1. Uspjesi športaša

Ovih dana, za vrijeme Olimpijskih igara, gledali smo kako športaši postižu nove svjetske rekorde i slušali euforične čestitke, gledali smo kako se američka svemirska sonda spušta na Mars. Iz dana u dan čitali smo o novim dostignućima znanosti i tehnologije koje nam obećavaju poboljšanje i produženje zemaljskog života. I mi se možemo uz ovaj blagdan pridružiti čestitkama i uspjesima naših i svjetskih. Sve je to hvale vrijedno, ali se ozbiljno pitamo, koja je konačna korist od toga? Čemu služe rekordi za nekoliko milimetara više ili nekoliko stotinki sekunde brže? Što koriste uspjesi na području svemirskih ili znanstvenih istraživanja, ako nakon svega toga nema ničega i ako slijedi samo neumoljivi, mračni svršetak bez smisla. Ne živi li čovjek kao u kakvom kavezu koji nema izlaza? Jednako mu je, bio on od željeza ili zlata.

Možda bi se Isusova primjedba: „Sinovi ovoga svijeta mudriji su od sinova svjetla” (Lk 12,36), mogla primijeniti i na nas vjernike. Naime, dok se suvremeni čovjek divi svojim materijalnim, često beznačajnim uspjesima, nama kao da nije stalo što je jedan Čovjek, koji je umro, bio raspet i položen u grob, nakon tri dana vlastitom snagom uskrsnuo. Taj je Čovjek, koji se smatrao Sinom Božjim, na očigled svojih učenika slavno uzašao na nebo. I dobro je rekao jedan protestantski teolog: “Kristovo uskrsnuće, temelj je naše vjere i ne može se usporediti ni s čim u povijesti koju poznamo. No, upravo zato možemo ga smatrati događajem koji stvara povijest, koji prosvjetljava, stavlja u pitanje i preobražava sve drugo u povijesti”.

2. Marijin prijelaz

Današnjom svetkovinom Velike Gospe slavimo Marijino uznesenje na nebo. To je proslava uspjeha njezine bezgrješne duše i djevičanskog tijela. Ovaj blagdan predstavlja Crkvi i čovječanstvu sliku i utješni dokaz da će se naša nada “živjeti uvijek”, “živjeti sretno” ostvariti, jer će Marijinu sudbinu doživjeti svi oni koje je Krist učinio svojom braćom i sestrama. I Isusova je Majka, nakon zemaljskog putovanja završila svoje dane kao svaki čovjek. Časne predaje prvih stoljeća Crkve ne govore o “smrti”, nego o “usnuću” ili o “prijelazu” Blažene Djevice i tako upućuju na jasnu vjeru u uskrsnuće i uznesenje Gospodinove Majke.

Ne znamo, kad se taj prijelaz dogodio, jedino znamo da se vrlo brzo slavio kao “usnuće Djevice Marije” i da je Papa Pio XII., 1. studenoga 1950. godine – saslušavši mišljenje biskupa, teologa i vjernika cijeloga katoličkog svijeta – proglasio dogmu o Marijom Uznesenju, tj. da je Marija, nakon svog zemaljskog putovanja dušom i tijelom uznesena na nebo.

Danas Crkva u Mariji slavi ispunjenje vazmenog otajstva, jer vjeruje da je nju Nebeski Otac pridružio Isusovu uskrsnuću i tako je ona postigla najveći uspjeh što ga jedno ljudsko biće može postići.

3. Marija slika Crkve

Proslavljena u uznesenju, Marija je postigla puninu spasenja, sve do preobraženja tijela. No, prije nego što je “Žena zaodjenuta suncem,… sa vijencem od zvijezda na glavi” – kao što smo čuli u današnjem Prvom Čitanju – Marija je Majka koja nas poziva da idemo njezinim stopama. Kao svijetli lik Crkve ona potvrđuje da je njezina sudbina spasenja osigurana svima, jer će Uskrsli Krist potpuno ostvariti svoje spasenje u svima nama kao što je ostvario na njoj. Ona je za nas slika i “veliki znak”. Ona je za nas “zvijezda vodilja” na putovanju prema Očevoj kući. Ne samo da nam pokazuje put, nego nas rukom pod ruku vodi kroz životna iskušenja, kao što pjevamo u našoj marijanskoj pjesmi: “Na putu života križ čeka nas ljut… Pokazuj nam stazu kud stupo Sin tvoj, Gdje svršio muku i preteški boj”. U nju gledamo, u njoj se nadamo i njoj pjevamo: “Ti znadeš najbolje sve naše nevolje”.

