Poruka riječkog nadbiskupa metropolita Ivana Devčića za Uskrs 2007.

“Sad nek’ se pojave u svetom gradu, a to je Crkva Božja, znaci budućeg uskrsnuća, i to što se ima zbiti s tijelima, nek’ je i u srcima.” (sv. Leon Veliki, papa)

Draga braćo i sestre, sljedbenici Krista uskrsnuloga!

Navedenim riječima papa sv. Leon Veliki ističe dva vremena i dva načina kako se Isusovo uskrsnuće ostvaruje na nama. Jedan je način onaj na kraju vremena, kada se ima dogoditi uskrsnuće tijela, a drugi je u sadašnjem vremenu, u kojem smo pozvani na uskrsnuće u srcu. Razmotrimo jedan i drugi način, u želji da nas Isusovo uskrsnuće posve prožme sada i u vječnosti.

Naše uskrsnuće na kraju vremena

Prije svega, Isusovo je uskrsnuće jamstvo da ćemo i mi uskrsnuti. Krist je “prvouskrsnuli od mrtvih”, kaže sv. Pavao (Dj 26, 23). Uskrsnuće se tu ne odnosi samo na dušu nego i na tijelo. Uskrsnuće znači da će čitav čovjek nakon smrti ući u preobraženi život s Kristom u vječnosti. Kad kažemo čitav čovjek, mislimo i na sve relacije u kojima je pojedinac za vrijeme zemaljskog života živio, zapravo mislimo na čitav svijet koji je dio svakog od nas. Zato sv. Pavao kaže da će se i sve stvorenje “osloboditi robovanja pokvarljivosti da sudjeluje u slobodi i slavi djece Božje” (Rim 8, 21). To je svakom Isusovu vjerniku velika utjeha, jer svaki čovjek žudi ne samo za vlastitom besmrtnošću nego i za besmrtnošću svega onoga što mu je u ovom životu bilo drago i važno. A tu su uvijek na prvom mjestu pojedini ljudi koji su se na razne načine neizbrisivo i neiskorjenjivo utkali u naše živote. Dok se u trenutku smrti od njih rastajemo, vjera nam govori da rastanak nije konačan, kao što ni njihova smrt nije njihov potpuni kraj nego samo prijelaz u drugi, neprolazni i ljepši život. Zato se vjernik od svojih najdražih, u trenutku svoje ili njihove smrti, rastaje u čvrstoj nadi u ponovni sastanak u drugom životu. Ta se nada temelji na Isusovu uskrsnuću. Štoviše, sv. Pavao će ustvrditi da “ako mrtvi ne uskršavaju, ni Krist nije uskrsnuo” (1 Kor 15, 16). Ali će odmah s nepokolebljivom sigurnošću uskliknuti: “Ali sada: Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih!” (1 Kor 15, 20).

