Radni materijal Strategije rezultat je predanoga rada imenovanih članova nadležnih tijela pa osjećamo potrebu izreći riječ zahvale za uloženi trud na planu definiranja glavnih ciljeva Strategije zajedno s utvrđenim praktičnim mjerama, nadležnostima, provedbi, rokovima i pokazateljima ostvarivanja zacrtanih ciljeva. Glavni ciljevi Strategije, koji ujedno figuriraju kao njezin sadržaj, sami za sebe djeluju uvjerljivo, prihvatljivo i, in spe, ostvarivo.
Strategija je dobro metodološki strukturirana. Struktura slijedi obrazovne razine i dinamike. Ono što je svakako hvalevrijedno u Strategiji i što treba bezuvjetno podržati jest važnost i briga za obrazovanje odraslih, zajedno s boljom organizacijom sustava cjeloživotnog obrazovanja.
Prilog raspravi o Strategiji priznaje i poštuje uloženi trud i vrijeme imenovanih članova nadležnih tijela za izradu radnoga materijala Strategije te pohvaljuje njihovu opipljivu dobru volju, iskustva, znanja, stručnost i kompetencije da bi nastalo to što sad imamo pred sobom – radni materijal Strategije.
Nakon uvodnih riječi zahvale i pohvale, a u svrhu mogućih poboljšanja Strategije, donosimo neka kritička zapažanja koja se naročito odnose na sustave znanosti i obrazovanja na sveučilištu. Strategija ostavlja dojam izostanka jasne i jedinstvene vizije znanosti i obrazovanja na sveučilištu kao i njihovog vrijednosnog usmjerenja. Znanost i obrazovanje na sveučilištu tvore jedno realno jedinstvo, usmjereni su jedan na drugoga i međusobno se uvjetuju i prožimaju.
Takav dojam se stječe iz strateške reforme znanosti koja svodi znanje na jednu funkcionalnu datost, a što ono svakako i jest, ali nije samo to. Zanemaruje se ideja znanja kao vrijednosti u sebi, a isključiv naglasak se stavlja na ideje znanosti i znanstvenih istraživanja kao primarnih donositelja određenih koristi, ali ne primarno znanstvenih, nego gospodarskih i tržišnih. Odatle slijedi da Strategija (ne)hotimično reducira znanost na skup informacija i/ili vještina.
Nedostatak interesa za znanje kao vrijednost u sebi kvalitativno utječe na pojam i praksu obrazovanja, koje je u Strategiji opet zamišljeno funkcionalno u svrhu postizanja gospodarskih i tržišnih, a ne na prvom mjestu i eminentno obrazovnih ciljeva. Na sveučilištu su, osim znanosti i znanstveno-istraživačkoga rada, ravnopravno zastupljeni također nastava i nastavni rad. Oni se odvijaju prema specifičnim zahtjevima i ciljevima studijskih programa na fakultetima. Zahtjev za transformacijom sveučilišta u znanstveno-istraživačko je samo polovica istine, a druga polovica istine tiče se obrazovno-nastavne aktivnosti. Ako dođe do transformacije sveučilišta u tom smislu, to će nužno uvjetovati i transformaciju obrazovno-nastavne aktivnosti na sveučilištu prema funkcionalnim, utilitarnim i pragmatičkim kriterijima. Takvo sveučilište neće na prvom mjestu služiti osobnoj i zajedničkoj dobrobiti i blagostanju mladih ljudi i društvene zajednice u cjelini, nego dobrobiti tržišta i blagostanju gospodarstva. Da od toga mogu nastati koristi za sve u društvu neupitna je činjenica. No, takva korist za one koji su na sveučilištu na prvom mjestu – za studente, zapravo je gubitak, jer im je uskraćeno znanje radi samoga znanja koje proširuje spoznajne horizonte, produbljuje znanstvenu istinu i pokreće na daljnja istraživanja radi stjecanja novih znanja i spoznaja.
U Strategiji su definirani reformski koraci i ciljevi obrazovanja na sveučilištu. Među njima se uočava odsutnost vrijednosnoga usmjerenja sveučilišnoga obrazovanja s jasno definiranim obrazovnim ciljevima koji, kao takvi, imaju i odgojni karakter. Ako se sveučilišna znanstveno-obrazovna djelatnost ograniči samo na prijenos znanja kao skupa informacija i vještina, onda se drastično reducira formativna dimenzija sveučilišta.
Strategija u reformi znanosti i obrazovanja na sveučilištu opravdano inzistira na daljnjem podizanju kvalitete i svijesti odgovornosti na sveučilištu. To je presudno važno, ali ne na prvom mjestu zato što će se time zadovoljiti tržište rada, tržište općenito i gospodarstvo, nego zato što je to conditio sine quanon za ostvarivanje znanstveno-obrazovno-formativnih ciljeva sveučilišta.
Nadalje, nedostatak vrijednosnoga usmjerenja sveučilišnoga obrazovanja dolazi do punog izražaja u Strategiji koja isključivo govori o sustavima, a premalo o ljudima. Istina, sve pretpostavljene sustave čine ljudi i to ne neki apstraktni, nego konkretni hrvatski ljudi koji su već uključeni u sustave, pa je moralno opravdano očekivati da oni budu priznati kao subjekti, a ne samo kao objekti reforme. To naročito treba istaknuti za one dijelove sveučilišnoga obrazovanja koji zbog svoje specifične naravi zahtijevaju nijansiranje općih reformskih zahvata.
