Sestre i braćo,
započinje naš 58. TPT – Teološko-pastoralni tjedan. Stoga najprije iskrenu dobrodošlicu i srdačni pozdrav upućujem:
– uzoritome gospodinu kardinalu Josipu Bozaniću, nadbiskupu i metropolitu zagrebačkom i velikom kancelaru Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu;
– uzoritome gospodinu kardinalu Vinku Puljiću, nadbiskupu i metropolitu vrhbosanskome, predsjedniku Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine te velikom kancelaru KBF‑a Sveučilišta u Sarajevu;
– mons. dr. Želimiru Puljiću, nadbiskupu zadarskom i predsjedniku Hrvatske biskupske
konferencije, svim nazočnim nadbiskupima i biskupima Hrvatske biskupske konferencije, Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine;
– svim nazočnim poglavarima i poglavaricama redovničkih zajednica.
Iskrenu dobrodošlicu i srdačan pozdrav upućujem nazočnim nositeljima političke i akademske vlasti:
– gospodinu Milanu Bandiću, gradonačelniku grada Zagreba sa suradnicima;
– akademiku Zvonku Kusiću, predsjedniku Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti;
– prof. dr. sc. Željku Tanjiću, rektoru Hrvatskoga katoličkog sveučilišta u zajedništvu s njegovim prorektorima;
– prof. dr. sc. Ivani Čuković Bagić, prorektorici Sveučilišta u Zagrebu;
– gospodinu Šimi Jerčiću, ravnatelju Ureda Vlade RH za odnose s vjerskim zajednicama.
Drago nam je da su i ove godine s nama predstavnici drugih kršćanskih i vjerskih zajednica. Iskrenu dobrodošlicu i srdačan pozdrav upućujem:
– gospodinu Željku Mrazu, glavnom tajniku Saveza baptističkih crkava u RH;
– gospodinu muftiji doktoru Azizu efendiji Hasanoviću, predsjedniku Mešihata islamske zajednice u Republici Hrvatskoj.
Srdačan pozdrav upućujem prisutnim dekanima i profesorima drugih katoličkih bogoslovnih fakulteta i visokih teoloških škola u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, kao i dekanima, prodekanima i profesorima drugih sastavnica Sveučilišta u Zagrebu.
Dobrodošlica i predstavnicima sredstava društvenog priopćavanja.
Srdačan pozdrav upućujem svećenicima, đakonima, osobito dijamantnom jubilarcu, našem prof. em. Ivanu Golubu, koji je sudionik ovih tjedana od samog početka, živa memorija, i svima Vama koje je privukla tema ovoga tjedna: „Unutarcrkveni dijalog, suradnja i suodgovornost”.

Svakako je riječ o Crkvi. Crkva ima svoja obilježja koja je važno uočiti, poznavati kao svojevrsnu pretpostavku za dijalog, suradnju i suodgovornost. Ta obilježja je lijepo istakao Gerhard Lohfink u svojoj knjizi Braucht Gott die Kirche? Zur Theologie des Volkes Gottes (Freiburg 21998.). Najprije bih s našim autorom istaknuo da je Crkva obilježena „izlaskom”. Od 3. st. posl. Kr. noć prije Uskrsa je bila bogoslužje bdijenja s krštenjem. To je bio važan razvoj jer time odgovara liturgijsko mjesto krštenja posve novozavjetnoj krsnoj teologiji o smrti i uskrsnuću s Kristom. Na taj način biva jasnije da je krštenje Izlazak (exodus). U čitanjima se i govori o Izlasku kao i kod židovske Pashe. U Prvoj Crkvi nastanak novih zajednica je ovisio o spremnosti obitelji, kao što je bila ona Priske i Aquile, da zbog evanđelja pođu u druge gradove i ondje sa svojim domom budu početak nove zajednice. Nije samo krštenje bilo exodus nego život tih kršćana je bio trajan exodus zbog izgradnje Crkve.
Drugo obilježje je da se Crkva sabire. I to ne samo po uzoru na okupljanja građana helenističkih polisa (ekklesia), nego naroda Božjeg u Starom zavjetu (qahal; usp. Pnz 5,22) . U biblijsko vrijeme bili su vrlo važni snovi i vizije, glasovi i riječ upućena proroku. Umjesto toga imamo danas u modernom društvu zajednička savjetovanja i razgovor. Kulturni oblik vjerske spoznaje mijenja se u svakoj epohi i Bog se može objaviti služeći se svakom formom. Okupljena zajednica je i mjesto bratske opomene i stalnog opraštanja.
Treće obilježje Crkve je da je njezin najintenzivniji trenutak sjećanje. Crkva treba mjesto, na kojem ne samo da dalje predaje svoja vlastita sjećanja, nego uvijek iznova kritički pita. To mjesto je sabor, o kojem smo već govorili. Ako već svaki organizam predaje svoje gen-informacije kao „biološko pamćenje”, tako živi i Crkva od pažljivo predanog, preciznog i uvijek iznova provjeravanog sjećanja. Njezina pričanja i vjeroispovijesti, njezini zakoni i zapovijedi, njezine opomene i obećanja, molitve i pjesme, simboli i znakovna djelovanja su njezino životvorno pamćenje.