Naše uskrsnuće u sadašnjem vremenu

No, sv. Leon poziva “nek’ je i u srcima” to što se ima zbiti s tijelima. Kako to treba shvatiti? Očito nas taj veliki Papa želi upozoriti da uskrsnuće ne povezujemo samo s onim što se s nama ima dogoditi tek nakon smrti, na kraju vremena, nego da ga trebamo živjeti već sada, dok se još nalazimo na životnom proputovanju prema konačnom cilju u Kristovoj slavi. Sv. Leon to naziva uskrsnućem u srcima i u tome vidi svojevrsnu anticipaciju budućeg uskrsnuća tijela. A sv. Pavao nam opet pomaže to bolje shvatiti. U Poslanici Filipljanima on, naime, piše: “Naša je domovina na nebesima, odakle iščekujemo Spasitelja, Gospodina našega Isusa Krista: snagom kojom ima moć sve sebi podložiti on će preobraziti naše bijedno tijelo i suobličiti ga tijelu svomu slavnomu” (Fil 3, 20-21). To što se kod uskrsnuća ima zbiti s tijelima bit će, dakle, njihovo preobraženje. To znači da ćemo u Božju vječnost ući s našim zemaljskim tijelima, ali u njihovu preobraženom stanju. U tom smislu evanđelisti prikazuju Isusa uskrsnuloga s njegovim zemaljskim tijelom, ali koje je ujedno preobraženo, zbog čega on može ući kroz zatvorena vrata i biti s učenicima a da ga oni ne prepoznaju sve dok im se on ne objavi.
Iz ovoga naslućujemo što znači i uskrsnuće u srcima u ovom životu. Srce je simbol života, stoga uskrsnuće u srcu znači radikalnu promjenu života ovdje i sada. Ta promjena donosi novi pogled na sebe i druge ljude, na Boga i svijet, kao i novo ponašanje i djelovanje, ali ona ne dokida nego samo uzdiže i oplemenjuje ono što je najosobnije svakomu od nas, a što nam je Stvoritelj kao poseban dar podario u trenutku kad nas je stvarao. Kao što uskrsnuće tijela ne mijenja naš osobni identitet, tako ni uskrsnuće u srcu. Vjera u Krista ne mijenja ni u ovom ni u budućem životu naše izvorno ja nego ga samo učvršćuje i jasnije profilira pročišćavanjem i oslobađanjem od svega što ga sakriva i umanjuje, slično kao što čišćenje i restauriranje umjetničko djelo ne mijenja nego samo dovodi do potpunog izražaja i sjaja ono što ono izvorno predstavlja. Uskrsnuće je u tom smislu obnova izvorne slike čovjekove, one slike koju mu je Stvoritelj utisnuo kada ga je pozvao u život. A kakva je ta slika izvorno bila, zapisano je na početku Svetog pisma, gdje čitamo Božje riječi: “Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična…” (Post 1, 26). U ovom se životu ta božanska slika u nama obnavlja uskrsnućem srca, a u drugom i uskrsnućem tijela.
Prema tome, riječi sv. Leona “nek’ je i u srcima” to što se ima zbiti s tijelima znače poziv na obnovu našeg izvornog lika čišćenjem srdaca od grijeha koji ga svojom prljavštinom skrivaju i zastiru. Grijeh je, kako je već opisan na prvim stranicama Sv. pisma, zatvaranje pred Bogom, što u konačnici vodi do njegova nijekanja. Zatvaranje pred Bogom povlači za sobom, kako Sveto pismo lijepo pokazuje, i zatvaranje pred bratom čovjekom, nijekanje jednoga uključuje i nijekanje drugoga. A ono što nakon toga ostaje, nije ništa drugo nego čisti egoizam, čisto sebeljublje koje nas sve više i više vodi u vlastito ništavilo, budući da nas udaljava od ljubavi koja nas jedina povezuje s božanskim izvorom života.
Zato uskrsnuće u srcu znači s jedne strane odbacivanje grijeha, a s druge uskrsnuće ljubavi, dakako, ljubavi u evanđeoskom smislu riječi, koja uvijek znači spremnost na vlastitu žrtvu za drugoga, a ne obratno. Nenadmašiv primjer takve ljubavi dao nam je upravo sam Isus, koji nas ne prestaje pozivati da jedni druge ljubimo kao što je on ljubio nas. Ali, dok nas poziva, on nam daje i snagu za takav odgovor ljubavi. Takva je ljubav, pretočena u djela, uvijek pouzdan znak budućeg uskrsnuća.

