Uzoriti gospodine kardinale. Apostolski nuncije, predsjedniče Biskupske konferencije, preuzvišeni oci nadbiskupi i biskupi, mnogopoštovani oci provincijali, draga braćo svećenici: dijecezanski i redovnički!

Uzvisujući svetačku slavu, Rimski misal u Predslovlju svetaca, I (Slava svetaca), veli da nam je život svetaca primjer, njihov zagovor pomoć, zajedništvo s njima izvor pravoga bratstva, i da nam mnogovrsno svjedočenje Svetih pomaže u životnoj borbi dok i mi, zajedno s njima, ne postignemo neuveli vijenac slave, po Kristu našemu Gospodinu.

Današnjim svećeničkim hodočašćem približavamo se kraju Svećeničke godine koju je Sveti Otac, Benedikt XVI. Urbi et Orbi proglasio prošle godine na svetkovinu Presvetog Srca Isusova, prigodom 150. obljetnice blažene smrti sv. Ivana Marije Vianneya (+1859.). Tijekom Svećeničke godine imali smo milosnu prigodu upoznati se sa jednostavnim i svetim svećenikom iz Arsa i u njemu prepoznati vlastitu krv u našem svakodnevnom djelu spasenja na zemlji. Sveci su cvijeće našega polja, oni su ljudi u kojima gori naša vatra. Brojni životopisi o arškom župniku govore nam da on do svetačke aureole nije došao preko noći, nego do kraja potrošenim životom za svoga bližnjega; ne preko neke veze i prijatelja, nego preko klecala u kapeli; ne preko novina, nego preko psalama; i ne preko ispraznih i suvišnih riječi, nego preko molitve koja bijaše njegov život i ljubavi koja bijaše njegovo svećeničko zvanje. U srcu Crkve, njegovo je zvanje bilo ljubav. Osnovni priručnik kojim se stalno služio bilo je Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista iz kojeg je učio i naučio Kristovim očima gledati, njegovim duhom razumjeti, njegovom voljom htjeti i njegovim srcem osjećati. A svetost se upravo u tome i sastoji! I on ju je postigao.
I “katolička baština hrvatskog naroda – piše uzoriti kardinal Josip Bozanić u predgovoru knjige Sluga Božji fra Ante Antić, Svećenik sam Kristov – pisma svećenicima, Zagreb, 2010., str. 9) – obilježena je svijetlim uzorima svećenika, koji su gorljivim svećeničkim služenjem dali pečat svoje vremenu.”

Danas smo mi svećenici, sa sva četiri vjetra, na čelu i u zajedništvu s našim biskupima, došli u Zagreb. Došli smo ad limina sanctorum (na pragove svetaca): prije podne u katedralu, kod blaženog Alojzija Stepinca, koji “kao najsvjetliji lik” – da se ponovno poslužim tekstom uzoritog kardinala – “svojemu narodu pruža kompas da bi se znao orijentirati” (Isto, str. 9), a sada u ovo svetište Gospodnje, posvećeno Majci Božjoj Lurdskoj, u kojem se nalazi grob Sluge Božjega o. Ante Antića (1893.-1965.) koji se odlikovao “pastoralnim žarom i kreposnim životom, ljubavlju prema Isusu Kristu i njegovoj Presvetoj Majci te vjernošću Katoličkoj Crkvi i franjevačkoj karizmi. Gotovo sav svoj život posvetio je odgoju redovničkog podmlatka, kao magistar novaka i duhovnik bogoslova. Bio je duhovni savjetnik brojnih svećenika… U svećeničkom služenju posebno se odlikovao ispovijedanjem, koje je vršio u dubokoj vjeri da Krist – posrednik između Boga i ljudi – preko svećenika posvećuje ljude i privodi ih Božjem milosrđu” (Isto, str. 9). Postupak za proglašenje blaženim i svetim fra Ante Antića započeo 1984. godine. Trenutačno njegova kauza na Svetoj Kongregaciji a proglašenje blaženih i svetih nalazi u fazi ispitivanja čuda od strane dvojice perita.

