Cijenjena rodbino i prijatelji, suradnici i poznanici pokojnoga Anđelka! Prečasni gospodine župniče i dekane, te ostala subraćo svećenici, redovnici i redovnice, draga braćo i sestre u Gospodinu, Kralju vjekova kojemu sve živi!
Danas u ovome obredu, uz ljudsku riječ, odjekuje i govori glazba, kao poseban govor Božje Riječi. Glazba u koju stanu naši životi. Upravo nju čujemo, kada se spomene ime Anđelka Klobučara, i to ne bilo kakvu glazbu, nego glazbu života koja odzvanja i pred otajstvom smrti. To je nova pjesma koju je na svijet donio Isus Krist.
Ljudske su riječi nedovoljno ugođene i pomalo remete melodiju i skladbu koja, osim zemaljskih glazbenih ključeva, pred notnim zapisima hodočašća zemljom ima ključ vjere u Isusa Krista i vjere u vječni život. Pokojni je Anđelko za sobom ostavio govor glazbe, ispovijed svoga života koju je prenio nama. Urastao je u onu dionicu koja smrću ne prestaje, nego tek promijeni svoju dinamiku, ritam i – kada se misli da je utihnula – ona progovori nezaustavljivim crescendom i neslućenom puninom.
Draga braćo i sestre, ovdje smo da bismo Bogu zahvalili za Anđelkov život, za njegovo služenje i ljubav koju je naviještao i svjedočio. Ušao je u puno života glazbenika, đaka i studenata, svećenika i redovnika, istančanih znalaca ili usputnih slušatelja njegovih skladba. Ovdje smo da bismo njemu rekli hvala. Ja to činim i uime zagrebačkoga nadbiskupa, kardinala Josipa Bozanića, naše Zagrebačke nadbiskupije i Crkve u hrvatskoj domovini, ujedno izražavajući zajedništvo u osjećajima tuge svima u kojima je njegova smrt otvorila ranu ili ostavila ožiljak koji za sobom ostavlja smrt.
Ipak, još više, želim podijeliti nadu u besmrtnost, sigurnu nadu o kojoj progovara čežnja našega srca. Nju je Bog usadio u čovjeka, a nekima je podario dar da tu čežnju koja nadilazi slutnju, pretoče u glazbu, u molitvu, u hvalospjev. To činimo u ovome obredu: hvalospjevno ispovijedamo da je Krist svojom smrću i uskrsnućem pobijedio neprijatelja života i darovao nam neizrecivost koja nas uvodi u nebesku usklađenost.
S tim raspoloženjem uđimo u ovo slavlje, moleći za pokoj duše našega brata Anđelka. Najprije se saberimo u zahvalnosti i poniznosti, spominjući se darovanih susreta i dobročinstava koje nam je Bog po njemu darovao.

Homilija u sprovodnim obredima

Liturgijska čitanja: Rim 14, 7-12; Iv 17, 24-26:

1. Razmišljajući o izboru čitanja za današnji sprovod pokušao sam ih gledati poput suzvučja, poput simfonije ili – još bolje – poput orguljske sonate u kojoj postoji preludij, a nakon njega slijedi tema. Zbog toga mi se činilo primjerenim izabrati najprije riječi apostola Pavla koje nam dozivaju u srce našu stvorenost, zemaljsku prolaznost i pripadnost čovjeka Bogu.
Braćo i sestre, pred smrću život postaje jasnijim; vraća nas na bitno i poziva na gledanje u dubinu, da bismo u toj dubini susreli novi nepregledni obzor vječnosti.
Nekoliko rečenica koje je taj učeni i ponizni Apostol uputio rimskim kršćanima i nas pita o svrsi našega života, djelovanja, o našim čežnjama i izborima, o izvoru i smislu naše radosti, ali i o našim nastojanjima, kušnjama, poteškoćama, pogrješkama te – ponajviše – o trpljenju.
Put traženja i pronalaženja, dvojba i sigurnosti, približavanja i odmaka, oduševljenja i razočaranja, prošao je i pokojni Anđelko, sve do iskustva tjelesnih nemogućnosti koje su ga odvajale od najdražega, od glazbe, od orgulja. A sve što je želio reći pokušao je staviti u glazbu, jer je znao da će to što je on živio i drugi u glazbi moći naći. Nitko od nas ne živi sebi; niti sebi umire. Gospodinovi smo. Želi li se istinski čuti Klobučarova glazba, ta se rečenica, taj se preludij ne može zanemariti.

2. Danas mu dugujemo zahvalnost, svaki od nas na svoj način, za darovano dvostruko svjedočanstvo koje ostaje preludijem kršćanskoga života: On je bio vjernik i onda kada su se drugi bojali i onda kada su se drugi vjere sramili.
Njegova je vjera bila istaknuta i u vremenu komunizma, dok su mnogi zanijekali svoju vjeru i pripadnost Gospodinu i Crkvi. On je i tada živio Gospodinu. Drugo je svjedočanstvo njegov umjetnički raskošni glazbeni izražaj darovan Crkvi. Nije živio sebi, nego nam je darivao glazbenu molitvu, živu u glasu Crkve koja pjevajući i svirajući slavi Gospodina. Bio je među onima koji su vrhunsko umijeće ugradili u liturgiju, pozoran na njezinu nutarnju narav, ne namećući sebe, nego čuvajući smisao liturgije Crkve.
Samo on i Gospodin poznaju ta dva svjedočanstva do kraja, uvelike sačuvana u glazbenim zvucima, osobito u glazbi orgulja kroz koje u njegovim skladbama nije prolazio tek zrak, nego dah Božjega Duha.