Konkretni znaci uskrsnuća u srcima u našoj sredini

Sv. Leon poziva: “Sad nek’ se pojave u svetom gradu, a to je Crkva Božja, znaci budućeg uskrsnuća…” Nema sumnje da su mnogi i ovog Uskrsa, nakon korizmene pripreme, s Isusom uskrsnuli u srcu na novi život, odbacivši grijeh i otvorivši se istinskoj ljubavi. To su doista radosni znaci budućeg uskrsnuća i u Crkvi i u cijelom društvu, znaci kojima bismo se puno više trebali baviti nego onima koji ukazuju na trulež i smrt. Nažalost, kod nas je upravo obratno, zaokupljeni smo samo negativnim znacima, a pozitivne jedva primjećujemo.
Da bi takvih znakova budućeg uskrsnuća bilo što više “u svetome gradu, a to je Crkva Božja” u Riječkoj nadbiskupiji, posvetili smo ovu pastoralnu godinu trećoj službi koju je Krist povjerio svojoj Crkvi, a to je služba ljubavi, karitasa. Uz službu naviještanja i slavljenja Kristovih otajstava, na karitasu, tj. na djelima evanđeoske ljubavi, počiva cijela građevina koja se naziva Crkva. Kako bismo ojačali taj treći stup na kojem počiva sveto zdanje Crkve, uočili smo da trebamo više poraditi na razvijanju župnih karitasa. Ovih smo dana na sjednicama pastoralnog i prezbiterskog vijeća analizirali dosadašnje ostvarenje našeg nadbiskupijskog pastoralnog plana i pritom smo primijetili mnoge poteškoće i propuste, ali i obećavajuće znakove budućeg uskrsnuća u svetome gradu, kako bi rekao sv. Leon.
Između takvih znakova posebno želim istaknuti tri. Prvo, otvaranje učeničkog doma za siromašne učenice u staroj kući matici sestra Družbe presvetog Srca Isusova u Rijeci. Nakon što im je u posve derutnom stanju vraćena oduzeta kuća, sestre su uložile velika sredstva da bi je obnovile i u njoj, uz dječji vrtić, smjestile učenički dom, nastavljajući tako milosrdno djelo svoje utemeljiteljice Marije Krucifikse Kozulić prema siromašnoj djeci i mladeži. One na taj način žele u našoj sredini, “u svetom gradu, a to je Crkva Božja”, svjedočiti uskrsnuće u srcu kao znak budućeg uskrsnuća.
Drugi znak tog uskrsnuća u srcu predstavlja gradnja Kuće sv. Vinka za siromahe u sklopu samostana riječkih sestara milosrdnica u Kresnikovoj ulici. S mnogo odricanja i ljubavi grade sestre tu kuću kucajući ponizno na vrata mnogih da im pomognu kako bi one mogle pomagati onima koji su naše pomoći najpotrebitiji. Što više bude onih koji se neće oglušiti na njihove molbe, to će jasniji biti znakovi budućeg uskrsnuća u nama i među nama.
Konačno, slijedeći primjer sv. Franje Asiškog, hrabre su franjevačke trećoredice ovih dana u prostorima župe sv. Romualda i Svih svetih na Kozali otvorile Prihvatilište za beskućnike nadahnjujući se Isusovom riječi: “Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!” (Mt 25, 40). Kako divan primjer čišćenja i restauriranja izvorne čovjekove slike u našoj sredini, kako divan znak budućeg uskrsnuća koje te žene daju!
Ali, da ne bi bilo zabune, takvo svjedočenje djelotvornosti uskrsnuća u Kristu i s Kristom nije rezervirano samo za redovnike, svećenike ili posebne skupine vjernika. Naprotiv, na takvo svjedočenje vjere pozvan je svaki kršćanin u svojoj obitelji, župnoj zajednici, radnoj i životnoj sredini. I samo ako cijeli sveti grad, tj. cijela Crkva Božja, pruži takvo svjedočanstvo, postat će “grad na gori” i “svjetlo na svijećnjaku”, tj. bit će znak koji će cijelo društvo i cijeli svijet neodoljivo i vjerodostojno poticati na uskrsnu preobrazbu. A svi dobro znamo i osjećamo koliko je upravo našem društvu i cijeloj domovini u ovom trenutku takvo uskrsno preobraženje potrebno i nužno. Zato kršćani ne smiju prestati težiti uskrsnuću u srcima.
U skladu s ovdje rečenim, želim vam svima, braćo i sestre, da se u vašim srcima već sada dogodi ono što se ima zbiti s našim tijelima na kraju vremena: preobrazba i uskrsnuće na novi život, zajedno s uskrsnulim Gospodinom koji nam je zapovjedio da ljubimo jedni druge, a posebno najslabije među nama, onako kako on nas sve uvijek ljubi, te tako mijenjamo svijet u kojem živimo. S tom željom čestitam vam svima sretan i radostan Uskrs, blagdan Kristova i našega uskrsnuća! Radujmo se, aleluja!

Vaš
+Ivan Devčić