači samo odsutnost rata, već niz pozitivnih uvjeta koji jamče pojedincima, zajednicama i državama, da se nesmetano izjašnjavaju i razvijaju, u poštivanju dostojanstva ljudske osobe, u skladu s drugima, u odnosima zasnovanim na načelima pravednosti i solidarnosti.

6. načelo Promičemo kulturu koja daje prednost dijalogu kao osnovi i temelju društvenih i međunarodnih odnosa. U tom pogledu jasne su upute naučavanja posljednjih papa koje su u papi Franji našle uvjerenog i upornog pobornika.

Što se tiče međunarodnih odnosa, dovoljno je spomenuti ono što je rekao Diplomatskom zboru akreditiranom pri Svetoj Stolici 13. siječnja ove godine: “Za rješavanje otvorenih pitanja, bilo gdje, treba upotrijebiti put diplomatskog dijaloga.), Taj je učiteljski put lucidnom jasnoćom naznačio već papa Benedikt XV. kada je pozvao čelnike europskih naroda da učine sve kako bi “moralna snaga zakona” prevladala onu “materijalnu oružanu”, kako bi stala na kraj tom “beskorisnom pokolju ” (vidi Benedikt XV , Pismo čelnicima zaraćenih naroda [1. kolovoza 1917.] AAS 9 [1917.], 421-423), to jest Prvom svjetskom ratu, čija stota obljetnica pada ove godine”.

Pored toga, papa Franjo često ponavlja da je za Crkvu prioritetan “put dijaloga” u svim odnosima i u svim djelatnostima. Tako na primjer, u Evangelii gaudium u broju 238 doslovno piše: “Za današnju Crkvu postoje napose tri područja dijaloga u kojima mora biti prisutna da bi promicala puni razvoj ljudskog bića i težila općem dobru: to su dijalog s državama, s društvom – koji obuhvaća dijalog s kulturama i znanostima – te dijalog s drugim vjernicima koji ne pripadaju Katoličkoj Crkvi”. Drugim riječima, Papa je uvjeren da je neophodno uvijek slijediti put konstruktivnog dijaloga sa svima. I neprestano poziva kršćanske zajednice da uvijek budu mjesta prihvaćanja, mjesta otvorene i smirene konfrontacije, uvijek otvorenih vrata, da se zalažu za pomirenje, za mir, za kulturu susreta; ali dakako da pri tome ne zanemare vjernost i posebni identitet Crkve. On također ističe: “Crkva ne raspolaže rješenjima za sva pojedina pitanja; ipak, zajedno s raznim društvenim snagama, podupire prijedloge koji mogu bolje odgovoriti na dostojanstvo ljudske osobe i opće dobro” Ev. G. 241).

Ovo su najvažnija načela kojima se nadahnjuje diplomacija Svete Stolice. Ova su načela vodila i vode papinsku diplomaciju i u Hrvatskoj.

Kao što vam je poznato, Sveta Stolica priznala je neovisnost (Hrvatske) 13. siječnja 1992. Diplomatski odnosi uspostavljeni su 8. veljače, a nakon nekoliko tjedana, 29. veljače, imenovan je prvi nuncij. Čini mi se da bi ovdje bilo prikladno dati jedno pojašnjenje. Često se govori da je Sveta Stolica, kao pravni međunarodni subjekt, prva priznala Hrvatsku. To nije točno, jer ju je prva priznala Slovenija – 1991. – a onda su uslijedile Island, Litva, Irska i Njemačka. Priznanje Svete Stolice bilo je početkom 1992., dva dana prije slavnog 15. siječnja 1992., kada su ostale zemlje članice Europske zajednice priznale neovisnost Hrvatske.

Bile su teške one godine koje su uslijedile nakon pada Berlinskog zida (9. studenoga 1989.) Europski zapad proživljavao je te godine zauzimajući različite stavove. Prva reakcija bilo je oduševljenje zbog pada komunizma; ali postojala je i velika nesigurnost u pogledu budućnosti. Poput svih velikih i naglih promjena, napor uložen u izgradnju novog političkog, gospodarskog i humanog poretka (uređenja), bio je dug i težak. To pokazuje i ono što se dogodilo u Hrvatskoj. Ovdje, nakon veselja zbog pobjede ne-komunističkih stranaka na izborima 1990., pružen je veliki otpor promjenama, sve do izbijanja rata koji je potrajao do 1995. godine s mnoštvom žrtava i razaranja.

