„Poštuj lice starca; boj se svoga Boga. Ja sam Gospodin” (Lev 19,32)

Draga braćo svećenici,

Dragi Kristovi vjernici

Rascvjetano proljeće je krasno. Ali i zrelo ljeto je divno. I plodna jesen također. To vrijedi i za ljudski život. Svaka dob ljudskog života ima svoje čari i radosti kao i svoje muke i nevolje.

1. I starost ima svoje i radosti i nevolje. To svatko može lako ustanoviti. Osobito u ovom našem životnom okruženju. Iza ostarjelih ljudi nalazi se skoro cijeli jedan ljudski vijek – ispunjen obvezama, radom, brigom, naporima svake vrste. Ne rijetki su doživjeli posebna razočaranja, obespravljenost, progonstvo, glad i neimaštinu. Rodili su i podigli djecu. Trudili se oko njihovaispravnog odgoja i obrazovanja. Ratna stradanja su mnogima uništili plodove svih njihovih napora oko stjecanja materijalne sigurnosti. Ne rijetkima su nestali i njihovi najmiliji. Ako nisu fizički ubijeni, „ubijeni” su na drugi način jer su najčešće zbog ozakonjene nepravde prisiljeni živjeti daleko od svojih ostarjelih roditelja i od svog rodnog kraja.

Mnogi ostarjeli ljudi, – osobito u nasilno raseljenim našim župnim zajednicama – ostavljeni su sami. Prisiljeni su da – uz svoje oslabljene fizičke sile – dodatno podnose tjeskobu i razočaranost uslijed nevolje svoje osamljenosti. Često se može čuti od starca ili starice: „Znate, ja bih želio ili željela rado još poživjeti, ali me strah samoće. Nemam snage više da idem među ljude, a posjetu dobivam tako rijetko”.K tome treba dodati misao koja često zaokuplja stare i nemoćne osobe: „Ja sam beskoristan, mene nitko više ne treba.”

Nije dakle, umijeće ostarjeti, nego je umijeće podnositi starost! A pogotovo starost, bolest i osamljenost.

2. Biblija predstavlja stariju osobu kao osobu punu mudrosti, koja mladima predaje vjeru, uči mlađe životu i naviješta pravednost Božju (usp. Sir 25, 4-6; 6, 34; 8, 11-12; Ps 92, 15-16). Ulazak u treću dob života šansa je da se trezvenije sagleda vlastita prošlost i da se – osobito kao vjernik uključi u davanje svoga doprinosa i Crkvi a time i čovječanstvu.Kao kršćani znademo dobro kako je i sam Krist na sebe uzeo patnju osamljenosti. Iskusio je viseći na križu potpunu osamljenost. Tu svoju izuzetnu bol je izrekao poznatim nam riječima psalma 22: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio” (Mt 27, 46). U tom svome vapaju on nadvladava svu patnju i dramu svoje vanjske ostavljenosti od svih ljudi pa i od najbližih, i obraća se svome nebeskom Ocu – koji je uvijek tu!

– Dok netko može još moliti, on se ne osjeća sam niti potpuno napušten. Jer, molitva je razgovor čovjeka i to ne bilo kakav niti bilo s kim, nego najosobniji, najiskreniji, najotvoreniji razgovor s najvažnijom osobom – svojim Stvoriteljem i Otkupiteljem. Pa i u nemoći i bolesti tijela, vjernik Kristov znade da mu je sam Krist Spasitelj i Tješitelj posve blizu. Kristov vjernik će slično kao i apostol Pavao moći reći: „Ako se i raspada naš vanjski čovjek, ipak se naš nutarnji čovjek obnavlja iz dana u dan” (2 Kor 4, 16).

3. Iz iskustva znademo da može biti i imastarijih osoba i među Kristovim vjernicima koje bi vrlo opravdano i iskreno imale razloga vapiti Bogu riječima iz psalma 38: „Rane moje zaudaraju i gnjiju zbog bezumnosti moje. Pogurih se sav i zgrčih, povazdan lutam žalostan. Moji bokovi puni su ognjice, na tijelu mi ništa zdravo nema. Iscrpljen sam i satrven posve, stenjem od jecanja srca svoga” (6-9).

Bolestan – i k tome još star – čovjek može često biti ne samo fizički, organski bolestan, ne samo tjelesno nego i duševno i duhovno, – dakle potpuno bolestan. Cijela njegova osoba je bolesna, slomljena.

A takva se osoba onda vrlo često nalazi u određenoj životnoj krizi, u napregnutoj situaciji. Bolesna osoba je – češće nego zdrava – zaokupljena tjeskobnim egzistencijalnim pitanjima. Njeno se opće stanje može popraviti, ali može i još pogoršati. Za nju postoji šansa da joj bude bolje ali i gore. Šansa da počne svjesnije živjeti i vjerovati u Božju ljubav i blizinu, ali i opasnost da potpuno klone duhom, da padne u bezvoljnost, beznađe, i u sumnje glede Božje opstojnosti i milosrđa – da padne čak i u očaj.

Stara i bolesna osoba vrlo često ne može više sama svjesno planirati svoju budućnost i samostalno uređivati svoj svakodnevni život. Ona je nužno izručena pomoći druge, zdrave osobe, koja s njom tako reći raspolaže. Pomaže joj u oblačenju, pranju, ishrani, liječenju i u drugim potrebama – kako tjelesnim tako i duhovnim.