3. Osjetilo se to po onome o čemu govori tema današnje sonate u Evanđelju koje smo čuli: Isus koji objavljuje ime svoga i našega Oca; koji je došao da bi ljude vratio u Božji zagrljaj, da ljubav kojom je Isus ljubljen i kojom je ljubio bude u nama. Njegov dolazak na svijet ima tako jednostavan razlog i smisao: da budemo s Gospodinom, da gledamo njegovu slavu i ljepotu koja je rođena iz Ljubavi.
Udaljen od Boga, čovjeku ne preostaje ništa doli tuga i samoća, iskustvo umiranja i besmisla. Isus zna da je svatko od nas dragocjeni dar i da su naši životi usmjereni prema Očevu domu. Sva Radosna vijest, sva drama Isusova utjelovljenja, smrti i uskrsnuća stane u tu temu: vraćanja čovjeka u Božji zagrljaj.
Toliko puta upravo to previđamo, ne želeći spoznati i prepoznati otajstvo života. U toj spoznaji nalazi se i slabost i trpljenje, i grijeh koji želi da živimo u sebičnosti i zarobljenosti.
Pokojni je Anđelko tu spoznaju izricao i prericao glazbom. Poznavao je glazbeni govor, ali ne samo na razini pojmovlja, nutarnjih zakonitosti, nego na razini dara, sebedarja i odricanja od sebičnosti. S pomoću svoga darivanja, svoje žrtve, oblikovao je glazbeno umijeće svojih studenata, ali – usuđujem se reći – još više, a da to do kraja nije ni znao, oblikovao je vjerničke zajednice, onu ljepotu liturgijske glazbe koja govori o kršćanskoj ljubavi, o agape.
I nigdje ne ostaje živjeti spomen na nekoga čovjeka tako snažno kao u molitvi, u liturgiji i njezinoj glazbi. I baš zato što nije živio sebi i baš zato što liturgijsku glazbu nije stvarao po svojoj mjeri, nego po mjeri Božje Riječi i po vjeri Crkve, njegov spomen živi u molitvi i slavljima nas koji ostajemo na zemlji, u sigurnosti da su po Kristu nebo i zemlja, prolaznost i vječnost povezani, te da je po Kristovu vazmu i po našoj vjeri u njegovo uskrsnuće, ostvaren zagrljaj nebeskoga Oca i svijeta. U tome su zagrljaju toliki koji će i dalje reći: Pjevat ćemo Klobučarovu misu; pjevat ćemo Klobučarev psalam. On ga nije pisao da bi to bile njegove skladbe, nego da bi u njima bio vidljiv Krist i Božja ljubav po kojoj se rađa i ljubav među ljudima.

4. Tako preludij izrasta u veliki finale, povezujući našu stvorenost za Boga, život u nesebičnosti i darovanosti i Božju ljubav koja jedina daje puni smisao našemu postojanju i našim odnosima.
Sveti Pavao u zadnjoj rečenici piše: Svaki će od nas za sebe Bogu dati račun. Na grčkome kaže da ćemo dati ton lógon, što latinski prevodi riječima rationem reddere. Ne radi se o obračunu, o proračunatosti, nego o smislu, o odražaju Logosa, smisla, razloga našega postupanja, a u konačnosti o ljubavi.
Nekako zamišljam da je pokojni Anđelko pred Gospodina donio srce ispisano životnom partiturom i da je pjevušeći: Tebe žeđa duša moja, ponizno ušao u Božji zagrljaj moleći Gospodina da ispravi pokoji notni zapis, te čvrsto vjerujem da u zajedništvu svetih pjeva: Vječna je ljubav njegova. Vjerujem da i sada sluša našu molitvu i pjesmu zemlje koja uz sve naše pogrješno otpjevane životne melodije, uz sav naš nedostatak sluha, i nas mijenja u ljude koji su se spremni mijenjati po mjeri Kristova dara nove pjesme.
Jer glazba ima odliku nesebičnosti, potrebe slušanja, zajedništva, neizrecivosti drugim govorima, stvaranja vidljivim nevidljivoga, prodiranja u prostore duha i osjećaja koji nam govore o istini ljudskoga života: da nismo ni njegov izvor ni uvir, a ipak u skladbi koju je tako divno za nas skladao Bog, najprije Stvaranjem, a zatim Otkupljenjem, u prvome zvuku koji ljudskomu uhu nije čujan, u kapi rose uskrsne zore i u iščekivanome dolasku na kraju svijeta.
Zato, mada ispunjeni sjetom, radosno slavimo ovaj kršćanski sprovod, ponavljajući ispovijed iste vjere u kojoj je živio, radio i umro naš brat u Kristu Anđelko. Tim je darom orošena i hrvatska domovina koja samo po nesebičnosti i pogleda usmjerena dalje od zemaljske prolaznosti može živjeti radosnu novost u kojoj ima mjesta za svakoga čovjeka.

Amen.