Da je Ivan Pavao II. (tadašnji Papa) pokazivao posebnu pažnju prema hrvatskom narodu, pokazuju i tri pastoralna pohoda kao i brojna zauzimanja na pastoralnom i diplomatskom planu. Ali, mora biti jasno da, priznanje Hrvatske i Slovenije – čiji su se narodi demokratskim putem opredijelili za samostalnost, što je bilo dopušteno i prema jugoslavenskom ustavu iz 1974. – a to je i Papa stalno naglašavao, nije bilo usmjereno protiv bilo koga. Štoviše, pred žalosnim ratnim prizorima, Ivan Pavao II. smatrao je da bi međunarodno priznanje dviju republika moglo stati na kraj oružanom sukobu. Dakle, nakon što je dao precizne upute svom državnom tajniku, zatražio je da svaki pothvat prati pojašnjenje: priznanje novih republika od strane Svete Stolice nije zamišljeno kao proširenje neprijateljstava, nego njihovo zaustavljanje.

Između ostalog – pred neodlučnošću međunarodne zajednice – kardinal Sodano pozvao je veleposlanike OESS-a 26. studenoga 1991. te im uručio memorandum, koji je ukazivao na neka načela međunarodnog prava, a posebno na osmo načelo Završnoga helsinškog dokumenta: “Jednakost u pravima i u samoodređenju naroda”; kao i na deseto načelo koje se odnosi na ispunjavanje, in buona fede (u dobroj vjeri), obveza koje proizlaze iz međunarodnog prava. Za Svetu Stolicu – kardinal je bio vrlo jasan – bilo je bitno da priznanje dviju republika bude koordinirano i da bude uvjetovano s deset načela Helsinškoga dokumenta.

Kardinal je također istaknuo dužnost novih neovisnih republika da poštuju temeljna ljudska prava i demokraciju, te da se osigura zaštita nacionalnih manjina, u skladu s načelima OESS-a. I tako je Sveta Stolica, Notom od 20. prosinca 1991., tražila da se uz priznanje umetne klauzulu prema kojoj je nova Republika Hrvatska morala prihvatiti provjeru Odbora visokih dužnosnika OESS-a o naputcima za nacionalne manjine.

Minulih dana, u prigodi kanonizacije Ivana Pavla II., slušali smo i čitali mnogo toga što je još više osvijetlilo ulogu koju je odigrao u izgradnji nove europske stvarnosti “s dva plućna krila” – kako je često ponavljao – a posebno u tijeku procesa neovisnosti Hrvatske. Dopustite mi da ovdje iznesem svoje osobno svjedočenje, jer sam tih godina bio na službi, najprije u Rimu (do 1992.), a zatim u Varšavi (do 1999.), njegovoj ljubljenoj domovini. Puno sam ga puta čuo kako izražava svoju ogorčenost i svoju zabrinutost onime što se događa ovdje, u Hrvatskoj i u susjednim zemljama, pri kraju dvadesetoga stoljeća, u srcu Europe. Zato nije oklijevao neprestance podizati svoj glas, kako bi skrenuo pozornost svijeta i odgovornih u međunarodnoj zajednici. Zbog toga je osjetio svojom dužnošću posegnuti za najboljim sredstvima papinske diplomacije, kako bi Papin glas imao željeni odjek. I, kao što vam je dobro poznato, bio je gorljiv u osobnome praćenju onoga što su poduzimale katoličke karitativne organizacije, da bi duhovna blizina bila pretočena u inicijative i konkretne geste solidarnosti. Mogao bih reći ukratko da je on na primjeran način združio slavensku osjetljivost svoga poljskog podrijetla s odgovornošću vrhovnoga pastira Katoličke Crkve.

Čini mi se da je važno naglasiti još jednu stvar. Srdačni i bliski odnosi Svete Stolice s hrvatskim narodom imaju višestoljetnu povijest. Kao što sam spomenuo, davne 879. godine – prije više od jedanaest stoljeća – papa Ivan VIII. u pismu upućenom knezu Branimiru obavještava ga da je upravio molitve Gospodinu da “principatum terrenum, quem habes, prospere et securiter reggere possis” (zemaljskom kneževinom koju posjeduješ uzmogneš vladati uspješno i sigurno). Ova gesta pape Ivana VIII smatra se prvim međunarodnim priznanjem Hrvatske, jer je priznanje Pape – koji je tada bio najveći crkveni i politički autoritet – bilo nešto poput današnjeg pristupanja u Ujedinjene narode. Osim toga, dobro su dokumentirani i raniji kontakti između Svete Stolice i ovih zemalja, još iz vremena svetog Pavla (2 Tim. 4, 10) .

Ove snažne veze između Hrvatske i Svete Stolice, nisu oslabile tijekom stoljeća, te su bile nadahnuće za odnose koji su se događali i od 1992. do danas.