4. Za pripadnike Katoličke Crkve odbacivanje pa i samo ne prihvaćanje starijih osoba – naprosto je nepodnošljivo.

A kako to izgleda u praksi?

Pojedine starije i bolesne osobe – ukoliko imaju mogućnosti– bit će smještene u bolnice ili staračke domove. Tu se nalazi specijalizirana posluga: – liječničko osoblje, njegovateljice ili njegovatelji. Oni se po svojoj opredijeljenosti i službi trebaju pobrinuti – ne samo za optimalnu terapiju i njegu bolesnih i starih osoba, nego i za optimum ljudske pažnje, dobrote, prijateljske obazrivosti, poštovanja, zaštite prema istim starim i slabim osobama.

– Osobito bi bilo važno – u duhu kršćanskog čovjekoljublja – da bolesne i starije osobe, – koje su smještene u bolnice ili domove za starije ljude – osjete blizinu svojih najrođenijih, svojih ukućana, bračnog druga, djece, unučadi, braće i sestara – makar ovi i ne bili svakodnevno kod njih fizički nazočni.

U našim suvremenim mogućnostima komuniciranja, ne bi trebalo biti osobito teško nikome – barem telefonski – češće biti u vezi sa svojim bolesnim i ostarjelim ukućanima ili drugim bližnjima u sličnom stanju. I tu će posluga bolnice ili doma zasigurno rado priskočiti u pomoć.

5. Ali, osim u bolnicama i staračkim domovima ima još mnogo starije populacije koja živi i mora živjeti izvan tih društvenih ili pak crkvenih karitativnih institucija. Ima po našim župama ne mali broj, „misara” koji su osobe u dubokoj starosti. Ima ih također, koje zbog svoje starosti i bolesti više ne mogu same ići ni u crkvu, ni na misu.

Sve te osobe zaslužuju odgovarajuću brigu njihovih bližnjih – i za njihovu dušu i za tijelo. Tu brigu – osobito ako su te starije i bolesne osobe ostale bez svojih ukućana, bilo da su oni protjerani ili pomrli – morala bi preuzeti župna zajednica. Župnik, odn. upravitelj župe bi se morao potruditi – zajedno sa svojim pastoralnim vijećem – pronaći i organizirati dragovoljce, koji bi se dogovorili kako konkretno svakodnevno pomoći tim starim i bolesnim osobama u njihovom životnom okruženju. Za pojedine ostarjele i nemoćne – osobito osamljene osobe treba naći načina kako da ih se redovito obilazi i kako da im se pruža konkretna pomoć. Za druge bi svakako bilo poželjno uključiti ih u liturgijska slavlja župe ili barem u mjesečne – ili nešto rjeđe – susrete svih starijih osoba iz župe, odn. iz pojedine filijale, – koji bi se organizirali u župi. Treba s njima po mogućnosti slaviti svetu misu u rani poslijepodnevni sat (15 ili 16 sati), organizirati kakvo zajedničko hodočašće, molitvenu grupu ili upriličiti kakve prikazivanja filmova te upriličiti druge društvene sastanke.Akad je moguće – dati starijim osobama da nešto konstruktivno rade: pletu, vezu, šiju i sl.

6. Obilježavanje Nedjelje Caritasa ove godine, po našim župnim zajednicama prigoda je da upravo župna zajednica sebi podsvijesti svoju nezaobilaznu zadaću da se ona treba smatrati glavnim, privilegiranim ozračjem u kojemće se prakticirati i kršćanska djelotvorna ljubav u provođenju organizirane kućne skrbi bolesnih i starih osoba.

Bl. papa Ivan Pavao II. je ovako tražio od cijele Crkve: „Pastoralni rad Crkve mora poticati sve da u crkvenim i građanskim zajednicama, a osobito unutar obiteljske zajednice pravilno vrednuju starost i starije i slabe osobe, kako se unutar Božjeg naroda ne bi pokidala međusobna predragocjena povezanost među generacijama, a što u sebi uključuje i nužnu solidarnost jednih s drugima”.

– Svakom ljudskom životu pa tako i ostarjelim, potrebna je ljubav isto kao i svjetlo!

Pozvani smo svi, – koji se trudimo da nam naša kršćanska vjera i ljubav prema Kristu ne budu i bez konkretnih djela – da svojim životom tj. plodnom vjerom i združenim silama svakodnevno radimo za dobro svakog ljudskog života u svojoj sredini – i to od njegova začeća pa do prirodne smrti! – A to znači – i stare i nemoćne osobe! Tako ćemo na najbolji način ispuniti i Kristov nalog: „Ljubite jedni druge, kao što sam ja vas ljubio” (Iv 15, 12). Ujedno se smijemo nadati ispunjenju i na nama Isusova obećanja: „Uistinu, tko vas napoji čašom vode u ime toga što ste Kristovi, zaista kažem vam, neće mu propasti plaća” (Mk 6, 41).

Draga braćo i sestre u Kristu Spasitelju,

želim Vam svima blagoslovljene i djelima kršćanske ljubavi prema starima i mladima – ispunjene dane vremena Došašća – dolaska Kristova i u božićnoj noći i u času Vašeg prelaska iz vremena u vječnost! Amen.

Banja Luka, na svetkovinu Krista Kralja, 24.11.2013.

Franjo Komarica
biskup banjolučki
predsjednik Caritasa BKBiH