Kao četvrto navodim da Crkva mora postati Tijelo Kristovo. Možda je nužno na ovom mjestu naglasiti: Da je zajednica „tijelo Kristovo”, ne znači, da ju se smije poistovjetiti s Kristom. Ona nikada ne sustiže njegovu riječ, njegov život, njegovu neporočnost, njegovu apsolutnu predanost i njegovo potpuno jedinstvo s voljom Očevom u ovome svijetu. Ona nije samo Crkva svetih ljudi nego uvijek i Crkva grješnika. A ipak je i realna i tjelesna prisutnost Kristova u povijesti. Ako bismo rekli drugačije, ne bismo ostali vjerni Pavlovoj teologiji. Kršćanska vjera uzima, baš kao i židovska, cijeli život pod vidom obećanja i prava Božjih. Ona je usmjerena da prožme sve životne odnose vjernika i da im da novi oblik. Ona nuka da se promjene društveni odnosi i oblik svijeta. Vjera želi sve uključiti, da može nastati „novo stvorenje”. Važno je i o tome ovisi sve, da zajednica zna da ju je Bog pozvao da vidljivim učini plan Božji i bude mjesto pomirenja u svijetu – kao Tijelo Kristovo. Ona je već to Tijelo, prethodeći vlastitim nastojanjima. Za posljednja vremena obećani Duh Božji, Duh Isusa Krista, joj je već darovan i učinio ju je Tijelom. Ali ipak mora znati: Ona mora tek to Tijelo postati.
Kao peto obilježje ističemo da vjeru treba učiti. Na primjeru Djela apostolskih možemo vidjeti da je židovstvo bilo katekumenat Prve Crkve. Kad je Crkva gubila židovsku ukorijenjenost, katekumenat postaje nužan u vlastitom obliku. Tome sukladno je Crkva posegnula za židovskom tradicijom i židovskom znanju razlikovanja. To nam vrlo lijepo pokazuje „Nauk dvanaestorice apostola” (Didahe). Prvih šest poglavlja su krsna kateheza i uglavnom se sastoje od traktata o dva puta. A on nam dolazi iz židovstva. Time što Crkva preuzima traktat o dva puta u svoju krsnu pripravu, želi reći: U krštenje pripada neizostavno naučiti razlikovati između sila smrti i sila života. Tko se želi krstiti, bira put u život. Put u život traži novi način vođenja svoga života. Moramo se čuvati od toga da crkveni katekumenat gledamo kao nastavu, poduku. On je bio više od toga. On je bio upućivanje krštenika u novi oblik života, koji se bitno razlikovao od načina života poganskog društva.
Crkvu se tiče cjelina. Crkva ne bi mogla biti prostor otkupljenja koji je Krist otvorio, ako bi bila bez odnosa sa svijetom i gledala na sebe samo kao na agenturu za posredovanje mišljenja. Ona ne smije ustupiti sve više zadaća državi da bi na kraju postala blijedi isječak društva, koji je nadležan za obrede prijelaza, granične slučajeve ili kao garant nade u onostranost. Crkvu se tiče cjelina. Origen zove crkvu „kozmos kozmosa”, to znači ures i red svijeta, sadržaj svijeta, k sebi samome došli svijet. Ona je „novo stvorenje”, a stvorenje bez svijeta bi bila kontradikcija. Crkva sama mora biti svijet sa svim područjima koja čine svijet – preobražen, oslobođen svijet pod vladavinom Kristovom. Inače na kraju ne bi Bog mogao biti „sve u svemu” (Ef 4,6). Razumije li se otkupljenje po Kristu drugačije, bilo bi to čista magija.
Najdublja rana Crkve je gubitak jedinstva. I to je njezino sedmo obilježje. Nijedan čovjek ne može dugo živjeti bez nekog najvećeg dobra i bez nade. Ne vjeruje li u kršćanskim crkvama u pravog Boga, tako vjeruje u samoga sebe i u jeftina evanđelja samootkupljenja, čije je tržište svakim danom sve veće. Jedinstvo Crkve ne dolazi samo po sebi. Ono je dar Božji i treba za nj moliti. Jedinstvo Crkve odražava jedinstvo Oca i Sina. Kao što je Krist posve u Ocu, i Otac u njemu, tako treba Crkva biti posve u Kristu: tek tada za nju postoji jedinstvo. Da svijet upozna poslanje i Krista, ovisi o jedinstvu Crkve. Boga nije nitko nikada vidio, i Krist, njegova slika i odraz nije više u svijetu. Što se može vidjeti, samo je Crkva. Ako nije jedna, nego podijeljena, svijet može misterij Krista samo još nejasno spoznati. Podijeljenost naroda Božjega gotovo onemogućava da svijet može vjerovati.
Upravo poziv na jedinstvo hoće da budemo suradnici „Božji u Kristovu evanđelju da vas učvrsti i ohrabri u vjeri” (1 Sol 3,2). Bez evanđelja nema govora o evangelizaciji. Neka ovaj 58. TPT o tome odgovorno počne razgovarati! Felix initium!