Trenutak povijesti
Sabrali smo se da svečanim činom posvete ovu crkvu darujemo Bogu i zajednici župe sv. Mihaela u Staroj Gradiški. Sabrali smo se da zatvorimo jednu stranicu povijesti, povijesti slavne i bogate vjerom i hrabrošću, žrtvama, žarom i zajedništvom i otvorimo novu stranicu.
Ovog časa misao nas vodi u prošlost, mislimo na stanovnike Stare Gradiške, napose na zatočenike koji su u blizini stare crkve provodili svoje dane i izdržavali nezasluženu kaznu. Mislimo i na bezbožnički čin tadašnjih vlasti koji su prisilili svećenike i vjernike da ruše vlastite svetinje. Vjerujemo da su ti svećenici i drugi vjernici u sebi govorili parafrazirajući Isusove riječi iz današnjeg evanđelja: “Razorite ovaj hram, ali će ga vjerni puk opet sagraditi”. Kasnije generacije kroz 60 godina ponavljale su riječi Izraelaca u babilonskom sužanjstvu: “Nek’ se osuši desnica moja, Jeruzaleme, ako tebe zaboravim! Nek’ mi se jezik za nepce prilijepi ako spomen tvoj smetnem ja ikada” (Ps 137 1. 6). I doista, na mjestu stare na inicijativu preuzvišenoga gospodina biskupa Antuna, uz podršku i doprinos svećenika i vjernika Požeške biskupije, kao i svećenika drugih biskupija i redovničkih zajednica te brojnih poduzeća i pojedinaca, zablistala je nova crkva u još većem sjaju. Zato Vam čestitamo na ovome djelu. Ovo je najljepši dar u Svećeničkoj godini svećenicima-mučenicima na spomen, a današnjoj generaciji poziv na vjernost.

2. Radost ovog trenutka
U ovom trenutku našom dušom prolaze isti osjećaji kao Izraelcima kada su nakon povratka iz babilonskog sužanjstva obnovili oštećeni i zapušteni hram. Oni su sa suzama radosnicama sudjelovali u svečanosti ponovnog posvećenja hrama, kao što nas izvještava Prvo čitanje. Ezdra i leviti govorili su narodu: “Ovo je dan posvećen Gospodinu, Bogu vašemu. Ne tugujte, ne plačite!” Jer sav narod plakaše slušajući riječi Zakona. /…/
Ne žalostite se! Jer, radost Gospodnja vaša je jakost!” (Neh 8, 8-10). I naše suze tuge, boli i gorčine pretvaraju se u suze radosnice nad obnovom koju iz dana u dan doživljavamo i ostvarujemo. Iako je “žalosni petak” mi se radujemo ovoj svečanosti.
Izgradnjom ove crkve pridružujemo se prijašnjim pokoljenjima koja su osjećala potrebu graditi i sabirali se u hramovima i crkvama da se na krilima molitve uzdignu prema Bogu. Potrebni su nam hramovi danas više nego ikada, u vremenu kad još uvijek ima ljudi koji su kadri ubijati, rušiti i obeščašćivati crkve i groblja. Usred mraka zabluda i svakojakih zastranjivanja potrebni su nam trenuci svjetla. U očitoj mržnji koja potresa narodima i dijeli ih, budi se u nama čežnja za oazom mira što ga doživljavamo u našim crkvama u kojima se osjećamo braćom. U borbama i olujama života drago nam je utočište koje pronalazimo u crkvi, mjestu, praštanja, ohrabrenja i spasenja. U ubrzanom i tjeskobnom ritmu života, kojemu su na srcu samo materijalna dobra, tražimo hlad hrama gdje želimo pod Božjim životvornim dahom graditi i obnavljali hram naše duše koji je načinjen od živoga kamenja.

Crkve mjesta Božjeg boravka među ljudima
Ovu crkvu posvećujemo “Slavi Božjoj”. Doista, još u Starom zavjetu hram je bio mjesto u kojem “boravi Božja slava”, tj. sam Bog. Kad je gledao završeni hram, mudri Salomon je uskliknuo: “Zar će Bog doista boraviti s ljudima na zemlji? Ta, nebesa ni nebesa nad nebesima ne mogu ga obuhvatiti, a kamoli ovaj Dom što sam ga sagradio” (l Kr 8,27).
Sagradili ste ovaj hram da u njemu “Gospodin prebiva i dijeli svoje darove, da svoje vjernike izgradi u hram Duha Svetoga koji sja životom Bogu ugodnim”.
U svoje je vrijeme filozof Nietsche izjavio: “Što su drugo ove crkve negoli rake i grobovi Boga?” Mi kršćani ne gradimo crkve da u njima sahranimo Boga, nego da one budu znak nazočnosti “živoga Boga” u svome narodu, da se u njima narod sabire, da tu s Gospodinom razgovara, da tu prima njegove poruke, pouke i opomene za život. Grade se crkve da se čovjek susretne sa svojim Stvoriteljem i u njima dade slavu Bogu. U vrijeme kad čovjek na mjesto koje pripada Bogu postavlja sebe, potrebne su crkve da podsjete čovjeka tko je on i prema kome je usmjereno njegovo putovanje. Baš zato što čovjek zaboravlja Boga, zanemaruje i čovjeka i poigrava se s ljudskim pravima krojeći ih po svojoj volji, najčešće na štetu slabijih.