Strategija preambiciozno zahtijeva brze promjene znanosti i obrazovanja na sveučilištu. Stječe se dojam da sada malo toga vrijedi ili da puno toga ne vrijedi u jedinstvenom sustavu znanosti i obrazovanja na sveučilištu. Brze promjene najprije uključuju promjenu normativnoga, tj. zakonsko-pravnoga okvira, a iz iskustva minuloga razdoblja znamo da nagli zahvati u osjetljivi sustav kao što je sveučilište lako dovodi do negativnih, ma koliko neželjenih,učinaka. Stoga je prijeko potrebno u Strategiji definirati razboritije rokove i za provedbu reforme. U protivnom se izlaže opasnosti novih utoka pravosudnim tijelima, a čemu smo nedavno svjedočili.
Nedostatno cjelovito vrednovanje znanja i stavljanje pojedinoga sustava ispred ljudi utječe na Strategiju da ona posve zanemaruje hrvatski društveni kontekst. Strategija je predviđena za reformu hrvatskoga obrazovnog sustava na svim razinama, hrvatske znanosti i hrvatske tehnologije, a odviše u tom smislu neodređena i kozmopolitska. To prepoznajemo kao razlog zašto Strategija ispušta konkretne obrazovno-odgojne ciljeve sveučilišta u kontekstu hrvatske kulture, hrvatske tradicije, hrvatskog identiteta i hrvatskoga genija općenito. Strategija ističe važnost humanističkih i društvenih znanosti kao i potrebu posebnog odnosa prema njima, ali u kontekstu Strategije koja znanje više određuje funkcionalno, a obrazovanje informacijski, društvene i humanističke znanosti su ozbiljno ugrožene. Funkcionalno i informacijsko sveučilište je možda manji problem za znanstvena područja humanističkih i društvenih znanosti, ali je ogroman problem za implementaciju i ostvarivanje obrazovno-odgojnih ciljeva sveučilišta koje danas zahtjeva interdisciplinarnu suradnju, čega je ova Strategija itekako svjesna, ali isto tako zahtjeva da u središtu obrazovanja na sveučilištu stoje konkretni ljudi koji nisu samo nositelji korisnih informacija i vještina za tržište i gospodarstvo, nego su konkretne ljudske osobe koje traže znanje i očekuju da budu osposobljene samostalno misliti svojom glavom i samostalno odlučivati. Zadovoljenje znanstveno-istraživačkih potreba na sveučilištu ne garantira sveučilištarcima mehanički sreću, zrelost i zadovoljstvo. Za to je nužno potrebno i kvalitetno obrazovanje.
Postavlja se također pitanje što će se dogoditi s onim znanstvenim istraživanjima koja nisu neposredno tržišno orijentirana niti su gospodarski relevantna i isplativa? Pritom se ne misli samo na već poslovična znanstvena istraživanja na području humanističkih i društvenih znanosti, nego i na nebrojena fundamentalna istraživanja na drugim znanstvenim područjima koja nesumnjivo doprinose povećanju znanja, širenju znanstvenih spoznaja i dubljem razumijevanju znanstvene istine, ali nisu tržišno isplativa niti su gospodarski iskoristiva. Funkcionalna ideja znanosti i znanja, dakle kao sredstava, a ne kao vrijednosti u sebi, učinit će reformu znanosti i znanstveno-istraživačkoga rada na sveučilištu dobrim slugama izvan sveučilišnih ciljeva, tj. tržišta i gospodarstva, a obrazovanje mladih ljudi i njihova cjelovita formacija, zatim širenje znanstvene spoznaje, nova znanja i produbljivanje znanstvene istine radi same znanosti odlaze u drugi plan.
Dosadašnje opaske ni u snu ne podrazumijevaju da treba odbaciti tržišnu orijentiranost i gospodarsku relevantnost sveučilišta. Skrećemo pozornost na potrebu cjelovitije definicije reforme sveučilišta. Sveučilište treba na prvom mjestu služiti znanstvenoj, intelektualnoj i moralnoj dobrobiti studenata kao svrha u sebi, a ne kao pukih sredstava za postignuće ma kako važnih drugih ciljeva u društvu. U središtu sveučilišta treba stajati student/ica koji traži znanje, spoznaju, istinu. Glavni cilj sveučilišta treba biti formacija mladoga čovjeka, a ne informiranje radi funkcionalnog i pragmatičkog transfera znanja i vještina u druge sustave.
Strategija premalo posvećuje pozornosti unaprjeđenju i učvršćivanju naslijeđenoga akademskog etosa koji je satkan od istinoljubivosti, objektivnosti, (samo)kritičnosti, marljivosti, provjerljivosti, nepotkupljivosti, transparentnosti, iskrenosti, samostalnosti, kreativnosti i solidarnosti. Premalo je smatrati da je sve to uključeno u predviđeno povećanje kulture kvalitete i odgovornosti. Otvoreno je pitanje hoće li brze promjene znanosti i obrazovanja na sveučilištu osigurati očuvanje vrijednosti akademskoga etosa, a koje su već upisane u etički kodeks, ili će one dovesti do njihovog daljnjeg propadanja? Strategija bi se o tome trebala puno jasnije odrediti.
Navedene vrijednosti akademskog etosa čine sastavni dio ciljeva znanosti i obrazovanja na sveučilištu na kojemu znanost i obrazovanje trebaju i dalje djelovati i ostvarivati se sinergijski, dijaloški i uzajamno prožimajući. Zbog toga reforma sustava znanosti i sustava obrazovanja na sveučilištu treba voditi računa i o vrijednostima akademskog etosa koje obogaćuju obrazovno-odgojne ciljeve sveučilišta i osiguravaju mu formacijski karakter.
Zagreb, 13. studenoga 2013.