Kad je sv. Franjo napisao današnje Pravilo i predao ga braći na opsluživanje, počeo se sve češće zavlačiti u molitvu i razmišljanje. Posvećivao je sebe, ali je očinski brižno mislio i na braću. Iz usamljenih gudura Fonte Colomba, Greccia i Rivotorta, poput ranjenog galeba, neprestano je puštao krikove, slao im pozive i poticao ih da ustraju u odricanju i pokori, da ne trče za zemaljskim nego da teže za nebeskim, jer – ponavljao je – dosta je znati Krista raspetoga.

Sličnu metodologiju rabio je i otac Ante Antić. Uvijek žedan i gladan Boga i njegove milosti, sve svoje slobodno vrijeme posvećivao Bogu u dubokoj molitvi, radu oko svoga osobnog posvećenja i posvećenja najrazličitijih staleža Crkve i društva. Time je postao karizmatski ispovjednik i duhovni vođa, ne samo bogoslova, nego i drugih redovnika i redovnica, mnogih svećenika i obitelji, a posebno prosvjetnih radnika. Njegova pisma jasno nam daju do znanja da se je s Bogom trajno družio i s milošću njegovom surađivao i da je njegova teologija klečeća teologija, izmoljena i dosegnuta isključivo na klecalu u njegovoj redovničkoj sobi ili pred Presvetim u samostanskoj kapelici.

Draga braćo svećenici! Velike stvari, Bogu ugodne i mile, za nas svećenike događaju se samo kroz suradnju s Bogom i njegovom svetom milošću, na klecalu ili pred Presvetim. Sv. Ivan Marija Vianney – župnik arški, bl. Alojzije Stepinac – nadbiskup zagrebački i Sluga Božji o. Ante Antić – ispovjednik karizmatski, to nam mnogovrsno svjedoče. U potpunosti su pripadali Bogu, kao što zvijezde pripadaju nebu. Zato su postali naši putokazi i učitelji. I učenik ne može izabrati drugi put, osim onoga kojim je prošao njegov Učitelj.

Draga braćo, mi smo svećenici Božji; i to je velika Božja milost. No iako smo svećenici, nismo tajni savjetnici dragoga Boga. Mi nismo kler koji sve bolje zna od drugih, “kler” – izabrano društvo pametnih. Mi smo grešne sluge koje služe jednom gospodaru, koji je nedokučivi Bog, koji stanuje u nedostupnu svjetlu, čiji su putovi neistraživi i sudovi nedokučivi. I stajati u njegovoj blizini, biti u njegovoj službi, dijeliti njegove tajne i izricati njegovu riječ; biti Božji i Bogu pripadati Bogu… ne može se bez poniznosti i jednostavnosti velike, bez molitve i klečanja, bez lica prema Bogu uvijek okrenuta; ne može se to bez česte sakramentalne ispovijedi i srca trajno obraćena.

Kad je neki novinar jedne prilike upitao Majku Tereziju: što bi trebalo promijeniti u Crkvi? – odgovorila je: trebamo se, gospodine, promijeniti vi i ja! Drugim riječima, iz dana u dan svećenik se treba kretati cestom koja od dobroga vodi prema boljemu i sa psalmistom moliti: Faciem tuam, Domine, requiram – Lice tvoje, Gospodine, ja tražim (Ps 27,8), mora postajati bolji, zauzetiji, odgovorniji, savjesniji…iz dana u dan se treba suobličavati slici Sina Božjega i – poput Ivana Marije, Alojzija i fra Ante – Kristovim očima gledati, njegovim duhom razumijevati, njegovom voljom htjeti i njegovim srcem osjećati. Ako Boga razumijemo, razumjet ćemo da nam Bog dolazi bez oružja, jer nas ne želi izvana osvojiti, nego svojom riječi i sakramentima iznutra obnoviti. Ako Boga razumijemo, onda ćemo razumjeti da se ne može sjediti na dvije stolice i da nije moguće uspjeti sa filozofijom: danas ću još polovično, a od sutra ću početi savršeno. Ako Boga doista razumijemo, onda ćemo jasno razumjeti da se vjeru, crkvene dogme i predaje, biskupske smjernice i redovničke odredbe, zavjete i celibat, svećeničke dužnosti i crkvene pobožnosti…- ukratko: sve što se može i gdje god se to može! – prilagođavati sebi, nego se gospodine, vi i ja trebamo promijeniti! To bi trebala biti naša svećenička etika, naš kodeks i naša tajna obveza: ona božićna i ova uskrsno-vazmena, i jutarnja i večernja, i svakodnevna!