Crkva – kuća zajedništva
Izgradili ste ovu crkvu da bude kuća zajedništva. Dok nas u svagdašnjem životu često mnogo toga dijeli, unutar crkvenih zidova prevladava ono što ujedinjuje i nestaju razlike u zajedničkoj ljubavi.
Kažu da su francuski revolucionari htjeli povrijediti crkve tako da su na fasadama ispisali svoju poznatu parolu: “Sloboda-jednakost-bratstvo”. Zapravo, te su riječi najveće svjedočanstvo istine. U crkvi nema nikakve nejednakosti između siromašnoga i bogatoga, između sluge i gospodara, slaboga i moćnoga.
Crkva je mjesto na kojem nestaju sve razlike. U crkvama su izmiješani ponizni i moćni, mladi i stari, isključeno je sve što dijeli čovjeka od čovjeka, ne gleda se nacionalnost i stalež… Pred Bogom, u njegovom hramu, ljudi doista postaju braća i za sve Krist prolijeva svoju krv, svima očituje svoju ljubav. Neka u crkvi nestanu sve podjele koje su se stvorile tijekom Domovinskog rata. Izgradili ste ovu crkvu, spomen svetište, ne kao izraz mržnje, ni prkosa, nego kao izraz kršćanske ljubavi koja zna opraštati…

Crkve: mjesta molitve
Netko je rekao: “Najljepša crkva je ona u kojoj se najviše moli”. Posve razumljivo, jer kaže prorok: “Dom moj zvat će se Dom molitve za sve narode” (Iz 56, 7). I starozavjetni čovjek i kršćani i svi ostali vjernici gradili su hramove i crkve da budu dom molitve. U molitvi slušamo i razmišljamo o onome što nam Gospodin govori u svojoj riječi. U njoj mu odajemo hvalu i čast, u njoj mu zahvaljujemo za primljena dobročinstva i molimo da nam podari ona koja su potrebna za naš ljudski i vjernički život. Pitamo se, kako ćemo ponovno naći mir svojoj duši? Svakako, ne u onim bezbrojnim ugostiteljskim objektima koji poput pijavica izvlače teško stečenu zaradu i mirovinu, koji ne rješavaju psihičke traume naših branitelja, ne rješavaju konfliktne situacije obitelji i društva i ne popravljaju narušeno djetinjstvo. U molitvi nalazimo mir vlastite duše, potrebno nadahnuće za život i jakost u životnim iskušenjima. U molitvi nalazimo snagu oprostiti onima koji nam čine nepravdu…

Pod zaštitom Mihovila Arhanđela
Dragi vjernici župe Stara Gradiška, graditelji su staru crkvu i župu povjerili zaštiti i zagovoru Arhanđela Mihaela da je čuva od anđela zatornika, začetnika svakoga zla. U današnje vrijeme moramo povjeriti ne samo župu nego cijelu domovinu Hrvatsku onome koji nosi ime Mihael, tj. “Tko kao Bog”. Nakon što smo stekli samostalnu Hrvatsku domovinu i slobodu u njoj, sada tu slobodu valja čuvati i dalje izgrađivati na zdravim gospodarskim i duhovnim, kulturnim i prosvjetnim, političkim i kršćanskim vrijednostima. Svi sustavi koji su počivali na krivim temeljima, na svjetonazorima koji čovjeka otuđuju redom su nestajali. Zanemarili su prvu vrijednost koju arhanđeo Mihael nosi u svome imenu “Mihael” – “Tko kao Bog?”. Kad se Bog odbaci i zanemari, čovjek nužno zanemari ljudsku osobu, čovjeka, bilo u ime kolektiva, bilo u ime nekog drugog interesa, rase, ??? neke nametnute ili okrnjene slobode.

Oltar, vječno svjetlo, moći bi. Alojzija
Danas ćemo posvetiti i novo postavljeni oltar. On je simbol Krista Gospodina, koji je za nas i svećenik i žrtva. U novom Zavjetu znak Božje prisutnosti među ljudima nije više Hram nego Isusovo tijelo. Ono je novi i konačni hram koji nije načinjen ljudskom rukom. U njemu Božja Riječ uspostavlja svoje prebivalište među ljudima. Preobraženo tijelo, kao znak Božje prisutnosti ovdje na zemlji, u svetkovanju euharistije prisutno je na svim mjestima i u svim vremenima.
Što bi bila crkva da u njoj ne stanuje Isus Krist? On je duša zgrade, on pomazuje, posvećuje, oživljava. Bez njega je crkva hladna sabirna dvorana, izgrađena od mrtvog kamenja, makar da je i posvećena na slavu Božju.
U oltar ćemo po starom običaju ugraditi svete moći. U ovoj crkvi ugradit ćemo moći, relikvije, zemne ostatke blaženoga Alojzija Stepinca, nadbiskupa i metropolite, mučenika naših vremena, naših strana, naše Crkve i našega hrvatskoga naroda. I on je zajedno sa svećenicima koji su čamili u ovom starogradiškom logoru podnosio isti progon. Ista ideologija koja je njega nevinoga osudila rušila je naše svetinje. On nije gubio pouzdanje! Naprotiv! Pouzdao se u Gospodina i u moćnu zaštitu Odvjetnice hrvatskoga naroda. Neka nas svećenike ovih vremena i u ovim izazovima hrabri svijetli primjer velikog pastira bl. Alojzija. Neka prisutnost njegovih zemnih ostataka bude poruka iz prošlosti i poziv na izgradnju budućnosti koju je on naviještao, koju je on svjedočio. Na kraju možemo reći zajedno s pjesnikom: “Uzalud nam đavo oltare svojata uz nas čvrsto stoji Kraljica Hrvata” (V. Deželić st.).