Po Isusovu uskrsnuću naša je ljudska narav stekla dostojanstvo i uzvišenost. U Isusu je čovječanstvo stvoreno na sliku Božju postiglo puninu razvoja na koju je pozvano. Isus je dušom i ljudskim tijelom ušao u Očevu slavu. A budući da je Isus jedan od nas, pravi čovjek, njegovo nam uskrsnuće jamči da ćemo i mi tijelom i dušom, s cijelim našim bićem, biti pozvani na božansku slavu u nebu kroz svu vječnost.

Današnji nas blagdan Marijina Uznesenja uvodi u isto otajstvo. Vjera nas uči da je i Marija, ljudsko stvorenje kao i mi, žena Izraela i Majka Isusova, u trenutku svoje smrti dušom i tijelom uzeta onamo gdje kraljuje njezin Sin.

Prolazila je istim putem kao i sve žene svijeta. Mi je prikazujemo s krunom na glavi, sa žezlom u rukama, s kraljevskim ogrtačem. A ona je bila žena koja je nosila pregaču kao tolike žene svijeta, vodila je brigu o kućanstvu kao tolike žene svijeta, išla je po vodu na zdenac, nije imala moderne kućanske aparate nego je jednostavno prolazila kroz mukotrpni život, ali postigla je puninu koju ljudsko biće može postići.

Očito, iz tog otajstva možemo izvući niz pouka, između ostaloga pouku o dostojanstvu čovjeka, o nepovredivosti ljudskoga života i ljudskoga tijela. Dok se danas u svijetu na sva usta govori o dostojanstvu čovjeka i ljudskim pravima, strahovito se manipulira s ljudskom osobom, ljudskim životom i tijelom. U procesu sekularizacije čovjek je sa svega skinuo oznaku svetosti i smatra da može i smije činiti sve što hoće. Papa blaženi Ivan Pavao II. tražio je da u Povelji Europe uđe činjenica Krista i kršćanstva. Međutim, čelnici Europe to nisu prihvatili i Europa ide svojim putem, ne obazirući se previše oko sebe, ne mareći čak ni za naravni ni za Božji zakon. Na temelju nekih predizbornih obećanja u nas se izdaju (ne)zakoni koji ne zadiru samo u politička ili stranačka uvjerenja, nego u osnovne božanske ustanove, kao što su život i obitelj. Kao što reče jedan: “Čovjek se počeo „igrati Boga, a” – kao što netko reče – za tu „igru” nema dovoljno znanja ni sposobnosti”. Petak, 13. srpnja 2012 godine za Hrvatsku je crni petak, dan kada je donesen Zakon koji vrijeđa dostojanstvo braka i obitelji, Zakon koji omogućava da se slobodno raspolaže sa životom nezaštićenih ljudskih bića. Njemački pjesnik Heine rekao je: „Sloboda je nova religija, religija našega vremena”. Sve se radi u ime “slobode”. A kamo ta sloboda vodi?

4. Svjedočiti vjeru u pluralističkom svijetu

Kako da se u takvoj situaciji ponašamo mi kršćani koji vjerujemo da je Bog „učinio čovjeka malo manjim od anđela” (Ps 8,5-6)? Pozvani smo svjedočiti svoja vjerska uvjerenja na najrazličitiji način: u javnim nastupima, znanstvenim argumentima, dijalogom s onima koji zastupaju suprotno mišljenje, nadasve svjedočanstvom svoga kršćanskog života i molitvom za Hrvatsku – da po ovakvim zakonima ne bude osuđena na izumiranje. Najprije medicinski pomognuta oplodnja, a onda eutanazija, kao i u svim zemljama. Danas je cijela katolička Francuska na koljenima, u svim župama se moli za Francusku jer pred njima isto tako stoji izglasavanje sličnih zakona.

Naša je dužnost i pravo svjedočiti i to na temelju krsnog poslanja te na temelju Ustava, bez obzira što neki u vrijeme demokracije naše javne nastupe unaprijed proglašavaju konzervativnima, zaostalima mračnjacima. Došli smo do toga da se borba za naviještanje “kulture života” proglašava mračnjaštvom, a “kultura smrti” napretkom.