Opipljiv znak izvrsnih odnos između Republike Hrvatske i Svete Stolice su četiri Ugovora potpisana i ratificirana između 19. prosinca 1996. i 14. prosinca 1998. godine. Prvi se odnosi na pravna pitanja; drugi je o suradnji na području odgoja i kulture; treći o dušobrižništvu katoličkih vjernika pripadnika oružanih snaga i redarstvenih službi Republike Hrvatske; četvrti o gospodarskim pitanjima.

Ideja o ta četiri Ugovora rođena je ubrzo nakon osamostaljenja Hrvatske, jer su državne i crkvene vlasti uvidjele potrebu za rješavanjem otvorenih pitanja od zajedničkog interesa u odnosima između Crkve i države, koja nisu bila riješena ni u vrijeme Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (1945.-1991.), ni u vrijeme Kraljevine Slovenaca, Hrvata i Srba (1918.-1929.), a ni u vrijeme Kraljevine Jugoslavije (1929.-1940.). Osim toga, sve je više dozrijevala svijest o potrebi sustavnog rješavanja odnosa između Crkve i države u jasnom i stabilnom zakonskom okviru, na način sličan onome u drugim demokratskim zemljama, koje se mogu usporediti s Hrvatskom po kulturi, povijesti i vjerskom sastavu.

Osamnaest godina nakon potpisivanja prva tri Ugovora i šesnaest godina od potpisivanja Ugovora o gospodarskim pitanjima, može se ustvrditi da je njihova primjena u biti bila pozitivna. Ugovor, koji još uvijek zahtijeva veću primjenu je onaj o gospodarskim pitanjima, u onom dijelu koji se odnosi na povrat oduzetih dobara za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine.

U pogledu ovog posljednjeg Ugovora, želio bih iznijeti nekoliko osvrta o financijskoj potpori koju Republika Hrvatska jamči Katoličkoj Crkvi. Na prvom mjestu, kao što se spominje u članku 6. stavak 1., razlog te financijske potpore valja tražiti u doprinosu koji Katolička Crkva daje u promicanju općega dobra, koje država priznaje kao “društveno vrijedan rad… u službi građana na kulturnom, odgojnom, društvenom i etičkom polju”. Na drugom mjestu, želio bih pojasniti da – suprotno onome što se često čita u medijima – uplaćeni godišnji iznos – prema podacima iz 2012. godine, što sam mogao provjeriti – iznosi 0,21% od godišnjega Državnog proračuna. Konačno, želim istaknuti da je analogan doprinos osiguran i ostalim vjerskim zajednicama. U tom smislu, možemo reći da su Ugovori između Svete Stolice i Republike Hrvatske imali i za njih pozitivne učinke. A to se odnosi ne samo na ekonomsko polje, već i na ono pravno, jer su tijekom ovih godina potpisani Ugovori sa 17 vjerskih zajednica.

Dopustite mi na kraju također ukratko spomenuti još jednu važnu temu. U kontekstu stoljetnih i stabilnih odnosa s hrvatskim narodom i u viziji Europe s dva plućna krila – što sam spomenuo maloprije – nije začuđujuće što je Sveta Stolica pružila Hrvatskoj bezuvjetnu podršku u procesu europske integracije.

S naše točke gledišta, Hrvatska je – po svom povijesnom i zemljopisnom položaju – uvijek bila dio europske civilizacije. U tom smislu, nadbiskup Dominique Mamberti – naš “ministar vanjskih poslova” (tajnik za odnose s državama) – 30. lipnja 2013., uoči ulaska Hrvatske u Europsku uniju, javno je izjavio da zahvaljuje Bogu “za značajnu prekretnicu u povijesti hrvatske nacije” (Homilija u Hrvatskoj crkvi svetog Jeronima u Rimu). Ali, on je ustvrdio da tu prekretnicu ne treba smatrati kao postizanje cilja, nego kao polazišnu točku za novo poslanje: “To je obveza za još intenzivniju izgradnju zajedničke kuće, to jest našeg kontinenta … gledajući je kao prigodu, ne samo za napredak i prosperitet vlastite domovine, nego također za izgradnju Europe kao zajedničkog doma naroda s jednakim dostojanstvom”. A onda je nadodao: “Ako Hrvatska danas ima zadatak, ako postoji obaveza koju danas treba s povjerenjem povjeriti Hrvatskoj, to je zadaća da u Europi ponovno oživi svijest o kršćanskim korijenima, svjedočenjem vrijednosti kojih je ona sama nositeljica.”

Dakle, gledajući prema europskoj budućnosti Hrvatske, želja nam je da, poput ostalih naroda s dubokim kršćanskim korijenima, uzmogne dati Europi, poseban doprinos duhovnih i moralnih vrijednosti; to jest, onih vrijednosti koje su stoljećima oblikovale osobni i nacionalni identitet njezine djece.

Zahvaljujem vam na pažnji. Ostajem na raspolaganju za eventualna pojašnjenja. Hvala.