I na kraju, budući da smo kao svećenici na svetost pozvani, da smo pozvani biti onaj oblak svjedoka iz poslanice Hebrejima (Heb 12,1) koji svojom svećeničkom vjerom i pozivom, svojim stavom i primjerom nagoviješta slavu budućega vijeka, dozvolite mi izraziti završnu misao. Možda je to želja, možda uvjerenje. Nisam siguran, sami prosudite.

Volim svećeništvo koje se više boji nepokretnih da ne sagriješe, nego pokretnih s grijehom.

Volim svećeništvo koje više govori o Bogu i njegovoj milosti, nego o Zavodniku svega svijeta i njegovoj lukavosti; o nebu nego o paklu, o snazi Božje milosti nego o grijehu učinjenom iz slabosti; koje više govori o ljubavi Očevoj nego o slovu zakona, o Kristu nego o svijetu, o solidarnosti s gladnima nego o suradnji s bogatima; koje više govori o dobru nego o zlu, o dopuštenom nego o zabranjenom, o danas nego o tjeskobnom sutra, o onom što je ispred nas nego o onom što je iza nas.

Volim svećeništvo koje se umara da svima donese Boga; svećeništvo za koje nitko nije otpisan i u kojemu nitko nije privilegiran; svećeništvo u čijem je stadu 99 ovaca, a ono se trudi i trsi da pronađe i spasi onu zadnju, zalutalu, izgubljenu.

Volim svećeništvo koje se trsi biti uvjerljivije nego brojnije, otvorenije svjetlu uskrslog Gospodina nego snazi nekog zemaljskog moćnika, autentičnije nego čašćenije, svačije nego činije.

Volim svećeništvo koje je više majka svakome nego kraljica nikome, koje je više odvjetnik nego sudac, više učitelj nego policajac.

Volim svećeništvo koje u duhu Isusovu i duhu njegove Majke Marije radije veli: Bacite ponovno mreže, Ustani i hodi, Ja sam s vama, Neka mi bude po tvojoj riječi… nego kad kaže: čekaj, pazi, odreci se i trapi se!

Volim svećeništvo koje zna biti blago prema svakoj slabosti i jako protiv svake licemjernosti; svećeništvo koje se trudi imati ljubav u srcu, a ne sigurnost u pretincu; svećeništvo u kojem uvijek postoji ugrijano ognjište za zimne i osamljene, uvijek topao kruh za gladne, majčinska briga za potrebne, utješna riječ za slomljene; svećeništvo u kojem su uvijek otvorena vrata umornom putniku koji traži istinu koju još nije našao!

Volim svećeništvo u kojem ne manjka klečeće teologije, svećeništvo koje se zna skrušiti i moliti: Miserere mei, Deus, secundum magnam misericordiam tuam – Smiluj mi se, Bože, po velikom milosrđu svome. Nemam ti što žrtvovati. Sve što bih ti dao ne treba ti. Zato ti prinosim srce – srce raskajano i ponizno. Ne prezri ga, ne odbaci ga. Pri ga, Bože, jer ti ljubiš srce iskreno. Sve što je u meni porušeno, ti obnovi i sagradi na slavu svoju, a na spasenje moje. Volim takvo svećeništvo jer je ono svećeništvo sv. Ivana Marija Vianneya, svećeništvo bl. Alojzija Stepinca i Sluge Božjega o. Ante Antića. Takvo svećeništvo volim i za takvo se svećeništvo molim!

Draga braćo u svetištu Gospodnjem! Njihovo svećeništvo bilo nam putokaz, njihov život primjer, njihov zagovor pomoć i naše zajedništvo s njima bilo izvor i snaga našega svećeničkoga bratstva i zajedništva. Sada i dovijeka! Budi tako!

Fra Željko Tolić, provincijal