Svjetsko, pa i hrvatsko društvo je tzv. pluralističko društvo u kojem se suočavamo s oprečnim pogledima na život. Ono što je nama kršćanima sveto, nekima ne znači ništa. Zakonodavstvo i svjetsko i hrvatsko često ne mari za osnovna etička načela. U zakonskim odredbama građani redovito nalaze oslonac za svoj privatni i javni život, međutim, kada se izdaju zakoni koji su u suprotnosti s čovjekovim dostojanstvom, vjernici se osjećaju osamljenima, prepuštenima isključivo vlastitoj savjesti. U takvim situacijama doživljavaju i svoju vjeru kao teret, a ne kao svjetlo vlastitoj savjesti. Ali upravo je tu sva veličina i dostojanstvo čovjeka, prema onoj riječi Erica Fromma: “Nema ponosnije izjave od one kad čovjek kaže: ‘Postupit ću u skladu s vlastitom savješću’…”. Čovjeku napadnutom krizama, koji gubi životnu orijentaciju, nećemo pomoći ako šutimo, ako povlađujemo njegovo moralno vrludanje ili ako se čak i sami tome pridružimo zanemarujući osnovne norme, a to je strašno pogubno.

Zato je potrebno ne samo vjerovati u vjerske istine, nego ih živjeti i drugima ih svjedočiti. To na primjer konkretno znači, ako građanski zakon glasi: “Brak prestaje smrću bračnog druga… ili razvodom braka”, kršćanin je u svojoj savjesti pozvan slijediti i živjeti pravilo što ga je Isus proglasio: “Što je Bog sjedinio, neka čovjek ne rastavlja” (Mt 19,6). Ako u zakonodavstvu i stoji: “Prekid trudnoće je medicinski zahvat, i može se izvršiti…”, kršćani su u svojoj savjesti osvjedočeni: “Pobačaj i čedomorstvo užasni su zločin”. Ako zakon istospolne zajednice izjednačuje s bračnom i obiteljskom zajednicom, kršćanska savjest prihvaća Božji naum o braku i obitelji prema onome “Muško i žensko stvori ih”. Ako građanski zakon dopušta medicinski potpomognutu oplodnju, kršćanin prema svojoj kršćanski odgojenoj savjesti to ne prihvaća svjestan da ona vrijeđa dostojanstvo ljudskog bića, štiti pravo jednoga protiv prava drugoga (nezaštićenoga) i neminovno povlači uništenje ljudskih života.

Nije dovoljno da dođemo u Aljmaš, da dođemo u marijanska prošteništa, da ispovjedimo vjeru u svojoj nutrini, nego treba je svjedočiti. Nije dovoljno samo vjerovati da je Gospa dušom i tijelom uznesena na nebo i hodočastiti joj, nego tu istinu valja živjeti u konkretnom životu. Marijino Uznesenje tijelom i dušom na nebo, upozorava nas da je naš život nepovredive vrijednosti, a naše tijelo, zato što je pozvano na istu slavu u kojoj je Marija, zaslužuje veće poštovanje. Dag Hammerskjöld, glasoviti generalni tajnik Ujedinjenih Nacija, koji je bio veoma častan, jednom je rekao: “Kad čovjek prestane vjerovati u nebo pretvara zemlju u pakao”. Nije to rekao ni biskup, ni svećenik, ni teolog već vrhunski političar. To njegovo opažanje ostvaruje se pred našim očima! Danas mnogi nebo smatraju pričom. Smatraju – skupili su se ovdje čuti još jednu priču, zato mnogi nisu ni došli, a mjesto im je ovdje. Ali kad čovjek prekine s budućnošću stvara nered i kreće u tumaranje te mahnito prihvaća sadašnjicu koja u sebi nema smisla i prema tome ne zadovoljava i ne usrećuje. Kad slaveći Boga kliče: “Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne. Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne”, Marija opisuje društvena stanja zbog kojih milijuni ljudi postaju prognanici, izrabljivani, ugnjetavani, nezaposleni, gladni, prevareni, nezaštićeni. Kao što smo čuli ovih dana od jednog našeg političara, što je to drugo nego pakao.

Sveti Pavao je usporedio čovjekov život s natjecanjem, trkom, samo što nije otvoreno rekao – čovjekov je život kao „olimpijske igre”. Poručio je Korinćanima: „Braćo, tako trčite da dostignete” (1 Kor 9, 24). Danas slavimo pobjednicu na tom natjecanju, u toj zemaljskoj trci: Blaženu Djevicu Mariju na nebo Uznesenu. Marija nam je uzor kako da se ponašamo na tom trkalištu, uzor ali i pomoćnica. I dok na Olimpijskim igrama samo najbolji dobivaju nagradu, u ovoj našoj zemaljskoj trci svi koji ustraju do konca dobivaju nagradu. Pa i neka nam ona isprosi savršenu otvorenost na poticaje Duha Svetoga, da dostignemo doista preobražavajući susret s njezinim blagoslovljenim Sinom, Jedinorođenim Sinom Nebeskog Oca.